Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Pitanje autoriteta

O lupanju šakom o stol i slušanju drugih

Ovog je tjedna Haris Medunjanin bio naš gost u Opsajdu, podcastu u kojem pričamo o bosanskohercegovačkom nogometu. Ovaj 35-godišnji veznjak FC Cincinattiija i bivši reprezentativac Bosne i Hercegovine još jednom je potvrdio da je veliki emotivac. Jasno se to osjeti u njegovom izražavanju, u silnim poštapalicama i ponavljalicama, u njegovu govoru tijela.

Ovaj Haris, koji je završio reprezentativnu karijeru i blizu je kraja igračke, koji je prošao sve i svašta, mnogobrojne uspone i još brojnije padove, ne razmišlja o formalnostima i posljedicama. On nema što izgubiti, ne pokušava filtrirati svoje riječi, ne pakira ih u lažnu korektnost. Što mu je na umu, to mu je na drumu, kaže stara narodna poslovica i donekle jest aplicirana, ali način na koji govori i na koji se ponaša jasno pokazuje da on zapravo pokušava artikulirati prije svega osjećaje, pa tek onda sve ostalo.

Subjektivnost s kojom govori o sebi i svojim problemima je sasvim prirodna, ona je logično dijelom svih nas i zato je ona samo zanemariva forma u odnosu na važnu suštinu. Jer Haris je rekao zaista važne stvari kada je u pitanju reprezentativni nogomet u BiH, ali i odnosi u suvremenom nogometu generalno. Govorio je, između ostalog, o onome što je zapravo vidljivo i golim okom, a to je nepostojanje sistema, odnosno jako slaba organizacija u reprezentacije i oko nje. Govorio je i o međusobnim odnosima unutar same momčadi, ali najviše o nepostojanju klasične hijerarhije.

Prema onome što je Medunjanin ispričao, a o čemu svi već godinama trubimo, jedan od ključnih problema reprezentacije BiH je taj što se niti jedan izbornik u posljednjih desetak godina nije do kraja nametnuo kao stvarni autoritet.

U današnje vrijeme autoritet se ne gradi otvaranjem vrata čizmom nego isključivo znanjem, argumentima, međusobnim poštovanjem i komunikacijom

I kako to obično biva, takva Harisova iskustva i sjećanja automatski su aktivirala lavinu komentara. Tabora je mnogo više od onih koji su tek za ili protiv; ljudi su svjesni da stvari nisu crno-bijele i da je slika koju sami igrači oslikavaju realnija od one koju smo zamišljali, ali čini se da je lajtmotiv svima — i onima koji Medunjanina podržavaju, koliko i onima koji zaključuju da je bio jedan od igrača koji su bojkotirali trenere — taj da reprezentaciji Bosne i Hercegovine treba izbornik čelične ruke koji će postrojiti momčad i u njoj konačno zavesti disciplinu.

U teoriji to zvuči kao logično rješenje, ali problem s njim je taj što je u nas percepcija ustroja hijerarhije i discipline u nogometu i sportu generalno zapela u 1980-ima. Legendarne su priče o nekim od najvećih trenerskih imena s naših prostora koji su red u svlačionici zavodili obrazovnim šamarima i vojničkim postrojavanjem. Mnogi i danas imaju slične — doduše, donekle blaže — metode kojima se pokušavaju nametnuti igračima koje treniraju. Ona slika po kojoj trener, poput nekog starog učitelja sa šipkom, trenira strogoću udarajući po prstima one koje se smatra razmaženim bogatim plačipičkama i tako ih pretvara u nekakve bespogovorne borce — takva slika gotovo da se predstavlja kao ideal.

Sila i nametanje vlastitog mišljenja, bez obzira na njegovu logiku, represija i lupanje šakom od stol: to je ono za što se vjeruje da donosi prije svega poštovanje, a s njim i autoritet i disciplinu, koji u krajnjoj mjeri i bez obzira na posljedice donose ono najvažnije, a to je rezultat.

Međutim, takav zaključak jasan je pokazatelj da takvi ljudi uopće ne razumiju suštinu suvremenog nogometa, ali ni društva u kojemu žive.

