Suvremeni je nogomet surov prema svojoj najmanje lijepoj djeci. Jer suvremeni nogomet voli televiziju, ovisi o televiziji, a kamere vole kada stvari blješte i šljašte i stvaraju privid neprestane i neodoljive zabave. Kamere vole voleje i rabone, panenke i trivile, pete i stepovere; vole se lijepiti za one koji ovako ili onako privlače pažnju. Malene pijune koji neprekidno rade kako bi svi ostali funkcionirali onako kako treba suvremeni nogomet teško detektira; oni se provlače ispod radara, ondje gdje se za šire narodne mase i zadrže ili, možda bolje rečeno, najčešće zagube.
Njima ne pomaže ni napredna nogometna statistika. Zadnjih desetak godina, takav je dojam, sve se mjeri; na stotine se faktora koji utječu na igru stavlja broj i vrijednost. Jer ako već slika nije dovoljno atraktivna, onda barem za nju ima nekakvo znanstveno objašnjenje. Međutim, problem za ove baš najmanje lijepe je što se u nogometu ponekad neke stvari uopće ne mogu izmjeriti. Teško se mogu pokazati, još teže dokazati; djeluju apstraktno i stvaraju potpuno pogrešnu sliku od koje je gotovo nemoguće pobjeći.
Takvu sliku veći dio karijere živi Rade Krunić.
Iako je uvijek bilo jasno da se radi o izuzetno talentiranom dječaku, on se ni u svojim ranim nogometnim danima nije pretjerano izdvajao od ostalih. Ne zato što mu je nedostajalo kvalitete, nego samo zato što, povučen, tih i radišan kakav jest, nikad nije bio u stanju stvoriti wow efekt. Njegova rodna Foča godinama je bila domaćin jednog od najozbiljnijih omladinskih turnira u ovom kraju Europe i na njemu je Krunić napravio prve ozbiljne korake, prije nego što je tata Milan, nekadašnji igrač lokalne Sutjeske, shvatio da mu je sin veliki potencijal. No, umjesto da rodnu Miljevinu i Foču zamjeni svijetlima velegrada — barem nekog Sarajeva, Beograda ili Zagreba gdje su ga i zvali i priželjkivali — mladi i talentirani Rade je završio u Pećincima, malenom selu koje je u Donjem Sremu imalo solidnog člana Super lige Srbije.
Krunić ništa ne radi spektakularno dobro; on sve radi dovoljno dobro da bude važnim dijelom uskrsnulog Milana
Kako to obično biva u Srbiji, i pored činjenice da je — većinom na poziciji desetke — igrao odličan nogomet, njegova se kvaliteta dugo vagala i više puta mjerila jer nije bio u dresu niti jednog od večitih rivala. U ljeto 2014. zato je došla ponuda iz Verone koju je Krunić prihvatio, ali koja se ispostavila promašenim obećanjem, pa nikada nije zaigrao za I Gialloblu nego je vraćen u Pećince. Pa su ga selili na Marakanu, ali stvari su pošle po zlu; neki su krivili menadžere, neki pohlepu, neki samo loše donošenje odluka i nesreću i Krunić je na kraju, umjesto inozemstva ili nekog regionalnog giganta, neočekivano obukao dres Borca iz Čačka.
Možda je za njega to trebao biti težak udarac; za one koji su mu spočitavali nedostatak kvalitete ili pohlepu svakako je to trebao biti dokaz da su u pravu. No, kao i uvijek, Krunić nije odustajao i nakon jedne polusezone sa svojim starim trenerom iz Donjeg Srema Bogićem Bogićevićem, ponovno se spremao na put za Italiju.
Ovaj put ništa nije bilo sporno i brzo se skrasio u Toscani; ali čak je i u bosansko-hercegovačkim okvirima i dalje bio relativno nepoznat igrač kada je u listopadu 2015. debitirao u Serie A za Empoli, u kojem mu je suigrač u to vrijeme bio i Marko Livaja. Minute je na početku dobivao neredovitoo i opet mu se prognoziralo skretanje s puta, ali on je u idućoj sezoni preuzeo jednu od ključnih uloga u ekipi.
Kada je na kraju te sezone ispala iz lige, Krunić se odlučio zadržati na Castellaniju i u nekim utakmicama zaraditi i kapetansku traku. Fabrizio Corsi je trljao ruke, vikao da je Krunić “Sergej Milinković-Savić Serie B” i spremao se za bogati transfer, ali kad je on jednom došao. ipak je bio šok za sve.
