Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Posljednji penal za Jugoslaviju

… i kako ga je promašio Faruk Hadžibegić, novi crnogorski izbornik

Faruk Hadžibegić novi je izbornik nogometne reprezentacije Crne Gore. Vijest je stara već dva tjedna, u domaćem medijskom nebu već je izblijedjela, ali svaki put kad pročitam naslov koji se po nekakvom slabo urađenom Facebookovom algoritmu kod mene prečesto ponavlja — a siguran sam da to važi za mnoge starije od 30 godina — u glavi se lansira ista stara i već dobro poznata sekvenca.

Zadnji dan lipnja 1990., vrelo ljetno popodne u Firenci. Jugoslavija, s Ivicom Osimom na klupi i bez isključenog Refika Šabanadžovića, dovukla je nekako Argentinu do penala. Ili, jer objektivnost za razliku od ljepote nikada nije u oku promatrača, pamćenje kaže da je Maradonina slabašna Argentina dovukla nekako Jugoslaviju do penala. Dragan Stojković Piksi već nam je slomio srce, zapucao je loptu u prečku, ali ga je — nakon što je zabio Robert Prosinečki — poništio Tomislav Ivković. Nasmijao se Tomo, pokazao je Maradoni svoju desnu stranu, onamo se i bacio, uhvatio živu loptu i napisao priču koju će valjda neumorno prepričavati do kraja života. Dogodi se. Pogodio je onda Dejan Savićević, a Lazijev kosati Pedro Troglio prevario Tomu, ali potrefio stativu.

To je to. Četvrta serija, rezultat 2-2. Prilika da Jugoslavija povede. Dvije lopte do polufinala Svjetskog prvenstva.

Prema toj prvoj lopti je krenuo Faruk Hadžibegić, tada 32-godišnji libero francuskog Sochauxa. Bio mu je to 49. nastup za reprezentaciju, a u gomili kritika na račun “bosanske” reprezentacije koju je sastavio Osim nije bilo puno onih koji su u pitanje dovodili njegov nastup. Do tada je pored njegovog imena stajalo šest postignutih golova — dva Sovjetima, jedan Sjevernim Ircima, jedan Turcima, jedan Cipranima i jedan Norvežanima.  Svih šest iz penala.

Još jedan. Postavio je loptu na bijelu točku. U njegovoj glavi možda se od svih tih zabijenih — a govorilo se da je majstor za penale — ipak vrtio onaj posljednji kojeg je šutnuo, 15 dana ranije na bolonjskom stadionu Renato Dall’Ara. Uzeo je dug zalet, ali loptu udario mlako, po zemlji, u golmanovu desnu stranu, baš tamo gdje se bacio Rene Higuita i lako je uhvatio. Srećom za njega, Jugoslavija je pobijedila, ali takva slika teško izlazi iz glave, pogotovo kada je ne smiješ ponoviti.

Teza koju Hadžibegić često čuje je: da si zabio taj penal, možda se rat ne bi dogodio. Jasno, i budala zna da to nije istina

Redatelj je s nervoznog izbornika Carlosa Billarda prebacio kadar na vratara Sergija Goycoecheu, koji je s rukama na koljenima doslovno buljio u Hadžibegića. On je napravio nekoliko koraka unatrag, manji zalet nego tog dana u Bologni, čitavo vrijeme gledajući prema desno, vjerojatno u Ivkovića. Djelovao je sigurno, pun samopouzdanja, kao da Tomi govori da zna što će, da zna kako će zabiti, da ima sve pod kontrolom i da će odluku prebaciti na njega ili onog sljedećeg. Sad, šutni, zabij, idemo u polufinale.

Misli mu je valjda prekinuo blagi zvižduk sučeve zviždaljke. Nitko na stadionu osim igrača nije mogao čuti bilo što drugo, bilo je previše tiho, toliko da se tišina pretvarala u zujanje od kojeg ne čujete apsolutno ništa. Događa se to kada se spoje žamor ljudi i njihova nervoza — navodno je 10.000 Jugoslavena, onih koji su se tad još uvijek osjećali kao takvi ili barem vagali i nisu bili sigurni li li je zemlji došao kraj — zaputilo do stadiona Artemio Franchi. Možda je netko glasno rekao njegovo ime, možda ga je netko pokušao dozivati, ali tek kada je sudac Kurt Röthlisberger potrčao prema sredini igrališta Hadžibegić se okrenuo i pogledao prema suigračima.

Pogreška. Nije red na tebe. Crnogorac Dragoljub Brnović je potrčao prema šesnaestercu, njegove znojne loknice skakutale su gore-dolje po bijelom dresu s brojem sedam, a Hadžibegić je polako krenuo nazad na centar. Netko je pogriješio, nije bilo vrijeme za Faruka, sudbina je drugačije htjela. Nabacio je Brnoviću i odšetao natrag da odgleda svog suigrača. Brnović je uzeo veliki zalet i šutnuo penal gotovo jednak onome kojeg je Hadžibegić promašio protiv Kolumbije. Lopta se valjala kroz travu dovoljno sporo da vratar pričeka i ode u pravu stranu. Jebiga, sudbina.

