Na posudbi

Pozdrav Šljivici i njegovoj vrsti

Zvjezdan Misimović, genij kojeg nikad nisu dovoljno cijenili, objavio je kraj karijere

Bio je ožujak 2013.; Bosna i Hercegovina je bila u lovu na svoje prvo veliko natjecanje i tada, baš kao i sada, ključna je bila domaća utakmica s Grcima.

Većinu utakmica tog ciklusa pod palicom Safeta Sušića, nakon kojeg će BiH i otići na prvo i za sada jedino Svjetsko prvenstvo, odgledao sam s tribina, ali te noći poslom sam morao biti u Zagrebu. Bila je to noć u kojoj je Hrvatska Igora Štimca na Maksimiru rutinski odradila posao protiv Srbije. Hrvatska je igrala u 18 sati, Bosna i Hercegovina u večernjem terminu i izgledalo je kao da neću imati problema da odgledam za mene najvažniju utakmicu kvalifikacija.

Splet okolnosti htio je drugačije; na putu s Maksimira svjedočili smo užasnoj prometnoj nesreći i pokušali pomoći; vrijeme se razvuklo i kad smo – još u potpunom šoku – stigli u centar, utakmica je već bila gotova. Noć je već uvelike počela, znao sam da je BiH pobijedila 3-1 i stigao sam tek porukom upitati kako je izgledalo i što je presudilo. U odgovoru sam dobio samo jednu jedinu riječ koja je rekla sve.

Zvjezdan.

Sport je bio i jest rob mitova. Jedan od najvećih je onaj o velikanima koji karijere završavaju onda kad su na vrhuncu. Ima ih, dakako, primjera za sve uvijek ima, ali na prvu se nije lako sjetiti mnogo njih. Većina najvećih sportskih priča završavala se ili u nekoj dalekoj galaksiji, daleko od vrhunskog sporta, ili u debeloj sjeni stare slave. Nitko (normalan) s vrha ne silazi dobrovoljno; vijest se obično provuče između važnijih redova i tek probudi sjećanja na neka dobra stara vremena.

Zvjezdan Misimović nikada nije živio u zabludi. Oduvijek mu je bilo jasno da će s nogometne scene otići na takav način. Mirno, tiho i bez mnogo priče. Gotovo je, dosta je, odlazim. To je to. I ne samo zato što je svoje posljednje igračke dane odradio u dalekoj i bogatoj Kini. I pogotovo ne zato što nikada nije bio na vrhu – naprotiv, bio je tamo gdje većina neće nikada. Misimoviću je ovakav put oduvijek bio suđen jer mu je i čitava karijera bila utabana istom kaldrmom – osporavan i kritiziran, uvijek u nečijoj nemilosti, nečijoj sjeni, iza leđa, morao se propinjati na prste da izviri barem nakratko iznad tuđih ramena.

A zaslužio je mnogo više od toga.

Početak njegove nogometne priče sve je što Zvjezdan kao nogometaš nikada nije bio – frazirana, patetična te isuviše tipična storija o usponu dječaka iz gastarbajterske obitelji iz nižeg srednjeg staleža. Njegovi su roditelji 1980-ih bosansku provinciju zamijenili obećanom zemljom Njemačkom, a otac mu je navodno ime nadjenuo po svom omiljenom timu – beogradskoj Crvenoj Zvezdi. Jedva da je proslavio peti rođendan kada je zaigrao za lokalni minhenski klub, a u 14. je već ispunio svoj san – potpisao je ugovor sa Bayernom. Bolje ne može.

