Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Pucnjevi u mraku

Ima li nade za novi početak Premijer lige?

Negdje su tribine prazne, negdje su na njima kartonski navijači, negdje virtualni, negdje ima i pravih ljudi, negdje nema nikoga, ali lopta se kotrlja gotovo svuda. Jučer se igralo kod vas u Hrvatskoj, danas se igra u Srbiji; Engleska, Njemačka, Italija, Španjolska, pa redom od Islanda i Švedske do Albanije i Turske, skoro posvuda se igra. Jer nogomet se, kako-tako, vratio. Naravno, ne i u Bosnu i Hercegovinu, gdje su privatni interesi pojedinaca i njihovih klubova bili važniji od nastavka prvenstva, pa je ono prekinuto, a aktualna ljestvica na svim razinama proglašena završnom, ali nogomet jest ponovno tu i ponovno nas zabavlja.

Nigdje nije normalno, ne onako kako smo navikli, jer pandemija COVID-19 jest promijenila čitav svijet. Slika nogometa na globalnoj razini se drastično promijenila u ova tri mjeseca i ono što je ovaj sport bio jučer, danas to više nije. Čitav planet se zatresao, sve se izmijenilo, poljuljalo, ali je nogomet, baš kao i gotovo svaki drugi veliki biznis, usput učio (i uči) prilagoditi se situaciji i izvući iz nje najbolje moguće. Novo normalno. I nogomet je dobio drugačije, novo lice, sa svim svojim organizacijskim, sigurnonosnim, zdravstvenim i najviše ekonomskim promjenama i problemima.

Ali kako će sve ovo utjecati na nogomet u Bosni i Hercegovini? Odnosno, da budem konkretniji, kakva je budućnost bosanskohercegovačke Premijer lige?

Danas to možda zvuči besmisleno i gotovo paradoksalno, ali zapravo je kaos prouzrokovan korona-krizom u svijetu (nogometa) došao u savršenom trenutku za BHT Premijer ligu i nogomet ove zemlje. Posljednje utakmice jesenskog dijela polusezone odigrane su još 8. prosinca prošle godine; novo prvenstvo započet će tek 1. kolovoza ove godine. U međuvremenu su u tih ukupno 236 dana odigrane samo tri prvenstvena kola, što jest premalo, ali je zato pretvoreno u jako puno vremena. Ili barem dovoljno za totalni reset, postavljanje stvari na tvorničke postavke i početak novog života. Jer nije teško zaključiti da stari život nije bio dovoljno dobar.

Savez je taj koji upravlja prvenstvom i to radi kao pijani starac koji nakon duge noći u kafani pokušava pogoditi ključanicu

Možda je sasvim dovoljno reći da je muška A nogometna reprezentacija najuspješnija predstavnik BiH nogometa. Selekcija koja je za 25 godina postojanja izborila tek jedan plasman na veliko natjecanje, ono Svjetsko prvenstvo u Brazilu 2014. Reprezentacija do 21 godine nikad nije bila na završnici nekog natjecanja, ona do 19 godina je neuspješno završila 19 ciklusa kvalifikacija, dok je U17 triput nastupila na Europskom prvenstvu i sva tri puta ispala u grupnoj fazi. Na klupskom nivou rezultati su još lošiji, drastično lošiji — BiH je samo jedna od 13 zemalja koje nikada nisu imale predstavnika u grupnoj fazi Lige prvaka ili Europa Lige.

Kvaliteta je, dakle, blago rečeno niska, rezultati su jednako katastrofalni, a dojam koji su u zadnjih 20 godina ostavljali suci i sama organizacija lige bio je još gori. Klubovi su u velikim dugovima, igrači većinom imaju kratkoročne ugovore, jedni druge vuku po sudovima i arbitražama, novac je svakako daleko ispod europskog prosjeka, a rad s mladima u praksi je tek amatersko ispunjavanje forme. Najveći izlazni transferi su, govoreći čak i o regionalnim uvjetima, mizerni, baš kao i novac za koji su prodana televizijska prava od kojih klubovi skoro da nemaju ništa.

Ne postoji konkretni Zakon o sportu kojim bi bilo uređeno vlasništvo klubova; nema jednog gazde, nema ni sociosa, pa su klubovi neprofitne organizacije koje bolje ili lošije službeno vodi lokalna uprava, a neslužbeno jedan ili nekolicina entuzijasta i fiktivnih gazdi, često politički podobnih. Premijer liga BiH je posljednjih desetak godina rob vlastitih katastrofalnih pogrešaka, užasne organizacije, javašluka u NSBiH, nepotizma u sudijskoj organizaciji i sitnom pilićarstvu kako klubova, tako i njihovih upravljača.

I zato je ljeto 2020., barem na papiru, savršeno za formatiranje i restart sustava.

Drastična promjena sustava vrijednosti u europskom nogometu mogla je označiti i lakši put za napredovanje malene lige koja je navikla egzistirati u kriznoj situaciji i improvizaciji. Zapravo su bosanskohercegovački klubovi dobili savršenu priliku podvući crtu i napraviti nogometno natjecanje prilagođeno svojim i potrebama svojih navijača, odnosno malog i zatvorenog, ali samo njihovog tržišta.

Aktualna situacija takva je da klubovi uopće nisu kompetetivni izvan svog međusobnog natjecanja, ali isto tako ne proizvode materijal koji bi im u konačnici kroz transfere donosio sredstva za vlastito preživljavanje i napredovanje. Premijer liga bi, u toj idealnoj situaciji, trebala biti razvojna liga, poligon za mlade igrače i trenere koji bi uz minimalni pritisak — jer prihodi ne ovise pretjerano od samih rezultata — stjecali iskustvo, napredovali i pravili važne korake za nastavak karijere, ali i širili bazen igrača dostupan nacionalnoj selekciji. Sve ono što do jučer nije postojalo.