Štoviše, to je pokazatelj da ne slušaju ono što u ovom konkretnom slučaju Medunjanin — koji je samo savršen egzemplar i svojevrsni glasnogovornik tipičnog modernog nogometaša — zapravo govori. Jer ono što je on u tih gotovo sat vremena kroz primjere pokušavao objasniti je ustvari potpuno suprotno od svega toga.

On je za reprezentaciju debitirao kod Miroslava Blaževića, ali je s njim odradio samo jedno okupljanje i svoja reprezentativna iskustva temelji na radu sa Safetom Sušićem, Mehmedom Baždarevićem i tek nešto sitno s Robertom Prosinečkim. Njegova impresija, barem je takav moj subjektivni dojam, bila je zapravo da su svi oni pokušali nametnuti disciplinu i autoritet, ali na potpuno pogrešan način — tvrdoglavo forsirajući svoje ideje i trenirajući strogoću samo na dijelu ekipe.

Ali čini se — nama izvana, a očito i iznutra — kako pravi problem izbornika nikad nije bio isključivo u tome da su samo premekani ili selektivni. Njihov problem je bio jednosmjerni odnos s igračima u kojemu svoje nametnute ideje nisu bili u stanju braniti argumentima i znanjem. Odnos koji je s vremenom postajao gori, sve do točke totalnog raspada koji je, kao i početni uspjeh, zajednički Sušiću, Baždareviću i Prosinečkom.

Autoritet vođe, kojim se stvaraju poštovanje i disciplina, danas se gradi upravo na dvije stvari: znanju i komunikaciji. I opet, nije nogomet po tome nikakav izuzetak, to je način na koji najbolje funkcionira današnje društvo. Ono se u posljednjih desetak godina, sviđalo nam se to ili ne, drastično promijenilo. Mentalitet i karakter ljudi, njihova osnovna kultura, obrazovanost, otvorenost i pristojnost, sve se promijenilo. Promijenio se i jezik, kultura, okolina, način života, odnos prema novcu i materijalnom, promijenila se i tehnologija i čovjekov odnos prema njoj.

Usto je reprezentativni nogomet specifičan po tome što su igrači zajedno jako kratko, a dolaze iz često potpuno različitih sredina i uvjeta rada, s drugačijim ulogama od onih koje su im namijenjene u nacionalnom timu. Očekivati da će odnos s takva 22 različita karaktera, o kojima zapravo ovisi baš sve, funkcionirati tako što će netko lupiti šakom od stol, narediti i očekivati da se naredbe izvršavaju zapravo je naivno i glupo. Jako glupo.

“Ključna stvar za modernog trenera je da se znaš adaptirati”, objasnio je Didier Deschamps, izbornik svjetskih prvaka Francuza, u knjizi Edge: Leadership Secrets from Football’s Top Thinkers Bena Lyttletona. “Adaptirati se skupini ljudi koju imaš na raspolaganju, adaptirati se mjestu na kojemu radiš, na okruženje. Biti svjestan vrlina i mana svojih ljudi, biti svjestan svih vanjskih faktora koji utječu na vašu zajedničku sferu, adaptirati se svemu tome, prilagoditi svoje ideje i na kraju, ne bojati se promjene.”

Deschampsov primjer, ma koliko zvučao bizaran u kontekstu BiH, zapravo je savršena ilustracija kako stvari trebaju izgledati. Jasno, ne postoji bezgrešan trener i Francuz to nikako nije, ali njegov pristup i rezultat koji je dao je svojevrsni know-how za trenere, pogotovo izbornike reprezentacija. On, koji je u igračkoj karijeri osvojio pet titula prvaka u Francuskoj i Italiji, dvaput bio pobjednik Lige prvaka i izgubio još tri finala, osvajao talijanski i engleski kup te kao kapetan Francuske bio europski i svjetski prvak — prilagodio se.

