Nešto malo prije nego će se završiti preksinoćnji kup dvoboj Osijeka i Hajduka u Gradskom vrtu, stotinjak kilometara i nekih sat vremena vožnje dalje, u Berlinskoj ulici u Modriči na stadionu Dr. Milana Jelića, prvo poluvrijeme svoje utakmice završili su Sloga iz Doboja i mostarski Velež. Službena statistika je, pored tri udarca u okvir i još pet njih ukupno, odnosno četiri kornera i dva ofsajda, kazivala i kako su dva tima — koja su također igrali četvrtfinale Kupa — napravila ukupno 20 prekršaja. Do kraja utakmice su Osijek i Hajduk, koji su još zaigrali i nešto agresivnije u finišu svojih 96 minuta loptanja, jedni druge faulirali ukupno 27 puta, a njihovi kolege preko Save tu su brojku dostigli desetak minuta nakon početka drugog poluvremena. Do kraja ih je bilo čak 37.
Istina, teren u Modriči je bio katastrofalan, jedva očišćen od snijega i pretvoren u blatnu oranicu, ali to bi bio valjan argument kad ovakve razlike ne bi bile pravilo.
Naime, ako je vjerovati InStatovim podacima, utakmica u Modriči bila je poravnata s utakmicom HNL-a u kojoj je ove sezne zabilježen rekordni broj prekršaja, onoj između Varaždina i Hajduka igranoj u srpnju. Sama Slogina ekipa napravila je 20 faulova, što je malo manje od prosjeka faulova na utakmicama HNL-a (oko 24), a da niti jedno niti drugo nije bilo ni blizu ovosezonskog rekorda Premijer lige — Borac i Sarajevo napravili su 43, Zrinjski i Borac 42, gradski rivali Tuzla City i Sloboda 41.
Prosjek prekršaja koje rade engleski premijerligaši ove sezone je 11, a na sličnim brojkama su sve lige Petice. Danci su ispred svih s tek 10 prekršaja po ekipi po utakmici, u Sloveniji je to 13, a toliko je i u Austriji, Turskoj i Švicarskoj. Švedski Allsvenskan je na 12 faulova po momčadi u prosjeku, a na tom je sasvim solidnom i za Europu prosječnom broju i Hrvatska nogometna liga, u kojoj prvoplasirani Dinamo ove sezone radi tek osam prekršaja po utakmici.
Rad sudaca u Premijer ligi strogo je zabranjeno komentirati igračima, trenerima ili sportskim radnicima, koji za svaku kritiku bivaju strogo kažnjeni
Zato još nevjerojatnije zvuči podatak da je Zrinjski, koji je prošle godine sa Sergejom Jakirovićem na klupi u potpunosti dominirao Premijer ligom, u većini duela kontrolirao posjed i bio taj koji je diktirao tempo, izgubio samo jednu utakmicu, osvojio 27 bodova više od prvog pratitelja, primio 22 gola manje od istog, odnosno zabio 25 golova više, u isto vrijeme bio na — 16 prekršaja po utakmici. Ta je brojka ujedno i prosjek premijerligaša, koji su prema ovoj brzoj i prilično površnoj komparaciji najgrublji u Europi.
No, jeli zaista to tako? Jesu li Bosanci i Hercegovci zaista takvi nogometni grubijani?
Naravno da je odgovor na to pitanje mnogo kompleksniji nego što se na prvu čini. Jasno da u Premijer ligi BiH — kao, uostalom, i u svakoj drugoj ligi — ima utakmica u kojima se stvari otmu kontroli. I naravno da limitirana kvaliteta i nogometna inteligencija dijela igrača uzrokuju i dobar komad nesuvislih i potpuno neobjašnjivih poteza koji rezultiraju onime što bismo morali nazvati glupim faulovima. No, nažalost, nije zanemariv ni problem koji stvara sam nogometni sustav, odnosno sudačka organizacija, ljudi koji je vode, ali i sami suci.
Da se odmah razumijemo, ovdje nećemo pokušati otkriti zašto točno suci griješe, instruira li ih netko i tko je taj netko koji vuče konce. Isto tako nećemo pisati ni kojim se klubovima pomaže i zašto je to očigledno. Iako je dobar dio tih stvari vidljiv golim okom, i dalje su to pravno samo insinuacije i pretpostavke i teze koje je gotovo nemoguće dokazati. Ako se držimo isključivo činjenica, ove gore neosporno kažu da suci u BiH sude mnogo više prekršaja nego njihovi kolege bilo gdje u Europi, a to, i pored problema koje imaju igrači u BiH, ipak nije logično.
