Nije da se 71-godišnji Bajević pretjerano trudio izbjeći je.

Naprotiv, on je većim dijelom svog mandata djelovao kao da mu je netko nekakvom magijom zamijenio cifre u broju navršenih godina, pa je naivno uskakao u priče koje su mu žestoko narušavale više od 30 godina stvarani renome. Još od same činjenice da se nakon gotovo osam godina mirovine uspio nagovoriti da bude vatrogasac, preko nametanja jednog od pomoćnika kojemu je, kao i ostalima, dao ogromno povjerenje, nelogičnih imena na popisu reprezentativaca i još nelogičnijih raspodjela minuta tim igračima, sve do bezrezervne podrške vladajućim strukturama u Nogometnom savezu.

Čitava ova situacija barem je na pladnju ponudila činjenicu koju javnost već desetljećima propušta prihvatiti. Sama reprezentacija zapravo je nevažna

Naravno, čitava bi ova priča bila drugačija da je ušla jedna od šansi ili penal više protiv Sjeverne Irske, kao što je bila drugačija nakon debitantske predstave u Italiji, ali je nepobitna činjenica da je Bajević radio stvari za koje zaslužuje žestoke kritike javnosti.

Kao i kod svakog drugog trenera u BiH, potpuno će se zanemariti sve osim rezultata. To što je naslijedio već raštimanu momčad koja je pucala po šavovima, to što je za protivnike imao ekipe iz europskog vrha, to što je bio izbornik u vrijeme najveće pandemije u posljednjih stotinu godina, sve to je realno apsolutno nevažno. Pored njegova imena vječno će stajati podatak da je Bajević jedini izbornik u dosadašnjoj povijesti Bosne i Hercegovine koji nije ostvario niti jednu jedinu pobjedu. Na njegovoj smjeni Bosna i Hercegovina je ispala u drugu diziviju Lige nacija, na njegovoj smjeni ispala je iz trećeg u četvrti šešir za izvlačenje kvalifikacijskih grupa za Svjetsko prvenstvo.

I to je tako, tako nogomet funkcionira i tako treba biti, izbornik reprezentacije nakon ovakvog rezultata zaslužuje kritike, zaslužuje da ga se smatra za jednog od glavnih krivaca i i treba da preuzme odgovornost. Što je on i uradio nakon utakmice s Talijanima kada je bez uvijanja poručio — ja sam izbornik, nije me stid, ja sam kriv.

Jer zaista jest kriv.

Na Pedra svali krivnje sve — neka visi Pedro!
Po Pedru udri kritike — neka visi Pedro!*
Jer Pedro — to je on! Jer Pedro — to je on!
I glavno da to nismo mi.

Bajević je idealni Pedro i plan je funkcionirao savršeno. Naravno, bilo je onih, pogotovo među navijačima, koji su javno propitivali i odgovornost drugih, netko bi glasno i viknuo poneko ime, netko od novinara usudio se napisati, ali ništa od toga nije bilo dovoljno snažno da poremeti planove onih koji već godinama vuku poteze iz sjene. Onda je aktualni predsjednik Nogometnog saveza Elvedin Begić hladno u televizijskom intervjuu zaključio kako “rezultati i nisu tako loši”, besramno nam pričavši o jako dobroj organizaciji i ujedinjenosti unutar struktura Saveza, lupajući floskule o zajedničkoj odgovornosti i tvrdeći da su, i pored njegove velike želje, promjene u uvjetima u kojima funkcionira NSBiH gotovo nemoguće.

To što je za njegovih mandata Statut u tišini dvaput drastično izmijenjen potpuno je ignorirao. Prvi put kada je izbačen dio koji je govorio da niti jednu funkciju u savezu ne može objavljati bilo tko protiv koga se vodi istražni postupak. Zato što se protiv njega i njegovih poltrona u više navrata vodio i vodi istražni postupak. Onda je na posljednjoj skupštini u statutu promijenjena i funkcija počasnog predsjednika, koji je dobio više ovlasti, da bi nekoliko minuta kasnije ta skupština za budućeg počasnog predsjednika izglasala — Elvedina Begića.

Sve to se događalo zato jer je Begić bio svjestan da će nakon isteka njegova drugog mandata na predsjedničko mjesto doći predstavnik Fudbalskog saveza Republike Srpske, a da će njegov stvarni utjecaj u Nogometnom savezu potpuno nestati.

Njega je stvorio relativno lako, koristeći činjenicu da u Skupštini saveza, a automatski i u Izvršnom odboru, sjede većinom ljudi kojima su sitni privatni interesi ispred nogometa. Usluga ovdje, usluga tamo — nekima su sinovi i kćeri dobili poslove u administraciji, neki su dobili poslove održavanja terena, trećima su pravljene usluge na sudačkim listama, netko ušićari džeparac od delegatske ili kontrolorske pozicije, neki su samo željeli pomoć za svoj klub. Ali svaki glas je jednako vrijedan i Begiću je stvorio malenu vojsku koja je po potrebi mahala rukama.

