Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Potrošena čarolija kupa

Kup je danas posvuda drugorazredno natjecanje, a lijepe priče su uglavnom PR

Čudni su putevi nogometni.

Arsenal su nekako doveli do pete zone – ne samo nogometne, nego i one u londonskom gradskom prometu – a maleni Sutton United gurnuli na naslovnice valjda svakog engleskog medija koji ima sportsku sekciju. Priča se ponavlja svakih par godina, svaki put kada je Fortuni dosadno, pa tamo u trećem ili četvrtom kolu spoji skupinu poluamatera sa prebogatim razmaženim premierligaškim zvijezdama.

Sutton United imao je apsolutno sve potrebno za savršen scenarij: maleni stadion na kojem se svake druge subote skupi manje od 2.000 ljudi, skromne svlačionice za ismijavanje bogatih gostiju, solidnu momčad iz koje bi poneki igrač možda bio standardan u nekom hrvatskom prvoligašu i debeljka koji na klupi izigrava klauna oko kojeg plešu nemaštoviti novinari. Stajaće tribine i poneka baklja za priču o starim dobrim vremenima, probijanje do osmine finala i čvrsti otpor za romantiziranu verziju najvećeg uspjeha u povijesti kluba.

Obligatorni zaključak je da čarolija kupa živi.

Uostalom, Suttonovih pet minuta slave dobrodošlo je svima; popunjen je TV program ponedjeljkom, patetična romantika se uvijek lako prodaje, sam klub je osim pozornosti zaradio i solidan novac, ljudi su se dobro zabavili, na kraju napravili i poneki selfie, debeli je pojeo pitu, a valjda je samo Arsene Wenger brinuo brigu da se netko ne ozlijedi ili da neka lopta ne zaluta i ostavi mu još crnji trag na karijeri nakon nesretnog Münchena.

No, koliko nas je zaista briga za sve to? Ili, da preformuliram pitanje, koliko je u modernom nogometu važan kup?

Engleski primjer možda je još i najbolji ako ćemo tražiti silver lining. Ne samo zbog činjenice da im se događaju kojekakvi Suttoni, jer iznenađenja se događaju posvuda, nego i zato što ljudi ondje barem donekle mare za taj trofej. Osvojiti najstarije natjecanje na svijetu i dalje je, barem donekle, stvar prestiža i velika većina klubova iz vrha ljestvice rado će ga složiti u svoje ormare. Međutim, i u Engleskoj kup ima ogroman problem prioriteta.

Takvo natjecanje nikome nije na prvom mjestu. Razlog je, kao i svaki put u modernom nogometu, poprilično prozaičan – ne generira dovoljno novca.

Lijepo je imati kantu, provesti veselu subotu na Wembleyu u svibnju, ali zna se što je najvažnije. Na prvom je mjestu Premier liga. Klubovi koji se bore za titulu i mjesta u Ligi prvaka, odnosno oni koji su već u tom natjecanju, imaju dovoljno velike i snažne momčadi da kombiniraju sa sastavima u nacionalnom kupu, ali prioritet je, dakako, na drugim stvarima. Oni iz sredine obično precijene vlastitu širinu momčadi, a ekipe koje su u donjem dijelu Premier lige ili u gornjoj polovici Championshipa posvećeni su borbi za mjesto u najbogatijem natjecanju na planeti.

Što FA Kup pretvara – a praksa je to pokazala i ove godine – u natjecanje rezervnih momčadi najboljih klubova i ponekog slučajnog iznenađenja. A pazite, to je još uvijek silver lining.

Mnogo drugačije stvari ne stoje ni sa ostalim ligama ‘Petice’. Negdje je romantike manje, negdje je više, ali obično je sve posloženo tako da se veliki i bogati što manje umaraju, a da na kraju privuku barem nekoga na stadion.

Milan je prošle sezone stigao do finala odigravši četvrtfinale i polufinale kod kuće – protiv Carpija i Alessandrije, dvije lijepe priče tog natjecanja. Na Meazzu, čiji je kapacitet 80.018, Carpi je privukao 12.319 ljudi; na Alessandriji (revanš) je bilo 28.202. Ni drugo polufinale, ono između Intera i Juventusa, na isti stadion nije privuklo pretjerano više ljudi; bilo ih je 29.357. DFB pokal ima nešto bolji status, Francuzi variraju iz godine u godinu, dok Španjolci imaju sustav s dvije utakmice koji pogoduje velikim klubovima; važnost samog trofeja ovisi o rasporedu ostalih pehara u toj sezoni. I na kraju dana najmanje je važno tko je osvojio kup.

Ali, zašto je i kod nas tako? Što se dogodilo da je i nama kup postao gotovo pa nevažan?

Nogomet na siromašnim prostorima naše regije nikad nije proizvodio mnogo novca, ne na način na koji to funkcionira u inozemstvu. Klubovima je apsolutno svejedno hoće li prvenstvo završiti peti ili osmi; dio utakmica za mnoge nema apsolutno nikakav značaj. Europu neću ni spominjati; plaže na Jadranu još su krcate kad većina klubova završi svoju avanturu. Dakle, nemaju pritisak u prvenstvu, nemaju veliki broj utakmica, jedan trofej je već više od desetljeća rezerviran za najmoćnijeg i opet – nikoga nije briga.

