No, treba li Petev stvarno ostati na klupi?

Hajde da prvo podvučemo crtu. Petev je u BiH došao na početku prošle godine, zamijenivši Dušana Bajevića, trenerskog veterana koji je trebao biti vršitelj dužnosti u baražu, ali mu je korona produžila mandat na gotovo godinu dana i osam utakmica bez pobjede. Već tada je atmosfera u reprezentaciji i oko nje bila uvelike zatrovana — BiH je propustila i treće veliko natjecanje zaredom — i bilo je jasno da Petev dolazi u specifičnom i izuzetno teškom trenutku. Međutim, nikako nije pomogla činjenica da je i sam njegov izbor bio dio mnogo većeg rata između tadašnjih i sadašnjih moćnika u Savezu, te da ga je predsjednik Saveza Vico Zeljković, navodno na inicijativu savjetnika Zvjezdana Misimovića, instalirao bez konkretnog objašnjenja zašto bi on trebao biti taj koji je najbolji za budućnost reprezentacije.

Petev je realno jednako sposoban iz ove selekcije izvući rezultat koliko bi to bio sposoban i bilo koji drugi trener kojeg bi izabrali ovi koji danas vode nogomet

Ustvari, nitko nije ni odredio što je to izgledna budućnost selekcije koja je propustila tri velika natjecanja i ulazila u kvalifikacije za još jedno. Usputno se pričalo o “najboljem mogućem rezultatu, borbi za Svjetsko prvenstvo”, ali bez konkretnog cilja koji bi netko trebao ispuniti. Petev je u ruke dobio reprezentaciju a da ni sam nije znao što treba. Plasirati se na Svjetsko prvenstvo? Graditi momčad za kvalifikacije za Europsko prvenstvo? Promovirati mlade igrače? Domaće prvenstvo? Ili nešto deseto? Pa onda nije radio ništa od toga, ili je radio sve, tko zna.

Naravno, ima teorija po kojoj je njegov glavni zadatak ispunjavati osobne želje svojih prijatelja na čelu saveza, ali takve su teorije, ma koliko bile izgledne i u praksi prepoznatljive, u isto vrijeme jednako nedokazive. Kako bilo, Petev je na predstavljanju pozvao da mu se sudi po rezultatima, a onda Bosnu i Hercegovinu vodio do tri pobjede u 15 utakmica.

Od toga je samo jedna bila u kompetitivnoj utakmici — svladan je Kazahstan, 120. selekcija na svijetu — dok su dvije došle u prijateljskim dvobojima protiv 143. na svijetu Kuvajta, koji je poslao olimpijsku selekciju, te golom Edina Džeke u 86. minuti protiv uvijek neugodnog Luksemburga, trenutno 93. reprezentacije na globusu. Dakle, rezultat je, kao jedina istinski mjerljiva stvar u nogometu, sasvim jasan: tri pobjede iz 15 utakmica. I za selekcije slabijeg ranga to je, složit će se svatko tko zna zbrojiti dva i dva, malo. Jako malo.

Očekivanja i želje su bili su mnogo veći, ali je li ovo zapravo realan rezultat s obzirom na trenutnu situaciju u kojoj se BiH nogomet nalazi?

Zeljković, 33-godišnji predsjednik Nogometnog saveza koji prema službenoj biografiji ima zvanje menadžera zaštite na radu i životne sredine, u srijedu je javno zaključio da jest. Nakon što gotovo da nije bilo medija — osim onih odanih predsjedniku — koji nije javno kritizirao izvedbe nacionalne selekcije, nakon što je nezadovoljstvo navijača odzvanjalo javnim prostorom i nakon što Savez nije uspio prodati više od par tisuća ulaznica za dvije utakmice zajedno — pa ih je u pomalo degutantnom PR spinu podijelio djeci — Zeljković se nakon dugo vremena odlučio obratiti javnosti.

I nije predsjednik Nogometnog saveza mogao bolje poentirati nego vlastitim primjerom. Prije svega, Zeljković je, valjda poučen uspješnom karijerom u privatnom sektoru, kako mu stoji u biografiji, odlučio preskočiti insitituciju Nogometnog saveza i njene medijske kanale, javnosti se obrativši putem svoje ‘službene’ Facebook stranice, revnosno brišući sve komentare i potvrđujući svoj odnos prema kući nogometa kao privatnom biznisu. Onda je prvi čovjek saveza u čitavih 179 riječi objave na društvenim mrežama, pored svoje slike s citatom, uspio nabiti i razočaranje rezultatima, mišljenje o situaciji, priču o pritisku, prozvati krivce za njega i još postaviti ciljeve za budućnost.

