Nogometni savez Bosne i Hercegovine je još jednom uspio. Ono što je imalo potencijal biti najpozitivnija priča bosanskohercegovačkog nogometa u posljednjih desetak godina i što je najavljeno kao povijesni projekt za domaće prvenstvo, pretvorilo se u još jednu katastrofu i potvrdu koliko su sposobne i kompetentne osobe koje vode nogomet u toj zemlji.
Početkom prošle godine, u Tribininom podcastu kod Telesportova Mihovila Topića trener Zrinjskog Sergej Jakirović pokušavao je dočarati ogromnu razliku između stanja terena u Hrvatskoj i Sloveniji, kao zemljama gdje je radio s jedne, te BiH u kojoj sada radi s druge strane: “Na Poljudu u generalki (u kojoj je u srpnju 2021. Zrinjski savladao Hajduk 3-1, nap. a.) meni su moji igrači djelovali brži i bolji”, govorio je Jakirović, poentirajući kako zbog hibridnog terena tehnička izvedba ne pati, jer “igrači trče i kombiniraju, lopta ne zapinje, nema vode i blata”, te da je to “sigurno izvor problema”, ali i da će se on uskoro riješiti, postavljanjem novih terena za koja su osigurana sredstva.
I ne postoji nitko tko se ne bi složio s trenerom tada jesenskog, a kasnije potvrđenog prvaka. Katastrofalni tereni zaista jesu jedan od najvećih problema Premijer lige. Gotovo da ne postoji medij koji barem u jednom trenutku nije tekst o ovom prvenstvu ilustrirao nekom fotografijom u kojoj se igrači valjaju u blatu. Prirodnu podlogu jednako je teško održavati i u sjevernim i centralnim dijelovima zemlje, gdje su zime veoma hladne i snježne, a i u južnim gdje su ljeta ekstremno topla, a zimi kiše obilne.
Posljedica toga je činjenica da Bosna i Hercegovina ima, nakon Moldavije, najdužu zimsku pauzu u Europi te da se nogomet u toj zemlji tri mjeseca ne igra, od sredine studenog do sredine veljače. Takvi su tereni često i uzrok ozljeda, ali i jako loše kvalitete nogometa, s obzirom na to da se igra u nemogućim uvjetima za bilo kakav normalan tehnički, a posljedično i taktički segment igre. Naravno, mnogo faktora utječe na kvalitetu i širu sliku izvana, ali tereni jesu oduvijek bili jedan od ključnih problema.
Niti jedan od pet terena neće biti gotov na vrijeme — ustvari, već sada nisu gotovi na vrijeme — a vrlo je vjerojatno da se na njima nogomet neće igrati prije veljače
Upravo zato priča o postavljanju 12 hibridnih terena u Bosni i Hercegovini jest trebala vratiti nadu da bi i u ovako kompleksno uređenom nogometu i društvu generalno stvari mogle, barem malo, krenuti naprijed.
No, da neće ići baš tako glatko dalo se naslutiti još na početku, za što se moramo vratiti sve do kraja 2020. Tada je, naime, postalo jasno da će dotadašnjeg predsjednika Elvedina Begića, jednako kompetentnog, sposobnog i samoživog, zamijeniti dotadašnji predsjednik banjalučkog Borca Vico Zeljković. Begić za svog mandata nije imao gotovo nikakav interes za Premijer ligu; njegov fokus bio je na vođenju reprezentacije i guranju u UEFA-ine komitete, dok je prvenstvo nezainteresirano prepustio drugima. Zeljković, koji je još ranije najavljivao promjenu terena na stadionu svog Borca, svoj je mandat otvorio promjenama u sudačkoj komisiji, uhljebljivanjem pogodnih kadrova i privlačenjem poltrona k nozi, ali i poliranjem imidža predsjednika koji želi unaprijediti ligu.
Još u razgovorima s novinarima prije službenog instaliranja na mjesto predsjednika — to je u ožujku 2021. bila formalnost, s obzirom na to da nije imao protukandidata — Zeljković je spominjao kako radi na projektu novih terena u Bosni i Hercegovini, a to je javno potvrdio kao cilj u svom inauguralnom govoru pred skupštinom saveza. Već mjesec dana kasnije — dakle, u travnju 2021., odnosno prije 22 mjeseca — Zeljković je u jednom od rijetkih intervjua to i potvrdio, da bi potom na sjednici Izvršnog odbora 22. travnja 2021. usvojen projekt rekonstrukcije terena.
