Na prvu to nikako nije trebala biti. Ionako upitna kvaliteta same snimke valjda se dodatno ‘potrošila’ u tom silnom repriziranju pa je često djelovalo kao da se boje, ako se nije radilo o crno-bijelim izdanjima, tope i nestaju; kao da je sve snimano u nekakvoj posebnoj umjetničkoj, nadrealnoj tehnici. Onda bi se još na ekranu pojavio pomalo neugledni i mršavi starac, zapuštene brade i kose, čiji je glas zvučao grubo, promuklo, upotpunjujući tako osjećaj trajnog mamurluka kakav je ostavljao njegov izgled.

Činilo se da Granada juri prema novom sunovratu i propadanju u niže rangove španjolskog nogometa. Ali onda su se stvari drastično promijenile

Zulfikar Zuko Džumhur, rođen 1920. u Konjicu, bio je slikar, karikaturist, pjesnik, scenarist, putopisac, lutalica, boem i što sve ne. Pričao je polako, praveći duge pauze i često lutajući u svojim mislima, poput vrhunskog glumca koji je u takvom stanju da ne može zapamtiti tekst, a onda ga improvizacijom učini samo boljim. Taj na prvi pogled dosadni, melankolični i usporeni starac koji usto puno pije, više puši i dobro jede, bio je više boemska, ustvari hercegovačka verzija Huntera S. Thompsona — otac potpuno novog i gotovo neponovljivog stila pripovijedanja.

Neke od najupečatljivih priča Zuko Džumhur napisao je o — Granadi.

Pričajući o njemu na sebi specifičan način, ovaj kontinentalni grad na samom jugu Španjolske bojao je u neodoljivo privlačne tople boje, riječima ga pretvarajući u raj na zemlji, spoj najboljeg od Orijenta i od Zapada, mjesto kojeg naprosto morate sami vidjeti jer sve drugo nije normalno i zločin je prema samom sebi.

I morate, nema veze koliko poznajete Džumhurov rad i koliko vam ova priča možda zvuči dosadno, taj grad stvarno morate vidjeti. Jer prvi susret s Granadom, jednako kao i svaki idući — a ako joj jednom odete, sigurno ćete se i vraćati — samo je dokaz da Zuko nije bio ni mahnit ni blesav i da to jest, bez ikakvog pretjerivanja, jedan od najljepših gradova na svijetu. Posljednja velika maurska utvrda, mjesto na kojem su se prije više od 500 godina susreli islam i kršćanstvo, stari grad čija je avlija ili vrt jedan veliki park prirode i zaštićena svjetska baština.

Mene je, jebiga, podsjetila na kuću. Veliki grad, a opet kasaba, u podnožju planine, dovoljno blizu ali i dovoljno daleko od plaža i mora, s burnim i vjetrovitim zimama i ljetnim čelopekom koji topi asfalt i tjera te da zapustiš bradu, zaboraviš na obveze, meziš i zalijevaš pivom ili vinom. I svaki put kad sam mu se vratio pomislio sam isto.

Granada ima skoro sve. Ustvari, Granada ima sve — osim nogometa.

Krajem 1990-ih, kada sam prvi put došao u taj grad, na Los Cármenesu se igrao užasno loš trećeligaški nogomet. Bilo je to vrijeme kada su u Primeri igrali i Extremadura, Logroñés, Compostela, Merida, Salamanca, a u Mostaru su zbog bivših Veležovih igrača još uvijek bili popularni Burgos, Real Sociedad i Tenerife. A Granada CF, koja je u najjačem natjecanju dotad zadnji put igrala 1976.. imala je gotovo poluamaterski status koji je i službeno potvrđen početkom 2000-ih, kada je ispala u četvrtu diviziju.

Za one koji poznaju povijest španjolskog nogometa bilo je to i pomalo čudno. Baskijski i katalonski klubovi jesu oduvijek bili dominantni, a kasnije su im se — zahvaljujući migracijama Baska i Katalonaca — pridružili i madridski, ali kolijevka španjolskog nogometa je u Andaluziji. Najstariji klubovi u ovoj zemlji su Recreativo Huelva i Sevilla, koji su međusobno odigrali i prvu utakmicu. Međutim, vjeruje se da Granada nije imala ni poluozbiljan klub prije 1920. Njen najveći sin Federico Garcia Lorca u nogomet se tako zaljubio tek nakon odlaska u Madrid, gdje je prvo podržavao Estudiantes, a onda svoju ljubav poklonio Atlético Madridu kao timu koji je tad igrao najatraktivniji nogomet.

