Koliko god pokušavali, koliko god se trudili, koliko god izmišljali nove kutove i okretali priču, ma i da se pokušate zajebavati i od trenutne situacije praviti sprdnju, na kraju nećete moći pobjeći od proste činjenice da se nema reći apsolutno ništa novo. Zapakirati ćete to drugačije, olakšati sebi, možda i zabaviti čitatelje, ali nećete reći apsolutno ništa novo. Jer Bosna i Hercegovina je još jednom izgubila. Pod novim izbornikom, s novim planom i varijacijama sustava, s novim sastavom i protiv novog suparnika, ali da nismo vidjeli apsolutno ništa novo. Jer, a i to već jako dobro znate, u trenutnim uvjetima i ne možemo vidjeti ništa novo.
Nove, dakako, nisu ni reakcije.
Sam selektor Meho Kodro nakon utakmice je na brzinu sabrao dojmove, prepričao nam svojim riječima još jednom što se dogodilo — a dogodilo se, ukratko, da je BiH bila preoprezna, pretroma i prespora do 70. minute, sasvim solidna u idućih 10 i potpuno neorganizirano bacila sve karte u napad u posljednjih 10 minuta, preuzevši rizik i primivši gol — i okrenuo se sljedećim utakmicama. Njima su se okrenuli i igrači, uključujući i kapetana Edina Džeku, koji su prokomentirali kako im je teško pao poraz, ali eto, jebiga, događa se i najboljima, te kako trebamo dignuti glavu i pokušati nešto, kako li već idu te frazetine u koje ne vjeruju ni baš mala djeca.
Navijači, barem većina njih, valjda su već odavno oguglali na sve što se događa, pa su se nakon početnih žestokih reakcija — naravno, na društvenim mrežama i u anonimnim komentarima — okrenuli svakodnevnim brigama, što nije ni čudo s obzirom na to da takvih u BiH ne nedostaje.
Realnost je takva da je nogomet u Bosni i Hercegovini u 2023. godini gurnut na samo dno. I svakome s imalo razuma je jasno tko ga je onamo poslao
Novinari, oni čije bi reakcije trebale barem donekle formirati mišljenje javnosti, već su se okrenuli klikabilnijim temama, poput one o prsatoj ljepotici s jezivom tajnom i scenama iz noćne more koje slavni Ronaldo nije mogao ni sanjati. Jer tko sanja noćne more? Konkretna nogometna javnost, u koju bismo mogli ubrojati bivše trenere i igrače, reprezentacijom se većinom bavi — čast izuzecima — do one točke koja ne prelazi u zamjeranje nekome, jer tko zna kakav se posao može otvoriti sutra.
Zato je oštra reakcija stigla od prvog među jednakima: Vice Zeljkovića, 35-godišnjeg diplomiranog menadžera zaštite na radu i zaštite životne sredine koji od 16. ožujka 2021. obavlja i funkciju predsjednika Nogometnog saveza. On je, razočaran neočekivanim porazom od Islanda, objasnio kako je “jasno da moramo hitno nešto promijeniti” i najavio “rezove i velike promjene”.
Jer zaista jest vrijeme za rezove i velike promjene. Pokušao je, doduše, Zeljković, zajedno sa svojim vjernim i skupo plaćenim savjetnicima — čuj mene: kumovima — s izvjesnim promjenama i malo ranije. Recimo, prošle godine je BiH imala Ivajla Peteva za izbornika. A onda je poslije Nove godine imala Faruka Hadžibegića za izbornika. Kojeg je nakon četiri utakmice zamijenio — a što je to nego velika promjena? — Meho Kodro.
Njih trojica su u dva kvalifikacijska ciklusa u Zeljkovićevu mandatu uspjela ostvariti tri pobjede. Petev je dobio Kazahstan u gostima, Hadžibegić Islanda kući, dok je Kodro svoju pobjedu upisao protiv Lihtenštajna. Sve to iz čitavih 16 utakmica! U tom istom periodu — dakle, od ožujka 2021. — BiH je dobila ukupno osam puta iz 27 utakmica — pored ove tri pobijeđeni su i Luksemburg i Kuvajt u prijateljskim utakmicama, te Rumunjska, Finska i Crna Gora u Ligi Nacija.
Dakle, “rezovi i velike promjene” su itekako potrebni, ali s obzirom na to da su dva izbornika već platili svojim poslom, a vrlo vjerojatno će prije ili kasnije i treći, na koje točno rezove misli Zeljković? Možda da ostavke uruče oni koji su birali i mijenjali te izbornike? Zajebavam se.
Jer, naravno, pričati o tome jednako je besmisleno koliko i analizirati sam poraz u Reykjaviku dan poslije. Naravno da ogroman dio odgovornosti snosi i izbornik Kodro, koji u ove dvije utakmice nije uspio pronaći rješenje za presporu i bezidejnu igru kakva se već godinama ponavlja, i koji je rješenje tražio u nečemu što je izgledalo kao kompliciranje prilično jednostavne situacije, ali o tome bi se dalo pričati i raspravljati da je ovaj jedan konkretni poraz trenutni problem koji valja rješavati do idućeg kvalifikacijskog ‘prozora’. Međutim, svakome dobronamjernom je odavno jasno da to nije slučaj.
Kodro se očito kockao kad je prihvatio Zeljkovićev poziv, stavljajući veliki ulog na vraćanje pozitivne atmosfere i svojevrsno izdvajanje reprezentacije iz ostatka domaćeg okruženja u ove dvije utakmice. Taj plan je propao i, barem tako sada izgleda sa strane, za njega ne postoji ozbiljna alternativa, što je u startu pogubno za Kodru i njegovu trenersku ostavštinu na klupi reprezentacije. Iz Zeljkovićevih riječi nije teško zaključiti da će predsjednici i direktori i kumovi rado iskoristiti još jednog trenera da ga bace pod autobus i potraže drugog — kao, recimo, Vahida Halilhodžića koji navodno čeka razgovor uz ručak — koji će stvoriti dovoljno dima da se ne vidi realnost.
A realnost je takva da je nogomet u Bosni i Hercegovini u 2023. godini gurnut na samo dno. I svakome s imalo razuma je jasno tko ga je onamo poslao.
Uostalom, oni to svojim “promjenama i rezovima” otvoreno priznaju, jer kud ćeš bolju potvrdu da nemaš pojma što i zašto radiš u nogometu od promjene trenera nakon dvije ili četiri utakmice. Porazi od Luksemburga i Islanda samo su dobra ilustracija, jer seniorska reprezentacija i katastrofalno stanje u njoj samo su to, najbolji reprezent stvarnog stanja u nogometu i društvu općenito. I zato se stalno vraćamo na početak, i zato pričamo istu priču, i zato je ne možemo ni ismijavati ni spinati.
I zato opet, u još jednom porazu i još jednom rezu, nema i neće biti apsolutno ništa novo.