“Veliki dan za bosanskohercegovački nogomet”, ushićeno je govorio Zeljković. “Vjerujem da ćemo do početka sezone, možda koji dan kasnije u zavisnosti od samih izvođača radova, imati nove terene u Mostaru, Tuzli i Banjoj Luci”, dodavši kako “može otkriti da će se u 2022. sigurno obnoviti” i tereni na Koševu i Veležovu stadionu, te još dva u tom trenutku još nepoznata.
Najavio je Zeljković tada i uvođenje VAR-a, ali ta je priča brzo zaboravljena, a nije se pretjerano puno pričalo ni o terenima. Sasvim sigurno se nije radilo na njima, pa je nova sezona — dakle, sezona 2021./22. — započela na starim, na kojima se ušlo i u Novu godinu. Štoviše, nije raspisan ni tender za izvođača radova, da bi se otprilike u listopadu zakotrljala nova priča, a nakon razgovora s predstavnicima UEFA-e, po kojoj će izgradnja terena započeti u prvoj polovici 2022. Tako se “početak sezone ili koji dan kasnije” pretvorio u točno godinu dana kasnije, a da su se Zeljković, kao i cjelokupna administracija Saveza ponašali kao da je to sasvim normalno i kao da nikad nisu ni obećavali nešto drugo.
U ožujku 2022. — dakle, godinu dana nakon najave i uz Zeljkovićev komentar da je ovo “ključni pokazatelj da rukovodstvo Saveza stoji iza svojih riječi”, valjda zaboravivši te svoje riječi — NSBiH je konačno raspisao i međunarodni tender za projekt izgradnje 12 hibridnih terena, na koji su se u roku prijavila dva potencijalna izvođača radova. Mjesec dana kasnije NSBiH je prihvatio ponudu konzorcija kompanija iz Češke, Grčke i Nizozemske, uz obrazloženje da je u odnosu na konkurenta, kompaniju koja je postavljala dio terena za Svjetsko prvenstvo u Kataru, prednost dobio zbog “ponuđene cijene i kraćeg roka radova”.
Ta je formulacija izuzetno važna, jer taj navodni kraći rok radova trebao je, prema tenderskoj dokumentaciji, biti 30 dana za svaki teren, za što su konkurenti u žalbi tvrdili da je nemoguće, ali je ta njihova žalba odbijena kao neosnovana. Istog dana kada je objavljen izvođač radova Zeljković je izašao pred kamere i poručio kako će “dinamika radova ići ovisno o kapacitetu izvođača”, ali i da očekuje kako će u svibnju “pokušati s izgradnjom tri-četiri” te da se nada da će u ovoj godini — dakle, 2022. — biti napravljeno “blizu osam terena”, što god takva nemoguća konstrukcija značila.
Krajem svibnja 2022. — dakle, u vrijeme kada je bio planiran dovršetak ona tri-četiri terena — potpisan je ugovor s klubovima i lokalnom zajednicom kojim je konačno početak radova dobio službeni ton. Projekt se financira dijelom iz UEFA-ina fonda, dijelom iz proračuna NSBiH, a dijelom ulaganjima lokalne zajednice, dok su se klubovi trebali obavezati da će u idućih 10 godina, koristeći usluge firme koju odabere NSBiH, održavati teren.
Radovi na stadionu u Banjaluci počeli su 1. lipnja, a dva tjedna kasnije bageri su ušli i na Veležov stadion. Na tuzlanskom Tušnju radovi su počeli 13. srpnja, na Koševu 9. kolovoza, dok je Zrinjski odlučio pričekati da završi natjecanje u europskim kupovima i onda se posvetiti terenu.
Ugovori, dakako, nisu javni i nitko ne zna što je točno stajalo u njima, ali već se u početku se špekuliralo o tome kako je predviđeni rok za završetak radova porastao s 30 na 60 dana, što je — to tvrde u konkurenciji koja je izgubila tender — duže od njihova roka zbog kojeg su, podsjetimo, izgubili tender. No, klubovima, navijačima, na kraju krajeva ni većini medija koji su tek stidljivo propitivali uvjete to više nije bilo ni važno — važno je da se obećanje konačno počelo ispunjavati, da će klubovi uskoro dobiti vrhunske terene i da će nogomet profitirati.