Čovjek koji je po struci prometni inžinjer i kojemu je jedina povezanost s nogometom to što je bio predsjednik kluba iz lokalne mjesne zajednice, naprosto se naviknuo da je on taj koji vedri i oblači. Pomisao da bi mogao ostati bez toga potpuno ga je izbezumila. Godinama je redom vješao Pedra po Pedra, svjestan da je to način da pobješnjela masa za trenutak bude zadovoljna, a da je njemu taj trenutak dovoljan kako bi sa sebe sprao apsolutno svaku odgovornost i nastavio ondje gdje je stao.

Bajević je bio idealan za tu ulogu — trener s renomeom koji, ako napravi rezultat, može biti predstavljen kao njegov savršeni izbor, dok će u slučaju neuspjeha, kao i svi ostali, završiti na vješalima. Igrači su svakako uvijek tu da ih se gurne pod autobus — teza o razmaženim bogatašima koji se ne žele truditi uvijek se lako proda — a svi oko njega svakako su potrošna roba i daju se iskoristiti po potrebi.

I viči da te čuju svi — neka visi Pedro!
Sva zla prebaci na njeg’ ti — neka visi Pedro!
Jer Pedro — to je on! Jer Pedro — to je on!
I glavno da to nismo mi.

Ali ovog mjeseca taj se savršeni plan počeo raspadati.

Mir je prvo poremetio Miralem Pjanić, koji je javno poručio da je način na koji je organizirana reprezentacija Bosne i Hercegovine, odnosno način na koji se radi u samom savezu, pogrešan. Igrači su i ranije govorili o tome, mnogi su odlazili i više nikad se nisu vratili, i nije Pjanić pretjerano zalazio u detalje, samo je zagrebao površinu, ali njegovo ime dovoljno je jako da javnost, ili barem jedan njen dio, na trenutak zaboravi dežurnog Pedra i pita tko su pravi krivci.

Onda je dan prije utakmice s Talijanima javno istupio i Zvjezdan Misimović. Funkciju ovog bivšeg reprezentativca zapravo je bilo teško objasniti, on je trebao biti poveznica između momčadi i saveza, a službeno je bio vršitelj dužnosti tehničkog direktora. U trenutku kada je Misimović, koji je imao dobrih i loših poteza, shvatio da se i njemu sprema uloga Pedra — odnosno kada je preko svojih poltrona Begić i njega pokušao gurnuti pod autobus, planiravši ga zamijeniti drugim poslušnikom koji je danas član stručnog stožera — i on se trznuo. U poslanici javnosti govorio je o načinima na koji se trguje reprezentacijom i njenim ugledom, nimalo suptilno poručivši da i pored toga što snosi dio krivice nikako ne misli dopustiti da potone sam i da se misli priključiti strukturi koja dolazi.

Ali, jao, jednoga dana, Pedra nema među nama,
O kog sad da štap se slama? Tko će sad da bude Pedro?

I zato nije teško zaključiti da sve ovo što se događalo posljednjih dana u reprezentaciji Bosne i Hercegovine i oko nje znači samo početak otvorenog besramnog i krvavog rata za pozicije unutar saveza. Begićeva ideja da kroz poziciju počasnog predsjednika i dodatnim instaliranjem svojih poslušnika bez žrtava zadrži barem dio svog utjecaja jednom kad Vico Zeljković preuzme Savez raspala se, jer su i drugi shvatili da u svojim rukama drže adute, da ih nekome drugom mogu prodati i malo skuplje i biti malo važniji.

Umjesto mirne reintegracije u kojoj će se pozicije i korist podijeliti kao što se radilo ranije, najednom su se našli u situaciji u kojoj noževi sijevaju sa svih strana i više nitko nikome ne smije okrenuti leđa. Situacija se pretvara u opći kaos u kojemu ćemo vidjeti prava lica i u kojemu će glavno oružje biti prljavi veš kojeg svi imaju i o kojem svi nešto znaju — najbolje to potvrđuje situacija u kojoj je, nekoliko sati prije utakmice s Italijom, Bajević navodno fizički nasrnuo na Misimovića.

I stvari će u narednim mjesecima biti samo gore. I neka će, bolje i ne zaslužuju nego totalni raspad i bratoubilački rat.

Ali čitava ova situacija barem je na pladnju ponudila činjenicu koju javnost već desetljećima propušta prihvatiti. Sama reprezentacija, odnosno generalno sportski segment u koji spadaju sve nacionalne selekcije i sva klupska natjecanja, zapravo je nevažna. Potpuno nevažna. To što ova selekcija više nikoga ne može pobijediti, taj sinoćnji poraz od Italije (0-2), ili to što u reprezentaciji i oko nje vlada katastrofalna atmosfera, što se ona nalazi u jednom od najlošijih trenutaka u svojoj povijesti, to je sve je potpuno nebitno i sporedno.

Ispostavilo se, dok smo mi naivno mislili da je za ljude koji vode nogomet u Bosni i Hercegovini idealan Pedro neki Safet, Meša, Robi ili Duško, da uloga Pedra koji vječito pokriva njihove privatne pilićarske ratove i kojeg se ne libe žrtvovati svaki put kad spašavaju sebe, ustvari oduvijek pripada njoj samoj — nogometnoj reprezentaciji Bosne i Hercegovine.

I tko za krivnje naše sve da sada visi?
Po kom da lomiš kritike? Pssst!
Budi tiši!
Jer Pedro tko je sad? Jer Pedro tko je sad?
Da nismo Pedro možda ipak mi?