Nije odmoglo ni to što je navodno bio zaljubljen u Rafaela Rodrígueza Rapúna, mladog Atléticova nogometaša kojemu je posvetio i dobar dio svojih pjesama. Rapún će poginuti u talijanskom zračnom napadu na Kantabrijskom frontu, pokušavajući osvetiti malo ranije streljanog Lorcu, čije tijelo nikada nije nađeno. No, nogometni klub iz Granade koji je službeno osnovan 1931. svoje najblistavije dane će doživjeti upravo za vrijeme Francisca Franca: 17 sezona igrao je u Primeri, godine 1959. poražen je od Barcelone u finalu kupa koji je tad nosio Generalissimovo ime.

Novija i uspješnija povijest počinje 2009. kada je u klub iznenada došao talijanski vlasnik Giampaolo Pozzo, ili tko je već iz te velike obitelji imao prava upravljanja Granadom. Nije to bila klasična kupovina kluba, s obzirom na to da je Pozzov deal s posrnulom Granadom bio da iz svog drugog kluba, Udinesea, na posudbu šalje igrače i tako pokuša izboriti plasman u Primeru. U međuvremenu je Pozzo ušao i u Watford, a od posuđenih igrača sklepana momčad se neočekivano održavala u najjačem društvu čak šest sezona.

Posljednja je bila 2016./17. u kojoj je na kraju priliku na klupi dobio Tony Adams, a u ekipi je bilo ukupno 39 igrača iz 21 različite zemlje, pa je Granada postala i prvi španjolski tim koji je na terenu imao 11 igrača iz 11 različitih zemalja. Kad ga je kupio kineski biznismen Jiang Lizhang (ili u zapadnijoj verziji John Jiang) — koji ima udio i u NBA franšizi Minnesota Timberwolves te je većinski vlasnik Parme i kineskog Chongqing Dangdai Lifana — dobio je samo skelet od kluba. Od 106 igrača u svim kategorijama klub je bio vlasnik njih 44, od čega tek 13-orice prvotimaca, a ostali su bili posuđeni; stadion nije bio u vlasništvu kluba, a nije ni trening centar. Činilo se da Granada juri prema novom sunovratu i propadanju u niže rangove španjolskog nogometa.

Ali onda su se stvari drastično promijenile.

Ma koliko bizarno zvučalo, zanemarite činjenicu da je momčad nakon ovog vikenda prva na ljestvici. Prije svega, pomogla je tome činjenica da Barcelona i Real Madrid nisu odigrali svoju međusobnu utakmicu, kao i nekoliko iznenađujućih rezultata ‘konkurenata’ na vrhu od početka prvenstva. Naravno, nikako nije za odbaciti to što je Granada doživjela tek dva poraza — od Reala u Madridu i Seville na početku prvenstva — kao ni to da je od te Seville imala šest pobjeda u osam utakmica. Jasno je da momčad u kojoj je prošle sezone samo jedan igrač igrao Primeru debelo nadmašuje sva očekivanja, ali to uopće nije poanta; sustav koji stvara jest.

Na početku prošle sezone u drugom rangu Granada je za šefa struke postavila Diega Martineza, danas 38-godišnjaka i najmlađeg trenera u Primeri.

Ovaj pragmatik koji je studirao u Granadi, vodio lokalne timove i oženio djevojku iz Granade odmah je poručio kako je svjestan da nema novca za velika pojačanja i da će odijelo krojiti prema materijalu koji ima. Napravio je prije svega čvrstu momčad kojoj je primarni cilj ne primiti pogodak i ostati u ligi, a to je mantra koju ponavlja i danas kad je Granada na vrhu i kada već ima više pobjeda nego u svojoj zadnjoj sezoni u Primeri. No, više od svega je Martinez ovoj Granadinoj momčadi pokušao dati duh koji ovaj grad i ova regija imaju. U regrutaciji novih igrača jedan od najvažnijih faktora je njihov karakter, a nije na odmet ni činjenica da je čak 12 nogometaša u današnjoj momčadi rođeno u Andaluziji.

Danas su Nasridi, kako ih po ovoj posljednjoj muslimanskoj dinastiji zovu u Španjolskoj, bez obzira na realnu kvalitetu koju ovi igrači imaju i krajnji rezultat koji će napraviti u ovakvoj konkurenciji, možda i prvi put u povijesti konačno postali na ponos svom gradu.

Sad Granada konačno i stvarno ima nogomet. Sad Granada ima sve.