Malo sutra. Ustvari, malo dogodine.
Danas je točno 135. dan kako su započeli radovi u Banja Luci. Velež je na 121, Tuzla na 92, dok je Koševo došlo do 66. dana radova. Na Tušnju, gdje igraju Sloboda i Tuzla City, davno su odustali od ideje da će do kraja ove godine ondje biti odigrana natjecateljska utakmica. Prije nekoliko dana su iz Borca poručili kako teren neće biti gotov do kraja jesenskog dijela sezone, a u srijedu je na konferenciji za novinare isto potvrdilo i Sarajevo. Zrinjski radove još nije ni započeo, a na Veležovu je stadionu je postavljena nova travnata površina, ali uz toliko nepravilnosti da nije bilo moguće ušiti i povezati umjetni dio trave, pa još uvijek razmišljaju o potpunom dizanju i odrađivanju posla ispočetka.
Ono što je sasvim jasno je to da niti jedan od pet terena neće biti gotov na vrijeme — ustvari, već sada nisu gotovi na vrijeme — a vrlo je vjerojatno da se na njima nogomet neće igrati prije kraja veljače iduće godine, devet mjeseci nakon prve zakopane lopate. To, naravno, ne sprječava generalnog tajnika Saveza Adnana Džemidžića da potpuno svjestan i trijezan u televizijsku kameru utvrdi kako je “Savez djelomično zadovoljan” urađenim, jer se radi, pazite sad, o kapitalnom projektu, koji je usto rađen “po ekstremnim vrućinama”. Zamislite, vrućine usred ljeta, tko bi to očekivao?
Sigurno ne predsjednik Zeljković, koji umjesto očekivanih tužbi za izvođače radova i disciplinske mjere za članove komisije koja je odabrala kompaniju očito nesposobnu da izvede radove, tužbama prijeti novinarima koji su se usudili pisati o ovome. Štoviše, Zeljković je otišao korak dalje, pa je u kolovozu — dakle, dok radovi na dva terena kasne, na dva će očito kasniti, a na jednom planiranom nisu ni započeli — poručio kako očekuje “da do kraja rujna krenu radovi na još četiri stadiona”. Rujna 2022., ovog što mu već 15-ak dana gledamo u leđa. Ili, da pokušamo zbrojiti, to su vam obećana najmanje tri terena u 2021., pa još pet u prvoj polovici 2022. i još četiri u rujnu 2022., ili što bi predsjednik rekao “blizu” 12.
Da vas podsjetim još jednom, nije uzgred, i na to da je ovaj projekt — “ključni pokazatelj da rukovodstvo Saveza stoji iza svojih riječi”. Stoji iza svojih riječi.
“Ja samo znam da kad su se tereni postavljali u Hrvatskoj, apsolutno sve je bilo gotovo za 45 dana”, kazao je pomalo šokirani Jakirović prošlog tjedna, kad su ga pitali što misli o aktualnim dešavanjima s hibridnim terenima. “Svaki komentar je suvišan, što se tu dogodilo, aljkavost ili ne znaju to raditi, nemam pojma”, doda je. I nije slagao — Maksimir je bio gotov za 50-ak dana, Poljud za 45, jednako brzo odrađeni su i Kranjčevićeva, Pula, Varaždin i gotovo svi tereni iz sličnog projekta kojei je radio Hrvatski nogometni savez, ali i sarajevska Grbavica koja je, iako se projekt radio u fazama i teren se koristio, brže završena nego Banja Luka i Mostar.
I tako je, eto, Nogometni savez BiH još jednom uspio.
Kako god da se ova priča završi, čak i ako kao u ovom osvrtu potpuno zanemarimo njene motive, jasno je da će za njom ostati dugi i skupi repovi, a s obzirom na sve informacije koje dolaze s gradilišta, pitanje je i kako će tereni na kraju izgledati i koliko će uopće značiti klubovima koji su čitavu polusezonu morali odigrati izvan svojih stadiona, odnosno koliko će im dobroga u budućnosti to donijeti. I tko će se uopće sljedeći usuditi krenuti u rekonstrukciju svog terena nakon svega što se dogodilo.
Ono što je trebalo biti pozitivna priča i vjetar u leđa nogometu ponovno su isključivo svojim potezima i odlukama uspjeli pretvorili u sramotu i katastrofu. I potvrditi o kakvim se ljudima radi. Svaka čast.
