Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Rekvijem za nogometni turnir

Godinu na izmaku obilježio je Euro u Francuskoj, prvenstvo kojim je završila era

Postoje dva tipa novinara koji prate velike turnire: oni koji love u čoporu i slobodni strijelci. Ja sam, srećom, na Europskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj bio među ovim drugima. Nevezan uz jednu momčad koju bih morao svakodnevno pratiti, na treninzima i konferencijama za medije u njihovoj bazi, odlazeći na utakmice i natrag: sve to je relativno lako, ali i relativno dosadno, jer radi se o istim mjestima, istim ljudi i istim pričama.

Nasuprot tome, bio sam više na putu nego na jednom mjestu, dane katkad provodio u ogromnom šatoru koji je predstavljao press centar; spavao, ako sam uopće imao vremena za taj luksuz, na tuđim sofama ili po prljavim malim i jeftinim hostelima; gledao mnogo manje nogometa nego prijatelji kod kuće; pisao, snimao, opet pisao, trčao između tribine, miks zone i dvorane za press konferencije. Opet pisao. I tako svaki dan. Više od svega želio sam da se sve što prije završi, da se vratim svojoj obitelji.

No, ono po čemu na kraju pamtim to putešestvije samo su pozitivne stvari.

Will Grigg’s On Fire od prvog do posljednjeg dana. Krcati pariški barovi nakon otvaranja sa Rumunjima. Nevjerojatan provod s Ircima u Parizu. Dijeljenje posljednjeg sendviča iz kantine u Toulouseu s Johnom Hartsonom. Jonathana Wilsona, koji je na Montmartreu duge nogometne razgovore u novinarskom društvu prekidao čitanjem isječaka iz romana. Sjajne restorane u Rue Merciere u Lyonu. Fantastično vino u Bordeauxu, gdje su ulice preplavile i sjajno se provodile tisuće Hrvata i Španjolaca.

Sedam gradova, osam stadiona, dvanaest utakmica, desetine novih i starih prijatelja, tisuće prijeđenih kilometara automobilom, autobusom, vlakom, avionom, a nešto malo i pješke. Svi koji smo bili ondje imali smo taj luksuz da smo tjednima relativno lako i gotovo bez ikakvih problema lutali jednom od najljepših zemalja na svijetu prateći nogomet.

Bolje od toga, kada se podvuče crta, ne može. A niti neće, barem ne tako skoro.

Welsh football fans celebrate victory for Wales against Slovakia in their Euro 2016 Group B fixture at the Matmut Atlantique , Nouveau Stade de Bordeaux in Bordeaux, France on Saturday 11th June 2016.

Francuska po kvaliteti nogometa nije bila izuzetak, ali je imala nešto što tri prethodna ni tri sljedeća natjecanja gotovo sigurno neće imati – duh velikog turnira

Nogomet na velikim natjecanjima već je odavno pao kao žrtva politike, silnih proširenja i beskrupulozne borbe birokrata za glasove. Svjetsko prvenstvo, s prevelikim brojem prolaznika i ekipa koje su tu tek da pruže što bolji otpor, oduvijek je bilo upitne kvalitete. Proširenje Eura razvodnilo je možda i najbolje reprezentativno natjecanje na planetu. U bezbroj tekstova napisanih ove godine kao glavni su argumenti korišteni Island, Republika Irska, Wales ili Sjeverna Irska, i te momčadi i zemlje doista jesu profitirale izmjenom sustava natjecanja. Donijele su i više neizvjesnosti, pogotovo za neutralce, ali pitanje je koliko je bio kvalitetan nogomet koji su igrale.

No, reprezentativni nogomet odavno je tek blijeda kopija vrhunskog koji se igra po klubovima i tu se realno malo toga može promijeniti. U suštini se pretvorio u kalup po kojem imamo dobro strukturirane obrane protiv napada koji nema luksuz klupskog nogometa da bude dovoljno uigran, pa ovisi o individualnoj kvaliteti ili umijeću izbornika. Neće tu pomoći ni UEFA-ina rješenja sa Ligom nacija, a pogotovo ne cirkus koji je svojim glasačima obećao Gianni Infantino ne samo proširenjem, nego i promjenom sustava završnog turnira Svjetskog prvenstva.

Francuska po kvaliteti nogometa nije bila nikakav izuzetak. No, imala je nešto što tri prethodna ni tri sljedeća natjecanja gotovo sigurno neće imati – duh velikog turnira.

Možda zbog daljine u odnosu na naše krajeve, možda zbog same veličine zemalja, a možda zbog masovne histerije o (ne)sigurnosti – no, Južnoafrička Republika, Brazil te donekle Poljska i Ukrajina unaprijed su izgubili organizacijsku utakmicu s Francuskom. Isto vrijedi i za Rusiju i Katar, odnosno ludoriju koju je smislio Michel Platini s 13 gradova domaćina EP 2020.

Ne sumnjam da je Rusija fantastična zemlja sa sjajnim ljudima i da će biti, na svoj način, zanimljivo pokrivati tamošnje Svjetsko prvenstvo. I sigurno je da će i Katar imati svoje prednosti, imali su ih i Brazil i Južna Afrika, a pogotovo Poljska i Ukrajina. No, činjenica je da je turnirski nogomet ušao u novu eru kada je u pitanju organizacija i da u njoj navijači i svi koji okružuju sam događaj ne znače baš mnogo.

Francuska je velika, ali je relativno lako kretati se njome. Ako je navijač planirao gledati Hrvatsku u sve tri utakmice grupne faze i zaputio se automobilom iz Zagreba za Pariz, a potom i Saint-Etienne i Bordeaux, planirao je put od blizu 2.500 kilometara. Bude li Hrvatska izvučena kao, recimo, treća selekcija u skupini A u Rusiji, samo će za put do Ekaterinburga trebati 3.975 kilometara; do iduće utakmice u Sankt-Peterburgu je 2.225, a onda završna u Volgogradu, još 1.688 kilometara. Nema tu mnogo prostora za improvizaciju i eksperimentiranja – avion, aerodrom, hotel i sutra ponovno.

Slična je i situacija sa Europskim prvenstvom 2020., koje će zajedno organizirati 13 gradova. Raspored utakmica se još ne zna, ali zna se da će gradovi podijeljeni u parove biti domaćini skupinama, što smanjuje dužinu putovanja, ali i ubija duh turnira na kakav smo navikli na Europskim prvenstvima.

Jasno je i to da ovo nije samo posljedica UEFA-ine i FIFA-ine pohlepe i koristoljublja. Pravično je da svi imaju pravo na organizaciju velikih natjecanja. Nova era je došla i vrijedi probati i istražiti nove stvari; Rusija i Katar nikada nisu bili domaćini ovakvog natjecanja i uložit će ogroman novac da ih učine komfornim i dobro organiziranim, a u doba modernog putovanja ni eksperiment s čitavom Europom nije neizvodiv. Za navijače i za nas novinare bit će to novo iskustvo i sigurno će imati svoje pozitivne i negativne strane.

Međutim, turnira poput onog u Francuskoj već dugo nije bilo. I dugo ga neće biti.