Znam ja da nisam najbrži igrač na terenu. Ali ima načina da se kompenzira taj nedostatak brzine. Kako? Ako reagiram brže od ostalih. Ako mislim brže od ostalih

Legenda kaže da je već kao talentirani klinac – i prije nego što je šarao između treće i druge momčadi bavarskog giganta – zaradio nadimak Zwetschge. Politički korektni Nijemci prepričati će da su ga Šljivicom prozvali jer mu ime zvuči tako kada ga pokušavaju izgovoriti; Bosanci imaju svoju verziju po kojoj je Misimović svoje trenere i suigrače tjelesnom konstitucijom podsjećao na malu šljivu. Spor i debeo, takvim ga je ocijenio i Vladimir Petrović Pižon – u to vrijeme izbornik srbocrnogorske mlade reprezentacije, za koju je Misimović upisao par nastupa i na to mu dodao i da se više ne vraća u Beograd. Nakon tri utakmice u prvoj momčadi Bayerna zbog istog mu je razloga izlazna vrata pokazao i najveći njemački klub.

Stigao je prije toga uraditi ključnu stvar za svoju karijeru. Istina, osvojio je titulu i proslavio je – slika njegovog zbunjenog lica, dok se ostali oko njega vesele, govori mnogo o tome kako se osjećao u Bayernu – s velikim zvijezdama na terenu, ali važniji je bio neobavezni razgovor s iskusnijim suigračem u klupskoj teretani. “Baki bi dobro došao igrač poput tebe”, valjda mu je dobacio tada Hasan Salihamidžić. Blaž Slišković bio je izbornik Bosne i Hercegovine koja je još uvijek bila u povojima i na marginama. Misimović nije previše razmišljao – potpisao je sve što su mu stavili na stol i unutar godine dana obukao dres BiH.

Stvari su se za mladog Zvjezdana razvijale sasvim solidno, ne i spektakularno. Prešao je u Bochum s kojim je prvo ispao u 2. Bundesligu, vratio se u prvu i osigurao ostanak, prije nego što se zaputio u 1. FC Nürnberg. Ondje je odradio jednu sezonu i za dva kluba skupio ukupno 110 ligaških nastupa, začinjenih 31 golom uz 26 asistencija. Bosanci su ga zavoljeli lako; Baka mu je dao ključnu ulogu u veznom redu, Ikera Casillasa je zaljuljao na Mestalli i zamalo donio BiH najveću pobjedu u povijesti, a nije prošlo ni dvije godine i na ruci je imao kapetansku traku koju mu je stavio Fuad Muzurović. Kada je došao Ćiro Blažević, BiH je postala i bolja i moćnija te dohvatila svoj prvi baraž u povijesti; Portugal im je stao na putu u Južnu Afriku.

U međuvremenu je stigla ponuda Felixa Magatha i njegovog Wolfsburga; stvari su gotovo preko noći postale spektakularne. Edin Džeko već je bio u Volkswagenovom gradu, Brazilac Grafite također, počeli su graditi senzacionalnu priču. Miske je ordinirao iza napadačkog dvojca, Wolfsburg igrao na njegov pogon i gazio – Bayern su, njegov Bayern, zgazili kod kuće kada se sezona lomila (5-1, dvije asistencije) i titula je prvi i, da se ne lažemo, vjerojatno jedini put došla u Vučji grad. Misimović je imao 20 asistencija i sedam golova, u ostalim natjecanjima još je dodao sedam asistencija i četiri gola i – naravno, u sjeni reprezentativnog suigrača Džeke i Grafitea – bez dileme bio najbolji igrač ove momčadi.

Međutim, nešto je uvijek nedostajalo; pratila ga je nekakva kozmička nepravda. I taj gol na Mestalli neutralizirala je karma i zadržavanje vremena Bosanaca koje ih je koštalo sedam minuta sudačke nadoknade; u posljednjoj je zabio Carlos Marchena. Slišković ga je u najvažnijim utakmicama ostavljao na klupi, Muzurovićeva traka bila je igra slučaja – dio igrača u to vrijeme je bojkotirao reprezentaciju – a nakon što je Meho Kodro nakratko sjeo na klupu, on mu ju je bez objašnjenja i oduzeo. Ćiro? On ga je – onakav kakav jest, da ne kažem naglas kakav – nakon poraza od Portugala optužio da je namjerno minirao reprezentaciju po nalogu Milorada Dodika.