Zeljković tako jest — doduše, vjerojatno nesvjesno — potvrdio nepisana pravila koja vladaju u organizaciji koju vodi, ali je barem (skoro) javno iznio i mišljenje koje bismo, držimo li se te logike, trebali uzeti kao službeni stav te iste organizacije.

Tako sada znamo da su u Nogometnom savezu nezadovoljni učinkom u utakmicama igranim u ožujku — ili je nezadovoljan barem Zeljković, čije je mišljenje očito ključno — a valjda i prošlim kvalifikacijama. Međutim, prema njegovu — pardon, njihovu — mišljenju, ti su rezultati realni, prije svega zbog toga što je ovo selekcija u stvaranju kojoj trebaju godine, selekcija koju čine mladi igrači i koji tek stasavaju, selekcija kojoj trebaju strpljenje i podrška i čiji je konačni cilj plasman na Europsko prvenstvo 2024.

No, čak i ako kao najrelevatnije za kontekst uzmemo tih devet rečenica koje je napisao predsjednik Nogometnog saveza, i dalje je teško zaključiti radi li Petev, prema njima koji odlučuju, svoj posao radi dobro ili ne i zaslužuje li ostati izbornik.

Naravno da je reprezentacija pod pritiskom, ali pritisak stvaraju navijači koje iritiraju izvedbe i rezultati nacionalne momčadi pod vodstvom aktualnog izbornika. A oni su, da ponovimo još jednom, tri pobjede iz 15 utakmica. Zeljković poziva na strpljenje, razumjevanje i podršku, pa ostaje otvoreno pitanje je li 15 odigranih utakmica i preko 1.350 minuta nogometa dovoljno strpljenja?

Savez, Zeljković, ali i neki stariji igrači, među kojima kapetan Džeko, traže povjerenje i strpljenje za mlade igrače, ali momčad koja je igrala protiv Gruzije imala je prosjek od gotovo 28,5 godina, a u njoj su bila četvorica starijih od 30 godina, još trojica koja će na EP-u imati preko 30, te je nedostajao 31-godišnji Miralem Pjanić koji ima osigurano mjesto u startnih 11. Jedini gol u ove dvije prijateljske utakmice protiv nižerazrednih suparnika postigao je baš Džeko, koji je morao ući s klupe. Njemu će na otvaranju Eura u Njemačkoj biti 38 godina, dva mjeseca i 28 dana.

Ako su ove dvije utakmice, nakon čitavog jednog kvalifikacijskog ciklusa koji je vodio, trebale pokazati ima li Petev ideju kako od igrača koje ima na raspolaganju stvoriti tim koji će se kvalificirati na Euro, onda je odgovor prilično jasan, samo što je i prilično kontradiktoran zaključcima samog izbornika, njegovih pomoćnika, igrača, te na kraju vodstva Saveza. Zašto je to tako i kako je moguće da svi osim njih vide nešto drugo, zapravo je najvažnije pitanje i ono koje će odrediti nogometnu budućnost BiH. Trenutno ova reprezentacija, nakon godinu dana s Petevom na klupi, nema rezultate, nema podršku, nema pozitivnu atmosferu, nema nikakve preduvjete da u skorijoj budućnosti napravi dobar rezultat.

Vratimo li se podvlačenju crte, odgovor na pitanje s početka bio bi logičan. No, ako jedna stvar nedostaje BiH nogometu, onda je to jednostavna logika. Zato je zapravo odgovor na to pitanje i potpuno nevažan, jer Petev je realno jednako sposoban iz ove selekcije izvući rezultat koliko bi to bio sposoban i bilo koji drugi trener kojeg bi izabrali ovi koji danas vode nogomet, odnosno oni koji su i njega birali. Jer vodili bi se istim idejama, istim planovima, istom strategijom razvoja, istim planovima za budućnost, istim osjećajem odgovornosti. Vidite suštinu?

Potpuno je svejedno tko ima ulogu pijuna ako u šahovski meč ulazimo s ljudima koji guraju sve figure, a da ni sami ne znaju osnovna pravila igre i naprosto se nadaju da će jednog dana napraviti nešto.

Petev, odlazi! Petev, ostani!

Svejedno.