Nije oduvijek bilo tako. Znam, navući ću poneki komentator s neizbježnom glupošću o jugonostalgiji, ali ovo nema veze s tim. Kup maršala Tita nekada je stvarno značio mnogo više. Dakako da nema veze ni sa pričom o najdražem trofeju iz ruku najdražeg sina domovine, prvenstvo je uvijek bilo važnije – uostalom, pitajte Dinamo bi li mijenjao svoje jugoslavenske kupove za još poneko prvenstvo – ali 17 kilograma težak komad srebrnine svatko je želio u svom ormaru i malo tko je u natjecanje ulazio s kalkulacijama.

Neke od najvećih utakmica u povijesti nogometa na našim prostorima ponudio je upravo kup. Dinamo ga je sedam puta osvajao, još osam puta igrao finala; godine 1953. u četvrtfinalu je u Beogradu s Partizanom odigrao možda i najbolju utakmicu ovog natjecanja ikada. Dinamo je vodio 5-2, Vlado Majerović je obranio tri penala Stjepanu Bobeku, ali je Partizan izjednačio, pa su nakon produžetaka prvi put ikada, umjesto bacanja novčića, izvođeni jedanaesterci. Čak 15 ih je raspucano, a Dinamo je zabio osam, prošao dalje – i ispao od BSK-a, odnosno današnjeg OFK Beograda, koji je na kraju i osvojio trofej pobjedom 2-0 u finalu protiv Hajduka.

Prošlogodišnjem finalu Hrvatskog kupa između Dinama i Slavena u Osijeku prisustvovala su 2.282 čovjeka. Kup je gotovo izgubio smisao

Varteks je kao drugoligaš 1961. došao do finala (banjalučki Borac postao je puno kasnije jedini drugoligaš pobjednik), izbacivši Željezničar, Osijek, Borovo i Hajduk, da bi u finalu izgubio od Vardara. Rijeka je slavila dvaput zaredom, a 1987. je pred 30.000 gledatelja na Stadionu JNA izgubila od Hajduka nakon 11 serija penala! Splićani su pobjednici bili ukupno devet puta (još pet finala), a od ’72. do ’77. osvojili su taj trofej pet puta zaredom. Ipak, povijesni je onaj posljednji u njihovoj riznici; nekoliko dana nakon stradanja 12 hrvatskih policajaca u Borovu, Hajduk je golom Alena Bokšića svladao budućeg europskog prvaka Crvenu zvezdu i trofej se nikada više nije vratio u Beograd.

Četvrt stoljeća kasnije?

Kup je gotovo izgubio smisao. U Hrvatskoj su se čuda neko vrijeme još i događala – poput šokantnih Dinamovih ispadanja od Dugog Sela i Naftaša iz Ivanić-Grada te finale ondašnjeg drugoligaša Uljanika (današnje Istre 1961), ali ništa slično nismo vidjeli već desetak godina.

Dinamo je 14 puta osvajao kup (osam finala u zadnjih 10 godina, ukupno 19 od 24), Hajduk ima šest titula, a Rijeka tri; po jednu su osvojili Inter i Osijek, ali još u prošlom stoljeću. Samo su dva finala u povijesti bila bez jednog od dva najveća hrvatska kluba – od toga se ono slavonsko iz 1999. pretvorilo u potpunu farsu. Dirigirani ždrijeb ide na ruku jačim momčadima; u ranim rundama ne mogu se međusobno sastajati, a sve donedavno pomagao im je i sustav s dvije utakmice. To je promijenjeno, kao i domaćinstvo finala, koje se sada igra na neutralnom terenu. No, zbog činjenice da ne postoji nacionalni stadion niti tradicija finala Kupa kao klimaksa sezone ove promjene djeluju umjetno i usiljeno.

Dovoljno o tome govori podatak da je prošlogodišnjem finalu između Dinama i Slavena u Osijeku prisustvovala 2.282 čovjeka.

Nije mnogo bolje ni u susjedstvu – finale slovenskog kupa gledalo je 2.500 ljudi, a Maribor i Olimpija su međusobno podijelili 13 trofeja. U Srbiji je Zvezda osvojila 12, a Partizan sedam kupova; na prošlogodišnjem finalu bilo je 4.500 gledatelja. Bosanci i Hercegovci imaju 10 različitih pobjednika od neovisnosti, ali katastrofalan sistem s dvije utakmice u finalu ubija svaki pokušaj stvaranja interesa javnosti.

U Hrvatskoj i, donekle, u okruženju prevelika je razlika između najboljih, najbogatijih i najmoćnijih, ako uopće možemo govoriti u množini, u odnosu na prosječne. Manji klubovi čak ni u situaciji gdje sve ovisi o jednoj ili dvije utakmice nemaju gotovo nikakvih izgleda, a većima je odigravanje takvih utakmica tek nužno zlo, barem dok natjecanje ne uđe u završnu fazu. Ali onda u njemu u pravilu više niti nema ‘malih’.

Svi Sutton Unitedi nogometnog svijeta danas su uvelike proizvod dobrog PR-a, maskiranje nezainteresiranosti najvećih pod čaroliju malih, te način održavanja tradicije natjecanja na životu. Adut iz šešira koji će na kraju opet donijeti poneki dinar. Čarolija kupa živi, ali mahom kao umjetno stvorena iluzija.