Bilo je nečeg nestvarnog u čitavoj toj sceni. Poetično koliko i čudnovato, romantično koliko i kičasto, bajkovito koliko i bizarno.
Velika, ogromna scenografija koju sam po sebi impresivni stadion San Nicola tako savršeno pravi začinjena je i kišom koja je okupala sijedog starca pored aut-linije. Jednom kada je sudac odsvirao kraj i kada su Cagliarijevi igrači utrčali u teren, kad su se novinari i televizijske ekipe sjurili pred njega, Claudio Ranieri se, kao nikad prije, samo slomio. Zateturao je i na trenutak izgledao kao da će pasti, jedva je ostao na nogama, a onda naprosto briznuo u plač. Ne onaj suptilni, klišeizirani, klasični nogometni; Ranieri se sakrio na rame jednog od suradnika i nekoliko minuta doslovno jecao, potpuno nesvjestan okoline.
U širem nogometnom kontekstu bila je ovo mala utakmica, mala pobjeda, mali uspjeh. U Ranierijevu bogatom nogometnom životu bila je to najvažnija utakmica i najvažnija pobjeda.
Kako biste stvorili pravu sliku i stavili stvari u kontekst, morate se vratiti unatrag na malo manje od pola njegova života. Bilo mu je jedva 37 kada je prvi put ušao u svlačionicu na starom stadionu Comunale Sant’Elia u Cagliariju. Prvak iz 1970. u to je vrijeme bio predaleko od slavnih vremena Gigija Rive; igrao je svoju drugu sezonu u Serie C u koju je dospio prvi put u 25 godina. Godinu ranije bio je tek 11. i interes za klubom gotovo da je nestao — ako je titula prvaka, kako se tada govorilo, prvi put Sardiniju i u praksi pripojila Italiji, sada je klub, a i Sardinija s njim, nestajao s karte te zemlje.
Kad je došao Cagliarijev poziv, bilo je jasno da ga ne može i neće odbiti. Jer dom je tamo gdje je srce
I kad je mladi i gotovo anonimni Ranieri — većinu svoje igračke karijere proveo je u nižem rangu — od prvih sedam utakmica dobio samo dvije, malo je tko vjerovao da je u stanju napraviti čudo i Cagliari vratiti na put prema gore. Ali vjerovao je on; smireni, staloženi i prilično veseli mladić koji je predano i pasionirano radio s momčadi. Cagliari je ovom Rimljaninu postao drugi dom; u dvije sezone pregazio je Serie C i Serie B te u prvoj sezoni nakon povratka u društvo najboljih i zadržao taj status.
Ali kako obično biva u takvim situacijama, trener je osjećao da je nadrastao sredinu i da je vrijeme za bolji, drugačiji, veći izazov. Cagliari jest bio drugi dom i nisu mu zamjerili, ali nije im bilo ni lako vidjeti trenera kako seli u Napoli, jer najbolniji je to način da naučiš da netko u tuđim očima djeluje bolji i veći i vrjedniji od tebe. Jer jest sve to. No, tamo je trajao samo osam utakmica, nakon kojih se vratio u Serie B, vadeći kestenje iz vatre za još jedan klub koji sebi djeluje veći nego što jest. Fiorentinu je vratio u najviši rang, osvojio i kup i Superkup, dogurao do polufinala Kupa Kupova, ali u Italiji je i dalje bilo previše nepovjerenja prema njemu.
Jer Claudio Ranieri nije bio tipičan talijanski trener.
On je bio taj koji se prilagođavao klubu, njegovim potrebama, ali i realnim mogućnostima momčadi. Detaljno je analizirao i suparnike i individualce i s vremenom je bilo sve jasnije da je opčinjen nogometom, ali na drugačiji, suptilniji, nenametljiv način. Sin rimskog mesara proputovao je svijet; želio je i mogao pričati o kulturi, muzici, filmu, knjigama i umjetnosti, obožavao je dobar steak i crno vino, ali vrlo brzo bi mu se svaki razgovor i svaka referenca i svaka priča vraćala na nogometni teren.
I njegov je uspon bio netipičan za talijanskog trenera; nakon Firence je otišao u Valenciju, a onda i na Stamford Bridge, gdje je zbog svojih eksperimenata zaradio nadimak Tinkerman. Povratak u domovinu značio je sjedenje na Parminoj klupi, potom na klupi njegove voljene Rome, a onda i Intera, prije nego što je preselio u Monte Carlo i učinio ono što mu je uvijek bila specijalnost: vratio klub u prvu ligu. Međutim, nakon što je s grčkom reprezentacijom 2015. uspio izgubiti od Farskih Otoka, činilo se da je njegova karijera krenula silaznom putanjom i da je njen vrhunac davno prošao. A nije bilo tako.
Kad je u ljeto 2015. preuzeo Leicester City, bilo je i previše skeptičnih. Dojam koji je ostavio u Chelseaju bio je onaj o dobroj i pozitivnoj ličnosti, ali i treneru koji komplicira do te mjere da lako izgubi kontrolu. Ono što većina nije znala bila je upravo ta njegova posvećenost nogometu. Njegove godine i njegov naivni izgled stvaraju pogrešan dojam da se radi o trenerskom dinosauru, ali Ranieri je upravo suprotno. Iako od nekih i dvostruko stariji, Claudio je u pauzama između poslova obilazio trenere poput Jürgena Kloppa i Pepa Guardiole i studirao njihov rad; provodio je noći uz iPad i bezbrojne klipove s WyScouta. Iako u poznim godinama i s ogromnim iskustvom, Ranieri se razvijao kao trener i učio od drugih.
Ono što je napravio s Leicesterom bila je kruna karijere i sve što je došlo nakon toga naprosto se nije moglo mjeriti, nije se moglo preskočiti. Ni Fulham, ni povratak u Romu, ni Sampdoria, pogotovo ne uzdrmani Watford. Zaslužio je, u svojim 70-ima, penziju i mir. Samo što to teško funkcionira kad ste toliko opčinjeni nogometom.
Uza sve to, ispričali su to gotovo svi koji su proveli neko vrijeme s njim, Ranieri je izuzetno lojalan čovjek. Doktoricom Rosannom oženjen je od sredine 1970-ih, utakmicu između Chelsea i Tottenhama nakon koje je Leicester postao prvak propustio je jer je bio na ručku sa svojom 96-godišnjom majkom. Svako ljeto provodi u društvu suigrača iz Catanzara, za koji je igrao veći dio svoje karijere.
I kad je došao Cagliarijev poziv, bilo je jasno da ga ne može i neće odbiti.
Jer dom je tamo gdje je srce. A srce mu je bilo slomljeno; u prosincu je Cagliari bio na tri boda od novog ispadanja u Serie C, ispadanja s karte Italije. I zato je utakmica s Barijem — koji već godinama pati svoju patnju, i koji je usput bio ekipa protiv koje je Cagliari 1970. ovjerio svoju jedinu titulu prvaka — bila tako velika i važna.
Jer nije značila samo pobjedu i nekakav plasman; značila je život za čitav jedan grad, za čitav jedan otok. Značila je sve za njegov grad.
