Jedna je riječ koja se provlači kroz gotovo svaki razgovor koji Marino Pušić vodi o nogometu. A gotovo svaki razgovor za njega je razgovor o nogometu. On je jedan od onih luđaka — i mislim to na najbolji mogući način, onaj na koji treneri opisuju jedne drugima — koji nogomet žive 24 sata dnevno, sedam dana tjedno i koji nogomet vežu za apsolutno sve. Jer sve jest nogomet, ovako ili onako.
I za sve, za nogomet, najvažniji je proces.
Riječ je to koja se ponavlja i ponavlja, bez obzira na to o kojoj fazi svog života, svog razvoja ili razvoja njegova projekta govori. Jer proces jest ključan; nogomet je danas takav da je malo što stvar slučajnosti. Sreća ili nesreća, dobar ili loš dan, ovo ili ono, sve jest moguće i sve ima svoj utjecaj na krajnji rezultat, ali ništa nije važno onoliko koliko je važan proces.
A za Pušića on nije započeo ni onda kad je preuzeo svoj najvažniji, najveći i najozbiljni posao u karijeri. Proces je za njega kao trenera započeo onda kad je na mostarskim ulicama prvi put počeo udarati loptom u zid. To što ga je kao ljevaka bacilo na lijevo krilo i na crvena leđa stavilo jedanaesticu bilo je, između ostalog, dio procesa odrastanja u Mostaru početkom 1980-ih; onoliko koliko je dio procesa sazrijevanja bilo razumjevanje da je važnije igrati tamo gdje iz potencijala možeš pružiti najviše, što je u njegovoj situaciji bilo na poziciji centarhalfa. I tu se, na šljaci pomoćnog igrališta Pod Bijelim brijegom, i s atletske staze i betonskih tribina, pa sve do terena počeo stvarati ono što je Pušić sam nazvao “nogometni DNK”.
Njegova je ambicija kvalitetno ispunjavanje zadataka i vlastitih ciljeva, a ultimativni cilj je konstantni razvoj
Nije, dakako, stvar u makromolekulama i nukleinskim kiselinama; one su tek metafora za nogometnu filozofiju koja se usvaja od prvog pogleda na loptu. Pušić je svoju počeo upijati od onih za koje će i sam ustvrditi da su — iz današnje perspektive i današnjih uvjeta — bili daleko ispred svog vremena; malo od Zejnila Selimotića, malo od Franje Vladića, pa onda malo od Džemala Hadžiabdića, ponešto od Franje Džidića, Miroslava Kordića… Nije to nikakva nostalgija, nije to ni lokalpatriotizam, još manje jeftina patetika, to je nogometna zbilja; svoju filozofiju i pristup nogometu gradiš od prvog dana i onda ju razvijaš sa svakim novim danom. A ondje se propagirao brz, napadački, otvoren i tehnički dotjeran nogomet.
Na Pušićev nogomet danas tako je ogroman utjecaj imala Veležova omladinska škola, ali i rani odlazak u Nizozemsku; odnosno, povratak u tada daleko najbolji klub još uvijek žive Jugoslavije, Crvenu zvezdu. Beograđani su u to vrijeme, paralelno sa stvaranjem seniorske supermomčadi, okupljali i ono za što su mislili da je vrijedno ulaganja za budućnost. Nakon što je kao 18-godišnjak otišao u De Graafschap, Pušić se godinu dana kasnije vratio iz Nizozemske i pridružio Zvezdi koju je s klupe vodio Ljupko Petrović, ušetavši u svlačionicu punu najvećih zvijezda tog vremena. Dragan Džajić ipak ga je poslao na posudbu u Mostar, gdje je za Velež igrao — zajedno sa Mehom Kodrom, Zlatkom Dalićem, Anelom Karabegom, Zdenkom Jedvajem — do konačnog raspada zemlje i novog odlaska u Nizozemsku.
Ali u procesu razvoja Pušića kao trenera jednako važnu ulogu odigralo i to što se igračka karijera nije odvijala onako kako je planirao i zamišljao.
Oprobao se 1990-ih u Nizozemskoj, Belgiji, malo i u Njemačkoj, ali morao se posvetiti školovanju i obiteljskom životu, usput igrajući mali nogomet, u kojemu je i započeo trenersku karijeru. Tada je, po vlastitom priznanju uvidio da lijepoj i dopadljivoj igri ne možeš davati prioritet pred rezultatom, iz čega je zaključak vodio prema tome da se prilagođava situaciji i da na trenerski posao gleda u kontekstu rezultata.
Bilo mu je gotovo 40 godina kad je dobio prvi trenerski posao u ‘pravom’ nogometu. Odbio je izborničku poziciju nizozemske futsal reprezentacije i započeo raditi s Vitesseovim juniorima. Potom je asistirao Nebojši Gudelju u NAC-u iz Brede, Gruzijcu Kahaberu Ckadadzeu u Interu iz Bakua i René Hakeu u Twenteu. A onda je nakon tri godine u Enschedeu došla velika prilika.
Četvrti najveći nizozemski klub gotovo se raspadao. Ispao je u niži rang, na raspolaganju ima tek desetoricu igrača i dvojicu golmana. Poziciju glavnog trenera dobio je Pušić, koji je onda uspio napraviti neočekivano i osvojiti Eerste Divisie.
Ipak, u svibnju 2019., nakon proslave plasmana u društvo najboljih, nije ostao u Twenteu. Proces se nastavio na drugačiji način, onaj koji bi većina trenera nazvala neobičnim. Opet je prihvatio ulogu asistenta, objašnjavajući to nedostatkom ambicije kad su pozicije u pitanju; njegova je ambicija kvalitetno ispunjavanje zadataka i vlastitih ciljeva, a ultimativni cilj je konstantni razvoj, što je činio uz Pascala Jansena i Arnea Slota u AZ Alkmaaru, a onda zajedno sa Slotom odveo Feyenoord ne samo do titule, nego i do najboljeg i najfunkcionalnijeg nogometa koji je u Rotterdamu viđen u posljednjih nekoliko desetljeća.
Kad je sredinom listopada došao poziv iz Ukrajine, nikome to nije bilo čudno.
Jasno, pomoglo je i to što Šahtar nije u stanju privući isti kalibar trenera kao prije rata; pomoglo je i to što onamo ne žele baš svi, ali i to što Pušić ima sjajne odnose u nogometnom svijetu, pogotovo među onima iz naših krajeva. Ali nije taj prijedlog dolaska u klub u izbjeglištvu nikoga iznenadio. Bio je to dio procesa; razvoja, nogometne filozofije i vrhunac nogometnog sazrijevanja.
Zato su pobjede — ona nad Barcelonom u Ligi prvaka, u prvoj pravoj utakmici koju je vodio na tom nivou, kao i ona nad rivalom, kijevskim Dinamom — jednako važne kao i neuspjesi, kao što je poraz od Dnipra i remi s Polisijom prošlog vikenda. I jedno i drugo dio je procesa, stvaranja dugoročnog projekta u klubu koji je danas daleko od svojih najboljih dana, ali i dio veće priče, one u kojoj je najvažnije razvijati se, svaki dan biti bolji i uživati u nogometu koji je dio njegove filozofije i koji bi na kraju trebao donijeti rezultat.
