Na posudbi

Ravno iz kornera

Mislav Oršić upisao se na ekskluzivnu listu igrača koji su zabili Olimpijski gol

Prvo na što skoro po pravilu i instinktivno pomisliš, nakon početnog šoka i oduševljenja ili razočaranja, ovisno o perspektivi koju imaš, ono je pitanje: je li to stvarno želio? Što kažeš, je li gađao?

Dvadeset minuta prije kraja kup gostovanja u Bijelom Brdu Dinamo je već polako počeo paničariti. Razlika u kvaliteti je ogromna, gosti jesu bili bolji i svjesni da su bolji, ali kroz glavu je već morala prolaziti stara, u povijest uklesana priča o Dugom Selu ili ona o Naftašu iz Ivanića. Svakome poštovanje, svakome respekt, u nogometu je sve moguće, zato ga toliko i volimo, ali u takvom trenutku u glavi ti zvoni zvono i moraš misliti samo na riječ sramota, koja odzvanja i odzvanja i odzvanja dok hodaš zagrebačkim ulicama kao gologuza dublerica Lene Headey Dubrovnikom.

Možda je ona, onako prljava i krvava, s tuđom glavom namontiranom na vlastita ramena, bila Mislavu Oršiću u mislima kada je uhvatio poveliki zalet i desnom nogom jako zahvatio loptu. Ona je dobila efe i preletjela sve igrače, uključujući i pospanog vratara Iliju Đilasa koji je samo iznenađeno zateturao, te se zabila u malu mrežicu. Gol, vrisnuo je komentator, svakoga takav gol iznenadi, šokira; gol olímpico je uvijek neočekivan i, bez obzira na namjeru, prelijep. Pa što kažete, je li gađao?

“A ne znam što da kažem”, iskren je bio Oršić nakon utakmice. Teret s ramena je pao, već je mogao biti i samokritičan i realan. “Na treningu smo uvježbavali centaršut na prvu stativu u gol, meni je malo otišla previsoko, ali dobro je završilo danas”.

Njegova ljepota je ograničena; gotovo je svaki isti, ali uvijek je remek-djelo, nešto što će se pamtiti zauvijek

Oršićev pogodak jest došao slučajno, igrač nije zahvatio loptu onako kako je želio, nije napravio ono što je planirao, ali i dalje je taj njegov pogodak u Bijelom Brdu pravo malo umjetničko djelo. Jer umjetnost je nekad i improvizacija i slučajnost i poklapanje svih onih faktora na koje računate, ali i onih koje potpuno zanemarite — prije svega sreću — i dobijete barem privid nogometne romantike kakva je gotovo iščezla s terena. Uostalom, nije ni autor prvog, originalnog pogotka nikada skrivao da je gol olímpico došao kao plod sreće i slučajnosti i da ga ni sam nije bio svjestan.

“Ne znam što se dogodilo, bio sam jednako šokiran kao i svi ostali”, govorio je slično Oršiću i Cesareo Onzari. “Možda je golman ustao na lijevu nogu, možda je pogrešno procijenio loptu, možda mu je netko zasmetao. Ne znam, nikad prije i nikad poslije nisam zabio gol iz kornera. Ušla je zato što je morala ući”.

Onzari je 1920-ih bio poznat kao hitro i prilično grubo lijevo krilo argentinskog Huracána. Bilo je to vrijeme dokazivanja nogometnog Novog svijeta u Starom; vrijeme u kojemu su Južnoamerikanci, nakon što su naučili igrati nogomet od Britanaca a onda ga poboljšali i uljepšali, svojim učiteljima morali dokazati da su jednako dobri ili bolji. Pariz je 1924. bio domaćin Olimpijskih igara na kojima su sudjelovale ukupno 22 nogometne momčadi, od čega njih 19 iz Europe. Jedini predstavnik Južne Amerike bio je Urugvaj, koji je u Francuskoj predstavljen kao potpuni autsajder. Međutim, Urugvajci su na otvaranju pregazili Jugoslaviju sa 7-0, a do zlata na kraju došli s pet pobjeda iz pet utakmica i gol razlikom 20-2.

