Kad u samoj završnici sezone na vrhu ljestvice sa 17 bodova prednosti u odnosu na najbližeg pratitelja sjedi klub koji je prošlu sezonu završio na tom istom mjestu s plusom od 27 bodova, gotovo je neizbježno pomisliti da se radi o dosadnom i nezanimljivom prvenstvu u kojemu dominira jedna momčad. No, kada je u pitanju Premijer liga Bosne i Hercegovine ta je konstatacija samo djelomično točna.
Točan je ovaj njen drugi dio koji govori o potpunoj dominaciji jednog kluba. Zrinjski je u domaćim natjecanjima ove sezone odigrao 30 utakmica, od kojih je izgubio tri. Dodamo li na to i prošlosezonski omjer od samo dva poraza (od čega jedan na penale u kupu) dobijemo pomalo nevjerojatni rezultat od 51 pobjede u posljednjih 65 utakmica.
Međutim, takva dominacija Zrinjskog — koji je do zime vodio Sergej Jakirović, a od zime ga vodi Krunoslav Rendulić — zapravo je stvorila samo privid nedostatka neizvjesnosti. To što je Zrinjski u svom svijetu i na potpuno drugom nivou u odnosu na ostale možda bi prije svega trebalo shvatiti kao odličnu ilustraciju toga da se i u Bosni i Hercegovini — uz neizbježnu podršku politike, posljedično i lokalne zajednice, ali i snažnog sponzora — može napraviti i organizacijski i rezultatski iskorak prema boljem i ozbiljnijem.
No, dok u Mostaru već sada planiraju proslavu titule prvaka, nadaju se i duploj kruni, rade kalkulacije za europske kvalifikacije i zbrajaju koeficijente eventualnih konkurenata za mjesto među nositeljima, doslovno svih ostalih 11 klubova u ligi u idućih 45 dana borit će se za nešto: jedno od preostala dva (ili tri, ako Zrinjski osvoji i kup) mjesta koja vode u Europu ili mjesta iznad crte, ispod koje dva kluba koja ostanu moraju u niži rang natjecanja.
Ekipe od drugog do šestog mjesta razdvaja samo sedam bodova, a spaja izjednačena kvaliteta, pa je do završetka prvenstva apsolutno sve moguće
Sezona kakvu smo gledali u BiH — u kojoj su samo četiri kluba sve utakmice odigrali na svom terenu, u kojoj su ostali lutali po šumama i gorama, u kojoj je suđenje opet bilo i jest katastrofalno loše, u kojoj su najveći derbiji odgađani i onda igrani bez publike ili jedne grupe navijača, u kojoj gostujući navijači nisu mogli na najveći dio utakmica — negdje bi drugdje vjerojatno bila smatrana neregularnom. No, to je sad druga tema, za koju će već biti vremena i prostora. Činjenica je da je smanjena liga i sustav s tri kruga utakmica, umjesto podjele lige na onu za prvaka i ostanak, od PLBiH zaista napravilo jedno od najizjednačenijih natjecanja u okruženju.
Izdvojimo li iz ukupne slike Zrinjski, onda je za takav dojam, dakako, najvažnija činjenica da su momčadi kvalitetom poprilično slične, odnosno da nitko nema individualce koji odskaču toliko da nekome mogu garantirati rezultat. Naravno, postoje ekipe s individualno boljim igračima — savršen primjer je Sarajevo, koje je ove godine uložilo ogroman novac ili Borac s početka sezone — ali nitko nema tu kvalitetu kojom bi se bez problema nosio sa svim ostalim faktorima, od kojih je organizacija klubova najvažniji i najutjecajniji.
A ona realno šteka na sve strane. I nije tu u pitanju samo novac — kojeg opet, recimo, u Sarajevu ili u Borcu ili u Tuzla Cityju ima više nego u Igmanu, Slogi ili Slobodi. Naprotiv, većina klubova mnogo se više muči s izgradnjom sustava rada i pronalaskom dovoljno sposobnih ljudi koji bi održavali taj sustav, što rezultira potpuno nelogičnim i nekad nepojmljivim odlukama.
Takve se najbolje vide na dva najpovršnija primjera: trenerima i igračima.
Tako je u odnosu na srpanj i početak sezone 11 od 12 klubova barem jednom promijenilo trenera — samo je Ivica Barbarić u Širokom uspio zadržati mjesto na klupi. Zasad. U isto vrijeme je velika većina klubova, uz par izuzetaka, gotovo u potpunosti izmijenila samu strukturu momčadi, čak i u odnosu na proljeće. Dakle, klubovi rade nelogične i nerezonske promjene i na klupi i na terenu, i to neizbježno stvara probleme na duže staze, ali i stvara onaj dojam izjednačenosti.
No, o tome već neko vrijeme čitate u Posudbi i ako iole ozbiljnije pratite, znate kako stoje stvari. Ono što jest zanimljivo je mogući rasplet i očekivanja od kraja sezone — opet za sve ostale osim za Zrinjski, koji će u idućih 20-ak dana i matematički ovjeriti titulu.
Njegov prvi pratitelj je banjalučki Borac, koji je u prošlom kolu pretrpio težak poraz upravo od Zrinjskog, potvrdivši ogromnu razliku između lidera i ostatka lige. Vinko Marinović naslijedio je ekipu od potpuno izgubljenog i prehajpanog Nenada Lalatovića, resetirao je i Borac jest — uz očiglednu naklonost sudaca — najozbiljniji kandidat za drugo mjesto koje kvalitetom vjerojatno i zaslužuje.
Široki Brijeg je, s druge strane, ekipa koja je ove sezone ostavila dojam najvećeg overachievera. Uz minimalna ulaganja Barbarić je složio ekipu koja je od početka sezone u vrhu i koja je dosad preživljavala oscilacije i dječje bolesti.