Nakon 13 golova i 15 asistencija u 119 utakmica za Empoli bilo je, naravno, vrijeme za iskorak. Tražila ga je Atalanta, spominjao se i Napoli, na stolu su bile ponude Torina i Genoe, ali nakon što je Milan preuzeo Marco Giampaolo, trener koji ga je doveo u Empoli, u momčadi je silno želio Radu. I bez obzira na Milanov status u tom trenutku, realno je reći da nije bilo baš puno onih koji su ga očekivali u takvom klubu. Bio je to i jedan od prvih transfera Paola Maldinija, odnosno Zvonimira Bobana i Federica Massara; plaćen je osam milijuna eura i Krunićev je novi dom postao stadion koji prima četiri puta više gledatelja nego što njegovo rodno mjesto ima stanovnika.
Ali za igrače kakav je Krunić tako velika scena zapravo je češće pozornica za dramu, u najgorem slučaju tragediju. Svjetla su još blještavija, očekivanja veća; ondje se takvi, bez konkretnih brojki i bez blještavog celofana oko sebe, prinose na oltar i žrtvuju navijačima žednim krvi i dobrih rezultata.
U prvih sedam utakmica igrao je jednom; onda je još odletio i Giampaolo, a došao Stefano Pioli i u narednih 15 minute skupljao na kapaljku, da bi sve to podebljao ozljedom zbog koje ga gotovo dva mjeseca nije bilo na terenu. Sve se poklapalo za onu u mnogim glavama već skiciranu priču o premalom igraču za preveliki klub; kritike s tribina uvijek su bile oštre, njegovo je ime u naslove dolazilo samo u kontekstu odlaska iz Milana.
No, ono što je Krunića, barem kada je klupski nogomet u pitanju, razlikovalo od ostalih jest to što je uvijek bio prilično svjestan svoje uloge i pozicije u timu. Na stranu njegovo nespretno obraćanje na predstavljanju — kad je samog sebe, pokušavajući objasniti stil igre, usporedio s Kevinom De Bruyneom — Krunić je oduvijek znao da ovo nije klub u kojem može igrati ključnu ulogu, bar ne na klasični način. Naprotiv, za njega je Milan bio prilika da još jednom nogometnom svijetu potvrdi da je lojalni vojnik, pijun koji je spreman za svaki zadatak; spreman baciti se pred metak, skočiti na bombu da spasi ostale.
I tu je priliku iskoristio.
Njegove brojke nikad nisu bile impresivne; za Milan je u 115 utakmica zabio tek tri gola i imao šest asistencija. Njegovo ime nije među top 5 igrača Milana doslovno niti u jednoj jedinoj kategoriji — osim u broju žutih kartona — a mjeri ih se na desetine. No, usprkos brojnim napisima o njegovu odlasku, usprkos onome što su ljudi pričali, Rade je jesenas dobio novi ugovor i svoj staž u Milanu produžio do 2025. U međuvremenu je i Pioli shvatio što je Krunićev forte, i to nakon što ga je isprobao na gotovo svim pozicijama u timu — bio je i lažna devetka, i ofenzivni vezni, i centralni vezni, igrao i na lijevoj i na desnoj strani veznog reda, odradio je utakmicu i na lijevom i na desnom krilu, silom prilika igrao i kao desni bek; danas većinom ima važnu ulogu u oba smjera na poziciji defenzivnog veznog.
Brojke se nisu puno promijenile, ali to i jest poanta. Krunić ništa ne radi spektakularno dobro; on sve radi dovoljno dobro da bude važnim dijelom uskrsnulog Milana i pomaže Piolijevoj momčadi doći do rezultata kakve su rijetki od nje očekivali. Uostalom, u titulu prvaka ugradio je 28 nastupa, od kojih je 15 bilo startova; u pohodu na četvrtfinale Lige prvaka dosad je odigrao osam od devet utakmica.
I večeras će, neovisno o tome što sada ima jasno definiranu poziciju, vjerojatno imati istu sporednu ulogu kakvu je imao i u prvom duelu s Napolijem, onu kakvu ima od trenutka kada je prvi put obukao Milanov dres. Onu koju ne vole televizijski redatelji, ne vole je ni reflektori; onu koju se ne vrednuje brojkama i statistikom, ali koja je neizostavna za svaku momčad koja želi napraviti ozbiljan rezultat.