Po povratku kući na dvoboj ih je izazvala Argentinci koji su, i pored osjećaja ponosa da je rioplatense nogomet izdominirao na svjetskoj sceni, smatrali da je to što oni nisu ni imali mogućnost da dođu do Pariza jedini razlog što nisu najbolji na svijetu. Zato su u dvije utakmice s Urugvajcima pokušali preoteti olimpijsku aureolu od svojih malenih susjeda. U prvoj, igranoj u Montevideu, bilo je 1-1, da bi revanš na prepunom stadionu Sportivo Barracas otvorio upravo Onzari. Nakon 15 minuta igre izveo je jedan korner, lopta je preletjela sve igrače i zabila se u malu mrežicu u suprotnom kutu.

I otud ime gol olímpico — iako nije postignut na Olimpijskim igrama, Argentinci su tada vjerovali da im je od Urugvajaca donio olimpijsku krunu.

Bio je 2. listopad 1924. i to je prvi zabilježeni gol iz kornera. Tek u lipnju te godine IFAB je u pravilima korner iz indirektnog pretvorio u slobodni udarac, pa se vjeruje da je i ova vrsta udarca, kao i mnogo drugih dobrih stvari, nastala iz zabrane, odnosno činjenice da su igrači zabijali i tražili promjenu. Postoji i teorija po kojoj je Billy Alston u Škotskoj bio prvi koji je zabio direktno iz kornera, toga se držala i FIFA u svojoj službenoj povijesti, ali ona je pobijena izvještajem u kojem se navodi da je on svoj gol zapravo zabio glavom.

Ono što umjetnička remek dijela i njihove majstore izdvaja od ostalih upravo je sposobnost da neizbježnu improvizaciju, zajedno sa svim faktorima koji ih okružuju i koji imaju utjecaj na njihov rad, pretvore u ono što žele. I možda dobar dio olimpijskih golova jest plod slučajnosti, sreće ili spleta okolnosti, ali romantika živi od onih koji točno znaju što treba napraviti i kako. I koji to često ponavljaju.

“Nema tu neke posebne inspiracije”, objašnjavao je Blaž Slišković nedavno u Nogometnom podcastu. “Jednostavno imate urođenu takvu vrstu udarca. Oštar efe dobije i ide prema golu. Ja i danas na treningu uzmem 10 lopti, pet ili šest ih završi u golu”.

Baka je bio jedan od onih koji su prije vremena interneta i masovnog nogometa na televiziji za ljude na našim prostorima bio kralj golova iz kornera. Bilo je još nekoliko igrača koji su zabijali iz kuta, Dragan Stojković Piksi zabio je jedan u beogradskom derbiju s Partizanom, ali Baka je taj svoj talent doveo do savršenstva. Sam se prisjetio da ih je u natjecateljskim utakmicama zabio ukupno sedam, ali i pretpostavio da je to svjetski rekord, što je daleko od istine.

Naravno da je teško povjerovati u sve priče vezane uz olimpico.

Najnevjerojatnija je ona koja kaže da je Turčin Şükrü Gülesin, dvometraš koji je pored Beşiktaşa, Ankaragücüa i Galatasaraya 1950-ih igrao i za Lazio i Palermo, zabio čak 32 gola direktno iz kornera. Morten Gamst Pedersen je tvrdio da je u omladinskim kategorijama u jednoj utakmici zabio šest olimpijskih golova u jednoj utakmici — taj je golman morao biti baš jako jako mali. Talijan Massimo Palanca, brkati napadač Frosinonea, Catanzara, Napolija, Coma i Foligna, kaže da je u karijeri utrpao 13 direktno iz kornera.