Velež je prije dvije sezone u furioznoj završnici osigurao Europu, onda je prošle godine osvojio kup, a ove je prošao kroz toliko silne organizacijske probleme da je izgledalo kako će ovo biti prijelazna sezona od koje ne treba očekivati ništa. Amar Osim sjedio je na klupi u prvom dijelu, većinom slagavši remije, da bi ga nova uprava zamijenila Nedimom Jusufbegovićem. Iako je dulje vrijeme bio bez trenerskog posla i činilo se da svoju budućnost vidi kao televizijski analitičar, Jusufbegović je s ograničenim sredstvima složio momčad koja je u 11 odigranih utakmica u ovoj godini 10 puta ostala neporažena, ali i bez primljenog gola — zabio joj je i pobijedio samo Zrinjski. Velež je i u polufinalu kupa, ali i njegovu će sezonu odrediti sitni detalji, obzirom da kvalitetom nikako nije iznad ekipa koje ga okružuju.
Sarajevski su klubovi prošle sezone propustili europska natjecanja, pa su ona i za jedne i za druge bila prirodni imperativ u ovoj. Međutim, ogromna je razlika između Željezničara i Sarajeva.
Plavi su u sezonu ušli s financijskim problemima i opterećeni dugovima, dok bordo tim ima privatnog gazdu koji je odriješio kesu, doveo Feđu Dudića iz Veleža i složio skupocjenu ekipu od koje se očekivalo puno. No, kad su kola krenula nizbrdo. nisu se zaustavljala. Nije pomoglo ni što je Dudića zamijenio Mirza Varešanović, omražen među navijačima, pa Sarajevo i pored velikih ulaganja u igrački kadar — osim što i dalje ne igra na svom terenu i luta od stadiona do stadiona — ima i problem bojkota velikog dijela navijača i internih sukoba.
Činilo se kako takvu situaciju donekle koristi Željo, ali s dobrim proljećem porasle su ambicije, a onda je nakon tri kola stradao trener Edis Mulalić. Jučer je na klupi predstavljen Nermin Bašić, koji je radio u slovenskom Radomlju, ali pitanje je, kao i uvijek, koliko su realni ciljevi postavljeni pred njega, odnosno koliko je dugoročan plan koji Željezničar ima i koji je spreman istrpjeti za budućnost.
Ekipe od drugog do šestog mjesta razdvaja samo sedam bodova, a spaja izjednačena kvaliteta, pa je do završetka prvenstva apsolutno sve moguće. To što nitko od ovih nije dovoljno dobar da garantira bodove i u dvobojima s timovima s dna znači da ćemo do kraja vjerojatno gledati mnogo promjena na ljestvici i gotovo sigurnu borbu za europska mjesta do zadnjeg kola, koje se igra 28. svibnja.
A druga polovica ljestvice još je zgusnutija. U jednom su trenutku prošlog vikenda svi timovi od sedmog do 12. mjesta imali 24 boda; prije kola koje počinje već u petak Tuzla i Posušje imaju po tri više od toga, Leotar je na 26, Igman na 25, dok su Sloboda i Sloga na 24. Od početka nove polusezone svi su ovi timovi, osim Leotara, pokušali razdrmati ekipu promjenom trenera; Sloga, Posušje i Sloboda to su učinili u zadnja dva tjedna.
Po kvaliteti se izdvaja možda jedino Tuzla City, čiji privatni gazda skupo plaća za lokalne uvjete skupa i zvučna imena od koje se očekivalo da će biti u gornjem dijelu ljestvice, ali serija od čak 12 utakmica bez pobjede od rujna gurnula je momčad u borbu za ostanak. Branko Karačić je preuzeo Posušje, čiji je Mokri Dolac uvijek odlično posjećen; on će pokušati spasiti ekipu od ispadanja, a svoj je put počeo prošlog vikenda pobjedom nad Slobodom.
Tuzlake je pak preuzeo još jedan hrvatski trener; na Tušnju od prije dva tjedna stoluje Danijel Pranjić, a Sloboda, klub s velikom tradicijom i još većim financijskim problemima, kao jedini imperativ ima ostanak u ligi. Mirko Oremuš i nekadašnji hrvatski mladi reprezentativac Darko Bodul isti cilj imaju s konjičkim Igmanom koji s klupe predvodi iskusni i trofejni Husref Musemić. Za iskustvo na klupi se prije par tjedana odlučila i Sloga, angažiravši Vladu Jagodića, dok Leotar vodi mladi Marko Maksimović, koji na raspolaganju ima izuzetno iskusnu ekipu.
Zaključak je ipak da ne postoji bitna razlika koja bi istaknula bilo koju od ovih šest momčadi i ugurala je u pozcijiu ‘favorita’ za ispadanje. I tu će borbu, kao i onu za Europu, odlučivati sitnice i detalji, i zapravo će se do zadnjeg kola vrh i dno u svojim borbama često ispreplitati. Zato je možda zanimljiva okolnost da četiri od pet posljednjeplasiranih momčadi prvenstva vode treneri koji su kroz povijest osvajali trofeje prvaka BiH.
I kud će bolje od toga?
Dobro, naravno da može puno bolje i naravno da ovoj ligi nedostaje kvaliteta, nedostaje joj i bolja infrastruktura, nedostaju joj i ljudi koji bi je vodili bar do razine da bude normalna i sama liga i klubovi koji je čine, nedostaju joj i bolji suci i bolja medijska pokrivenost, ali joj barem — i pored dominacije Zrinjskog — ipak ne nedostaje neizvjesnosti.