Nakon Wolfsburga, u Galatasaray ga je za 8 milijuna eura doveo Frank Rijkaard i stvari su krenule nizbrdo. Završit će u Kini, i to prije priče s početka; prije nego što će Bosnu i Hercegovinu s tri asistencije protiv Grka odvesti u Brazil.

Rijkaard je otišao par mjeseci kasnije, a na njegovo mjesto došao je Gheorghe Hagi. Misimović mu nije legao; odigrao je četiri utakmice i Rumunj ga je poslao u drugu momčad, obrazloživši kako je, znate već, debeo, spor, nezainteresiran. Misimović je poručio da laže, spakirao kofere i preselio u Dinamo iz Moskve. I bilo je relativno dobro; 39 nastupa i 10 golova u svim natjecanjima. A onda je za trenera došao Dan Petrescu, Hagijev prijatelj. Prvi ga je dan, prepričao je kasnije Zvjezdan, izdvojio na stranu i pitao što misli i što je govorio o Hagiju. “Rekao sam mu istinu. Da je Hagi lažov”. Počeo je samo prvu utakmicu Petrescuovog mandata; do odlaska u Kinu odigrao je još 50 minuta ligaškog nogometa.

Debeo, spor, nezainteresiran. Priča njegovog života.

Priča koja ne drži vodu. Zanemarite činjenicu da nije bio debeo i spor ‘Saddamu’ Magathu i njegovom čuvenom Brdu smrti, poligonu za fizičko pripremanje igrača u momčadima koje je vodio. Za prvi baraž s Portugalcima – dakle, dok Ćiri još uvijek nije bio problem to što je Misimović Srbin – Bosna i Hercegovina se pripremala u Novom Vinodolskom. Momčad je bila smještena u tada novootvorenom resortu Novi, a trenirala na stadionu lokalnog kluba NK Vinodol; put je to kojeg je Zvjezdan zajedno s još nekim suigračima umjesto autobusom odrađivao – joggingom.

Pokušavam se sjetiti mjesta i vremena – pamćenje tako brzo blijedi – ali ne ide; ne sjećam se ni kada ni gdje, možda je to ponavljao i često, ali nitko nikada nije opisao Zwetschgea kao igrača bolje od njega samoga.

“Znam ja da nisam najbrži igrač na terenu, ne treba to meni nitko govoriti. Ali ima načina da se kompenzira taj nedostatak brzine. Kako? Ako reagiram brže od ostalih. Ako mislim brže od ostalih”.

Zvjezdan Misimović bio je svojevrsni antipod modernog nogometaša. Najčešće u prevelikom dresu dugih rukava koji bi mu prelazili preko dlanova; konstitucijom koja jest drugačija i neobična, sa strane se zaista često činio nezainteresiranim i udaljenim, ali to nikada nije bio. Ili je imao svoj dan i bio savršeno raspoložen, ili jednostavno nije išlo. Nije bilo sredine. Bio je igrač kakve su navijači starog kova najviše voljeli, uvijek željan lopte, spreman da preuzme odgovornost, sa savršenim pregledom igre i magičnim pasom. Neobičnih pokreta tijela; ostavljao je dojam da baš ništa u svojoj igri ne radi iz trka i brzine, da mu svaki potez, svaki udarac, dolazi iz mjesta, iz koljena.

I zato ovo nije zbogom jednom solidnom, ali ne i savršenom i vrhunskom igraču. Nije ovo zbogom legendi BiH reprezentacije i nogometa, Bosancu i gastarbajteru koji je donio titulu u grad omiljenog bosanskog automobila. Ovo je pozdrav njegovoj vrsti; iskrenim nogometnim boemima koji misle brže nego što trče, koje današnja igra ne podnosi i smatra debelim, sporim i neupotrebljivim, a ustvari su genijalci čiju umjetnost nikada nismo dovoljno cijenili.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.