Bernd Nickel je između 1967. i 1983. odigrao preko 400 utakmica za Eintracht, a legenda kaže da je na Waldstadionu zabijao golove iz sva četiri kornera — što, dakako, nikako ne može biti slučajnost. Charlie Tully navodno je za svoj Celtic jedne prilike zabio gol iz kornera koji je sudac poništio jer lopta nije bila propisno postavljena. Tully je ponovno uzeo loptu, ponovno je zavrnuo i ponovno pogodio malu mrežicu.

Rusi ovaj udarac zovu “suhi list”: Grigorij Fedotov ga je po njima izmislio, a usavršio kasnije legendarni trener Valerij Lobanovski. Još jedna ruska legenda, Lav Jašin, jedini je vratar koji je Olimpico u svoju mrežu propustio na Svjetskom prvenstvu — zabio mu ga je Kolumbijac Marcos Coll 1962. u Čileu.

Jesús Chus Landáburu u Rayo Vallecano je došao 1977. iz Valladolida. Omaleni veznjak bio je i fizičar i jako dobro je poznavao trigonometriju; do te mjere da vjeruje kako mu je ona omogućila da za Rayo već u prvoj sezoni postigne čak tri gola direktno iz kornera. Nije to ponovio nakon prelaska u Barcelonu niti u svojim nastupima za Atlético Madrid, ali nije mu nikad pošlo za rukom ni izvan Vallecasa. Naime, taj je stadion imao manji teren nego ostali u Španjolskoj, što mu je pomagalo da zapravo šutira prema golu: “Puknuo bih je jako, s prvenstvenom namjerom da zakači nekoga od suigrača ili suparnika. A nekad bi naprosto samo prošla pored svih i završila u mreži.”

U novije vrijeme nije teško pronaći poneki korner koji su u gol pretvorili i Thierry Henry, Ronaldinho, Zico, Juan Román Riquelme, Mario Basler, Roberto Carlos, Toni Kroos, David Beckham… a Amerikanka Megan Rapinoe jedina je olimpijski gol zabila na Olimpijskim igrama. Dvaput.

No, u suvremenom su nogometu dvojica igrača ostavila važan trag kod korner zastavice. Srpski Brazilac Dejan Petković Rambo, koji je pored Zvezde i Real Madrida igrao i za Veneziju i Sevillu, u brazilskoj je ligi stekao legendarni status, i to utrpavši devet golova iz kornera. Romantičari će se nasmijati na spomen imena Álvara Recobe, Urugvajca koji je ime stekao u Milanu, a koji je karijeru završio u Nacionalu iz Montevidea, gdje je postigao i svoj šesti gol direktno iz kornera.

“Nema veze jesu li igrači na prvoj stativi. Lopta se tako vrti da je teško obraniti, pogotovo za male igrače koji su obično na liniji”, objašnjavao je tada Recoba, a njegovu teoriju, potvrđujući ono što je puno godina ranije govorio i Landáburu, podržava i Baka.

“Ne gledam je li golman izašao”, rekao je Slišković. “Kvalitetan korner inače mora biti oštar i jak, sam udarac mora biti takav da lopta što brže uđe u peterac, kako bi suigrač imao prostora za reakciju. Snaga, kvaliteta, tehnika samog udarca dovodi do toga da lopta završi u mreži.”

Zato je zapravo gol olímpico tako poseban, tako drugačiji od svega i tako nevjerojatan i misteriozan. Njegova ljepota je ograničena; gotovo je svaki isti i to hoće li se dogoditi ili ne ovisi o puno faktora, o reakciji drugih, o prirodi i okruženju. Ali uvijek je remek-djelo, nešto što će se pamtiti zauvijek i, ma koliko to lažno bilo, probuditi nogometnog romantika u svakome od nas. I svaki put nas ostaviti s istim pitanjem.

Što kažeš, je li gađao?

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

s