Doduše, dalo se naslutiti nešto takvo, jer se posljednjih tjedana i mjeseci znala čuti standardna fraza o koncentraciji kvalitete, spominjalu su je ovdje i ondje, ali koliko je ona zapravo istinita pitanje je na koje nitko nije odgovorio. Da se razumijemo, možda skraćivanje lige zaista hoće donijeti pozitivne stvari nogometu u BiH, ali bilo bi lijepo bar jednom čuti da je nešto napravljeno planski, s jasnim razlozima, motivima i namjerama, a ne da vodeći ljudi nogometa djeluju kao bacači noževa u lošem cirkusu.

Imamo 99 problema, a je li jedan od njih i koncentracija kvalitete?

Da bi ta promjena zaista bila za dobrobit budućnosti nogometa u BiH, onda bi morala biti ispraćena radikalnim promjenama sustava

O tome bi se dalo raspravljati, odnosno o činjenici da BiH zaista nema dovoljno igračke kvalitete da održava 12 dobrih momčadi, odnosno nema dovoljno ekonomskih uvjeta da održava 12 dobrih klubova. Međutim, u praksi se dosad nije pokazalo da klubovi koji dolaze iz nižeg ranga pretjerano unazađuju kvalitetu samog natjecanja. Liga sa 12 klubova, isključimo li ovu sezonu, igrala se sedam puta i u tom je periodu 15 klubova ušlo u taj viši rang. U samo pet slučajeva vidjeli smo da je klub ispao iste sezone kada je i ušao u ligu. Štoviše, i od tih pet Borac je nastradao jer nije dobio licencu, kao i Krupa, dok je Olimpik, iz revolta prema suđenju, istupio sam. Dakle, samo su dva kluba rezultatski izgubila status premijerligaša nakon samo jedne sezone. U isto vrijeme, dva su osvajala i trofeje, tri igrala Europu.

Međutim, jest neosporna činjenica da je razlika između drugog i prvog stupnja prevelika. To što klubovi koji uđu u ligu to nadoknade ljetnim krcanjem igrača ne može precrtati ogromnu rupu između Wwin lige i drugog ranga. Što nas dovodi do prvog velikog problema koji bi morao biti riješen prije priče o skraćivanju lige: entitetskih liga.

Naime, Bosna i Hercegovina je, to već znate, toliko komplicirana da ima dvije skupine druge lige. One nisu podijeljene geografski, kako bi pomogle klubovima da smanje troškove, nego naprotiv, entitetski, kako bi im povećali troškove. Liga Federacije ima 16 članova, dok Prva liga Republike Srpske ima nevjerojatnih 18, što drugi rang natjecanja čini daleko najvećim u Europi. Od 21 zemlje koje imaju 10 ili 12 klubova u najjačem rangu, samo Wales ima drugi rang s više klubova. No, ondje je i prva liga poluamaterska, a druga potpuno amaterska.

Naravno, još uvijek službeno ne znamo format popunjavanja skraćene lige, ali prema onome što se može očekivati, vrlo vjerojatno ćemo vidjeti dva prvaka entitetskih — odnosno, u praksi poluamaterskih ili čak amaterskih liga koje se igraju daleko od očiju javnosti — kako preuzimaju mjesta trećine klubova u aktualnoj ligi. Što je samo po sebi besmisleno i nikako ne može biti argument za “koncentraciju kvalitete”.

No, ujedinjavanje nižeg ranga se neće dogoditi, s obzirom na to da bi to bio i politički potez, a znamo — ma šta nam Vico Zeljković tvrdio — da je NSBiH prije svega politička organizacija. Naravno, mogla bi se napraviti drugačija reorganizacija natjecanja, skratiti lige, uvesti doigravanje i skraćivanje Wwin lige bilo bi smislenije, ali vrlo je vjerojatno da neće i da će nogomet u BiH i dalje biti europski i svjetski apsurd s prvim rangom od 10 i drugim rangom od 34 kluba — koliko nemaju, recimo, Hrvatska, Albanija i Republika Irska zajedno.

Drugi mnogo veći problem koji nogomet u BiH ima, a koji je opet direktno povezan s veličinom natjecanja, jesu kriteriji za licenciranje. Iako postoje jasna pravila, još jasnije je da se ona ne poštuju i da se nekome, zavisi samo kad i kome, gleda kroz prste. Prikazivanje minimalnih plata, izbjegavanje poreza, plaćanje na crno, razlitiči aršini po pitanju infrastrukture, posuđivanje novca jednima za ispunjavanje kriterija, izbacivanje drugih zbog nemogućnosti pokrivanja dugova…. Lista je prilično duga, kontroverzna i kontradiktorna, sve i da se opet ne dotaknemo preglomaznog nižeg ranga natjecanja u kojem se doslovno ne zna tko pije, tko jede, a tko plaća. Koncentracija kvalitete čega?

Treći mnogo važniji problem od kvalitete natjecanja je, zaprepastiti ćete se, suđenje.

U NSBiH se odmah dižu na zadnje noge i potežu pitanje VAR-a, koji bi iduće sezone trebao biti uveden, ali ovdje zapravo nije samo pitanje loših odluka ili puhanja u nečija leđa. Nevjerojatna je činjenica da su Wwin ligu BiH ove sezone sudila ukupno 24 različita glavna suca. Bacimo li pogled na lige s 12 klubova u Europi, baš nigdje nije zabilježen takav slučaj. Škoti imaju 19, Austrijanci 18 sudaca, mađarsku ligu je sudilo 16 sudaca, slovačku njih 14. Ima li BiH zaista tako talentirane suce? Jesu li oni zaista toliko bolji od svih ostalih u Europi? Usudite li se na sve to dodati i nevjerojatna 64 suca koji su ove sezone sudili drugi rang natjecanja, ne možete se još jednom ne zapitati — o kakvoj to koncentraciji kvalitete govorimo?

I to je samo početak nabrajanja. Naravno da mala i siromašna zemlja nema igračke i trenerske kvalitete za više od 10 klubova i naravno da bi smanjenje na kraju, koliko-toliko, podiglo tu kvalitetu. Superligizacija Wwin lige neminovno bi donijela i još jedan nivo zanimljivosti, obzirom na to da ćemo, ovisno o formatu, gotovo sigurno imati još jedan međusobni duel klubova i nekoliko derbija više. Međutim, da bi ta promjena imala stvarni smisao, stvarni učinak, da bi zaista bila za dobrobit budućnosti nogometa u BiH, onda bi morala biti ispraćena radikalnim promjenama sustava.

Prije svega u nižem rangu natjecanja, kriterijima licenciranja, drastičnim skraćivanjem i poboljšanjem sudačkih listi, ali i gomili drugih stvari, počevši od omladinskog nogometa, odnosa prema mladim igračima, edukaciji trenera, odnosu prema navijačima, markentiškoj i medijskoj pokrivenosti i čime sve ne. Dva kluba više ili manje, pogotovo nakon osam uspješnih sezona lige 12, neće značiti previše, ne u široj slici.

Imamo 99 problema i zaista imamo i taj još jedan, ali on nam je tek stoti, a trebali bismo ih riješavati po redu.