No, bosanskohercegovački klubovi odlučili su čvrsto zatvoriti oči, stisnuti zube i sebi i ovog ljeta pucati u desno stopalo. Onda i u lijevo. A onda s bolnom grimasom, ali odlučni da slučajno ne naprave dobru stvar, ponovno repetirati pa se upucati i u desno i u lijevo koljeno. Za svaki slučaj.

Nogomet je ogledalo društva, a u BiH društvu danas se živi od pravila da je bolje 50 nečega danas nego 5.000 sutra. Na tom principu funkcioniraju i klubovi; važniji im je instant-uspjeh, lažni sjaj trofeja i europskih pretkola te par stotina tisuća eura od dugoročnog napretka i razvoja nogometa i nogometaša, koji bi u konačnici same klubove učinili boljima (a vjerojatno i bogatijima).

Tako su, recimo, većina njih odbacili prijedlog da iduće sezone u startnih 11 svake momčadi obavezno bude igrač ispod 21 godine, ali su zato objeručke prihvatili ono po kojemu bi na terenu moglo biti pet stranaca. I nije stvar u pravilima, ona su sama po sebi forma i glupost ako sami klubovi nisu svjesni važnosti stvaranja prilike za mlade igrače. Međutim, većina ih je od svojih momčadi napravila staračke domove, pa u Premijer ligu sa strane najčešće dolaze isluženi i skupi nogometaši iz regije koji usput popunjavaju i kvotu stranaca — ako im ne pronađu babu, ujaka ili neko sedmo koljeno zbog kojeg dobiju bosansku putovnicu i pravo nastupa kao domaći igrač. Tako se ono što bi trebalo biti razvojna liga pretvara u karitativnu.

Usto, niži rangovi natjecanja su neuređeni i zapravo su poligon za manipulacije, pa tako mladi igrači, oni na prijelazu iz omladinskog u seniorski status, i nemaju mjesto na kojemu bi se razvijali te gotovo kolektivno propadaju, uništavajući tako i klupski i reprezentativni nogomet o jednom trošku.

Klubovi su ti koji konstantno povlače okidač, ali pištolj im je u ruke dao nogometni savez. U nedostatku udruge ligaša, savez je taj koji upravlja prvenstvom i to radi kao pijani starac koji nakon duge noći u kafani pokušava pogoditi ključanicu. Svjesni da im liga ne generira nikakav novac, likovi iz saveza je potpuno zapostavljaju i prepuštaju životarenju, dajući prednost A reprezentaciji i misleći da će kandidati za nju vječno padati s neba.

Najbolji primjer je novi ugovor za TV prava, koji bi ovog ljeta trebalo potpisati. Glavni uvjeti za ponuđača nemaju veze s produkcijom utakmica, kvalitetom ili samim novcem za klubove; najvažnija stavka je sponzorstvo samog Saveza i reprezentacije. Besmisleno je i da NSBiH u paketu prodaje i jedini preostali proizvod koji ima, generalno sponzorstvo lige, ali za organizaciju koja se u 2020. hvali da je klubovima kroz TV prava osigurala i “do 60.000 maraka godišnje” to je sasvim logično. Zapravo, postavljajući ugovor na ovaj način iz Saveza sakrivaju stvarnu vrijednost TV prava i sitniš za koji ih poklanjaju.

Red se trebao uvesti kroz licenciranje klubova, ali ono je u BiH odavno farsa koja se svake godine iznova samo ponavlja. Samo je jedan klub u povijesti, banjalučki Borac, izbačen iz lige zbog financijskih problema, dok se velikoj većini gleda kroz prste i kada su pitanju financijska stabilnost i infrastruktura i organizacija. Savršen primjer je Tuzla City, koji je u neformalnom vlasništvu lokalnog biznismena i koji neslužbeno ima najbolje i najredovnije plaće u čitavoj ligi, ali je kroz papire prikazao da radnike, uključujući igrače, mjesečno plaća prosječnih 675 KM netto. I to baš nikome nije bilo čudno.

I to nas vraća na priču o čarobnom krugu. U Savezu nemaju pojma što i kako rade, ali zato su opet na kraju krivi klubovi. Oni su se prepustili, ovakva situacija im odgovara jer se mogu posvetitii sitnom šićarenju i instant-rezultatima, uništavajući tako i sebe i proizvod koji stvaraju i čija stvarna vrijednost nije velika, ali jest veća od onoga u što je oni pretvaraju. Zato je vjerojatnije da nakon ove ogromne pauze i krize BiH klubove čeka drugi kraj spektra — produbljivanje financijskih problema, stvaranje veće razlike između onih koji kroz privatnu ili političku podršku imaju malo više te svih ostalih, dodatno srozavanje lige koja je posljednjih godina konačno počela stidljivo pokazivati malene korake napretka.

Love od TV prava sigurno neće biti, rijetki mladi talentirani igrači koji se dokažu brzo će se naći na meti klubova iz regije koji će pokušati kupovati što jeftinije, a teška financijska situacija otvorit će priliku za malverzacije lažnim investitorima, poput onih turskih koji su zenički Čelik — koji je formalno ispao, ali traži proširenje lige, iako nije dobio licencu za natjecanje — potpuno uništili.

Prilika za novi početak bila je savršena, ali postupci klubova i krovne organizacije samo su potvrdili da nogomet u Bosni i Hercegovini već dugo tapka u mraku i da njegova budućnost — ne promijeni li se nešto drastično — nikako nije svijetla.