A Farukova nije bila da zabije treći, nego da promaši zadnji. Gustavo Dezotti, koji će kasnije u povijest tog Mundijala otići na mnogo gori način, zabio je gol, a onda je čitava ta spora i duga arija naglo ubrzala. Hadžibegić je ponovno prešao onaj put, sada s Brnovićevim promašajem i pritiskom poraza na leđima, namjestio loptu, Goycochea ga nije imao vremena ni pogledati, a već se zaletio.

Nije to bio loše izveden penal. Zalet je bio dobar, udarac sasvim solidan. Poluvisoko i dosta snažno. Ali možda je ta promjena učinila svoje, možda je samopouzdanje iščezlo, možda jednostavno Faruk nije stigao razmišljati. Možda je ustvari baš pratio i možda je namjerno napravio ono što je napravio. Jer svi penali Jugoslavena išli su u golmanovu desnu stranu, a Goycoechea je samo jednom odabrao baš tu stranu — onda kad je obranio Brnovićev udarac. Možda je Hadžibegić pomislio da će vratar igrati igru i birati suprotnu stranu, možda je samo želio šutnuti suprotno od onog penala protiv Kolumbije, možda je o ovome odlučio noć ranije dok je buljio u plafon i čekao da svane možda i najveći nogometni dan u njegovu životu.

Jebiga. Sudbina.

Dvadeset i devet godina kasnije Faruk Hadžibegić je 61-godišnji nogometni trener sa solidnim CV-jem. Njegova igračka karijera završila je u Toulouseu, i to nakon što je status legende zaradio u Sarajevu i Sochauxu, a ostavio impresivan dojam u Real Betisu. Nakon što je loptu udario zadnji put kao trener je vodio Sochaux, bio izbornik Bosne i Hercegovine, onda radio i u Troyesu, Dijonu, Bastiji, Valenciennesu, Red Staru te u trima turskim prvoligašima. Za naše uvjete i više nego impresivno, i sasvim dovoljno da ga njegov nekadašnji suigrač Savićević instalira na mjesto izbornika Crne Gore.

Čeka ga specifičan zadatak kojeg je njemu i čitavoj maloj naciji u amanet ostavio današnji srpski izbornik Ljubiša Tumbaković. On je, vjerojatno ste to vidjeli, dan prije kvalifikacijske utakmice s Kosovom odbio voditi momčad. Iako je ždrijeb održan mjesecima ranije, iako je govorio o njoj i pripremao tu utakmicu, Tumbaković se najednom — kao i nekoliko igrača Crvene Zvezde — odlučio povući i ostaviti ekipu na cjedilu. Međutim, gore od toga je da je ostavio podijeljenu reprezentaciju i situaciju u kojoj će Hadžibegiću primarni zadatak biti da spusti loptu, popravi atmosferu i čitavu priču okrene na ono zbog čega je tu, a to je — nogomet.

Hadžibegić će tako u Podgorici pokušati spasiti tamošnji nogomet od politike, a upravo mu je politika, na neki način, ostavila najveći nogometni ožiljak u životu. Jer nakon Firence više ništa što je napravio nije bilo dovoljno jako da prebriše promašeni posljednji penal za zemlju koja se doslovno satima kasnije počela raspadati na komade. Utakmica s Argentinom nije bila ni njegova posljednja, ni posljednja koju je Jugoslavija odigrala, ali jest bila posljednja koju su svi doživljavali kao svoju — neki jer su tako osjećali, neki jer su taj dres nosili ljudi koje su voljeli i poštovali, neki naprosto zato jer ih je ponijela euforija i veliki rezultat koji je Osimova Jugoslavija mogla napraviti tog ljeta.

Ovog je ljeta, u režiji Edina Isanovića i Armina Čolakovića, a u produkciji regionalne Al Jazeere, održana i premijera dokumentarnog filma posvećenog tom jednom udarcu i svemu što je uslijedilo. Teza je ona koju Hadžibegić često čuje na svojim proputovanjima onim što danas zovemo regijom podijeljenom graničnim prijelazima: da si zabio taj penal, možda se rat ne bi dogodio.

Jasno, i budala zna da to nije istina, da taj njegov gol i polufinale Svjetskog prvenstva ne bi promijenili apsolutno ništa, da bismo se svakako poklali. Ali, takvi i jesmo jer volimo mitove i legende i priče koje ustvari ne znače ništa, a ljudima mijenjaju živote zauvijek.

“Nisam to zaslužio”, često zna reći taj uvijek susretljivi i uglađeni gospodin, “Nisam zaslužio da mi taj jedan udarac lopte bude nešto što će mi označiti karijeru jer mislim da sam napravio mnogo više od toga”.

I u pravu je.

Ali jebiga, sudbina. I jebiga, fudbal. Ili nogomet, kako hoćete.

loading...