Prilagodio se mlađim generacijama koje usto dolaze iz različitih kultura i s različitim pozadinama — između ostalog i njihovom egoizmu, narcizmu, drugačijoj radnoj etici, njihovom poimanju života i nogometa. Međutim, nije im se Deschamps prilagodio na način da im je podilazio, titrao jaja i klimao glavom, nego prilagodivši svoju ideju, pronašavši način da im je na pravi način predstavi i usvojivši one njihove inpute za koje je vjerovao da će tu njegovu ideju učiniti boljom.

Ključna stvar za Deschampsa, koji je opet samo metafora za većinu vrhunskih nogometnih trenera današnjice, jest u slušanju. Svaka uloga u momčadi je dvosmjerna, a pogotovu ona koju ima trener. U istoj knjizi Lyttleton navodi primjer istraživanja navika slušanja koju su napravili znanstvenici Jack Zenger i Joseph Folkman, koji su zaključili da najbolje slušaju oni menadžeri koji postavljaju pitanja i tako dolaze do dodatnih saznanja. Takvi ljudi kod sugovornika, dajući mu feedback, ali i važnost drugačijem mišljenju, stvaraju osjećaj dodatnog samopouzdanja, odnosno međusobnog povjerenja.

Ili, ako hoćete doslovni prijevod, to su ljudi koji tako grade autoritet.

Deschamps zaista jest samo banalni primjer; na isti način funkcioniraju Jürgen Klopp, Mauricio Pochettino, Thomas Tuchel, Julian Nagelsmann, Slaven Bilić ili Zlatko Dalić — nitko od njih nije isti profil nogometnog trenera, nemaju ni isti pristup igri ili trenersku kvalitetu, imaju potpuno različite nogometne filozofije, ali svi su dovoljno inteligentni da se prilagode aktualnom trenutku i skupini koju predvode i zajedno s njom naprave ono što momčad zapravo jest. Iskakanja će, dakako, uvijek biti, ali ona će biti iznimka, a ne pravilo, i neće usporiti funkcioniranje stvorenog sustava.

Medunjanin je profesionalnu karijeru započeo kod Coa Adriaansea, radio s Louisom van Gaalom, Peterom Boszom, Javierom Clementeom, Joseom Luisom Mendilibarom i mnogim drugima, ali je u razgovoru kao jednog od najutjecajnijih istakao Victora Sancheza. On ga je u La Coruñi vodio samo osam mjeseci, u kojima je većinom bio na tribinama. Odigrao je tek pet od 35 natjecateljskih utakmica te na kraju napustio Riazor i otišao u Izrael.

Međutim, on je, objasnio je Medunjanin, od početka bio otvoren i razgovarao sa svima, objasnivši razloge zašto momčad treba igrati na način na koji je zamislio, odnosno zašto netko baš u tom trenutku treba biti u momčadi, na tom mjestu, u toj ulozi, a zašto je nekome drugom mjesto na klupi ili tribinama. Naravno da je, kao i u svakom drugom trenutku, Haris želio biti starter i igrati 90 minuta, ali argumenti koje je trener i vođa momčadi imao bili su dobri, pa autoritet — stvoren na znanju i komunikaciji — nije dolazio u pitanje. Medunjanin je bio spreman na sve za svog trenera i svoju momčad.

Dušan Bajević preuzeo je reprezentaciju Bosne i Hercegovine prije četiri mjeseca, ali s momčadi još uvijek nije odradio niti jedan trening — niti se zna kada će. Ovaj 71-godišnjak poznat je kao čvrst trener, čelična šaka, čovjek koji se tvrdoglavo drži svojih ideja, ali već osam godina nije radio kao trener i ustvari nitko ne zna kakav će njegov pristup ovoj reprezentaciji biti. No, Bajević je i izuzetno inteligentan čovjek koji je svjestan da je najbolja škola ona tuđa i da su greške koje rade drugi najbolje lekcije za pametne.

Nema baš nikakve sumnje da za pomisao na dobar rezultat nogometnoj reprezentaciji Bosne i Hercegovine prije svega trebaju sistem, organizacija i jasna hijerarhija. Trebaju joj čvrsta disciplina i autoritet. Međutim, u današnje vrijeme autoritet se ne gradi otvaranjem vrata čizmom nego isključivo znanjem, argumentima, razmjenom ideja, međusobnim poštovanjem i dobrom komunikacijom.