Jedan razlog zašto je tome tako je stvaranje alibija za sebe; dio sudaca, a među njima i oni najbolji, ne želi da ih se svrstava među trule jabuke, pa najlakšim odlukama i malim kompenzacijama održavaju ravnotežu i svoje ruke čistima. To što tako usporavaju igru i samim tim utječu na kvalitetu nogometa manja je žrtva od njihove osobne, i to je sasvim razumljivo. S druge strane, dio njih naprosto ne zna, nema osjećaj za igru i nogomet i nije im tu mjesto — 20 glavnih sudaca u ligi sa šest utakmica tjedno jednostavno je previše da bi se koncentrirala kvaliteta.
Jasno da opetovane katastrofalne odluke nekih sudaca stvaraju dojam da je među njima i dobar komad trulih jabuka, ali to se u posljednje dvije godine u službenoj nogometnoj BiH pretvorilo u gotovo zabranjenu temu. Za razliku od, recimo, Hrvatske, gdje su suci i njihovo vodstvo pod ogromnim kritikama, ali i gdje pokušavaju javno objasniti svoje djelovanje, u BiH je šef sudačke komisije Elmir Pilav potpuno zatvoren za javnost.
Odluke njega i njegove komisije, odnosno rad samih sudaca strogo je zabranjeno komentirati igračima, trenerima ili sportskim radnicima, koji za svaku kritiku bivaju strogo kažnjeni — što novčano, što suspenzijama. To je u prošlosti uzrokovalo neke komične reakcije trenera, koji doslovno ne smiju reći ništa što bi dalo naslutiti da su suci makar nevino i slučajno donijeli neku pogrešnu odluku. Nevjerojatno zvuči da već dvije sezone, koliko je ArenaSport vlasnik TV prava za Premijer ligu, čak ni taj kanal ne nudi bilo kakvu analizu suđenja, pa se zapravo svaka kritika uz pomoć lojalnih medija lako gasi, gurajući je pod egidu navijaštva i subjektivnosti.
S druge strane, u sudačkoj organizaciji ne rade baš ništa kako bi javnosti pokazali da unutar svojih redova žele stvari učiniti boljima i riješiti se trulih jabuka.
Pogreške, odnosno preuzimanje odgovornosti za njih, sastavni su dio svakog posla, osim kada je Nogometni savez BiH u pitanju. Izgradnja terena koja umjesto 45 dana traje devet mjeseci; CAS-ova odluka da je Disciplinska i Apelaciona komisija prekršila pravila kad je kaznila predsjednika kluba ili očigledne pogreške sudaca na terenima — nikad ništa nije dovoljno da bi netko preuzeo odgovornost za svoja djela.
Pilav i društvo vjeruju da nemaju razloga javnosti — dakle, nogometašima, trenerima, klubovima ili navijačima — objašnjavati bilo koju svoju ili sudačku odluku, ma koliko one nelogične bile. Tako nam se dogodi da iz nižeg ranga na Premijer ligu dođe sudac s 43 godine — UEFA nove suce regrutira između 25. i 35. — i još bude jedan od onih s najviše delegiranja u zadnje dvije godine. Ili da sudac koji je zbog nepoznavanja pravila igre bio kažnjen s 10 utakmica dobije UEFA-inu značku. Ili da sudac koji dvaput zaredom pada na testovima fizičke spreme bude delegiran za najvažnije utakmice. Ili da suci koji prave kardinalne pogreške ne budu uopće kažnjeni.
Na to dodajte činjenicu da je predsjednik NSBiH Vico Zeljković po svom dolasku najavio čistku u Sudačkoj komisiji i onda tu čistku i napravio, što aludira na to da je bivše zamijenio boljima. Od tada se u javnosti počeo stvarati dojam — i to isključivo zahvaljujući očiglednim, čestim i katastrofalnim pogreškama na račun njihovih suparnika — da suci privilegiraju upravo klub kojeg je Zeljković do jučer vodio kao predsjednik, a koji je u međuvremenu osvojio i jednu titulu prvaka. Povjerenje u Sudačku komisiju nije popravilo ni to što Zeljković prije dvije godine počeo najavljivati uvođenje VAR-a, projekta na čijem je čelu također bio Pilav, a koji se naprosto do daljnjeg prestao spominjati.
Na kraju svega, sasvim je logično da se u nogometnoj javnosti u posljednje dvije godine pogoršala slika o sucima i suđenju, koja ni ranije nije bila pretjerano bolja. Desetak prekršaja previše po utakmici, koji zaista usporavaju igru i smanjuju udio aktivne igre te samim tim utječu na kvalitetu nogometa, samo su manji i lakše rješivi dio problema. Neujednačen kriterij i neobjašnjive pogreške uvijek istih sudaca koje prolaze nekažnjeno, nelogične odluke i potpuno zanemarivanje ulaganja u mlade suce i njihov razvoj, neiskorištavanje potencijala najboljih sudaca i njihova zaštita, potpuno ignoriranje javnosti i autokratsko ponašanje prema svima koji se drznu kritizirati — ti su problemi posljedica sustava i ljudi koji ga vode. I ne mogu se promijeniti s njima.
