Istina, još u siječnju je Robi debitirao kao izbornik i vodio momčad na američku turneju, ali utakmice sa Sjedinjenim Državama i Meksikom bile su samo dobra zabava i jedinstvena prilika za eksperimentiranje s igračima koji su daleko od reprezentacije. Ovaj put Žuti je na raspolaganju imao ozbiljnu momčad, u kojoj je nedostajao tek vratar Asmir Begović (pošteđen zbog ozljede), pa je s gotovo najboljim igračima na koje može računati u ovom trenutku odigrao prijateljske utakmice s Bugarskom i Senegalom.

Tako je u petak je u blatu i snijegu Razgrada njegova BiH svladala neočekivano nejake Bugare 1-0, a onda je u utorak u francuskom Le Havreu susret sa sudionikom nastupajućeg Svjetskog prvenstva završio bez pogodaka. Na prvi pogled, s obzirom na to da se radi o prijateljskim utakmicama, sasvim korektan učinak.

No, što smo ustvari vidjeli od Bosne i Hercegovine i kako zapravo izgleda ta Robijeva vizija?

U obje utakmice se Prosinečki igrao i kalkulirao sa sastavom, ali u ovom je trenutku nešto takvo bilo i sasvim razumljivo. Ne samo zbog činjenice da je, ostavljajući pojedine igrače na klupi, očigledno tražio ravnotežu kvalitete i potrošnje u dvije utakmice u ovom dijelu sezone, nego i zbog jednostavnog razloga što nedovoljno dobro poznaje igrače i još uvijek traži najbolja rješenja za dobar dio pozicija u momčadi. Usto, u odnosu na posljednju utakmicu reprezentacije pod Mehmedom Baždarevićem, BiH je zaigrala s čak osam promjena u startnoj postavi, pa je i budali bilo jasno da nije ni trebalo imati prevelika očekivanja kada su u pitanju uigranost i kompaktnost tima.

Robi je naslijedio sterilnu, ružnu, lošu, dosadnu i negledljivu ekipu, što je značilo da će momčad i njen pristup morati graditi iz temelja i potpuno joj mijenjati mentalitet

Međutim, bez obzira na sve realne a i neke bespotrebne probleme – poput putovanja između Bugarske i Francuske dugog čitavih 13 sati – Robert Prosinečki u ove dvije utakmice jasno je pokazao svoju ideju kako bi to Bosna i Hercegovina trebala igrati i koji je to način da ispuni konačni cilj, a to znači da izbori svoje drugo veliko natjecanje u povijesti.

Robi, naime, očigledno želi da njegova Bosna i Hercegovina igra lopte.

https://www.youtube.com/watch?v=jARfXX0GSwU

Sustav s trojicom napadača koji je predstavio u Bugarskoj, a onda potvrdio u Le Havreu bi se – doduše, u teoriji – mogao usporediti s onim što je Pep Guardiola u svoje vrijeme igrao s moćnom Barcelonom. Prosinečki je od svojih igrača tražio da promjene pristup i loptu spuste na zemlju; umjesto gomile ragbijaških ispucavanja i preskakanja igre BiH je u ove dvije utakmice pokušala graditi igru iz zadnjeg reda i igrati relativno jednostavan nogomet sa što više dodavanja. Ključne uloge logično su trebale i jesu pripale dvojici najboljih igrača koje Prosinečki ima na raspolaganju, Miralemu Pjaniću i Edinu Džeki, oko kojih je izbornik pokušao izgraditi što bolju mrežu vodonoša i nadograditi je igračima koji bi mogli iskoristiti otvoreni prostor i pretvoriti se u alternativna rješenja koja će donijeti prevagu.

Tako je Bosna i Hercegovina nakon dugo vremena – a pod ovim, s nekoliko ne pretjerano čestih izuzetaka, mislim na period još od utakmice sa Slovacima u Zenici u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo – izgledala kao taktički pismena ekipa, koja je na teren istrčala s jasnim ciljem i s jasnom trenerovom idejom za koju je postojao i plan provedbe.

Ali u nogometu su stvari nekad mnogo jednostavnije nego što ih pokušamo predstaviti i analizirati; u principu se često svode na pitanje jesu li igrači koje trener ima na raspolaganju dovoljno dobri da njegov plan provedu u djelo, odnosno koliki su realni limiti neke momčadi. Da pojednostavimo, lijepo je da je sada Robi i u praksi potvrdio kako stvarno želi da njegova Bosna i Hercegovina igra lopte, ali pitanje je – zna li?

Dva su velika problema zbog kojih bi plan Roberta Prosinečkog mogao biti previše ambiciozan za selekciju koju vodi i niti jedan od njih nije od jučer.

Onaj manji i lakši, koji Prosinečki može ispraviti napornim radom, problem je s mentalitetom. Bosna i Hercegovina je u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2014. bila ekipa vica; nije tu bilo taktičke discipline niti pretjerano pametne ideje, pa se sve svodilo na individualni učinak, ali on je u toj kampanji bio iznad svih očekivanja. Bio je to svojevrsni slobodni nogomet u kojemu su igrači zaboravili pritisak i igrali lopte kao na školskom igralištu, što je – prvi i vjerojatno jedini put – dalo najbolji rezultat ikada. Međutim, stvar s takvim nogometom je da se, kada stvari krenu loše, sve pretvara u anarhiju i kaos.

A upravo je tako izgledala Bosna i Hercegovina u posljednjih nekoliko godina. Pritisak se navukao na leđa igrača, očekivanja i apetiti su porasli, a izvedbe su bile sve gore. Igrači su tražili najjednostavnija i često najlošija rješenja, a Baždarević je u strahu od slabih rezultata nastavio tim putem, igrajući ragbijašku verziju nogometa. Robi je ustvari naslijedio sterilnu, ružnu, lošu, dosadnu i negledljivu Bosnu i Hercegovinu, što je značilo da će momčad i njen pristup morati graditi iz temelja i potpuno joj mijenjati mentalitet.

https://www.youtube.com/watch?v=pFb_sxyQkd0

Drugi problem, koji se potvrdio i protiv Bugarske i protiv Senegala, mnogo je ozbiljniji. Ravnoteža kvalitete u momčadi jedna je od najvažnijih stvari u sustavu i ideji koje Prosinečki ima, a upravo je to ono što nasušno nedostaje ovoj Bosni i Hercegovini. Jednostavno, ova ekipa je limitirana kvalitetom i na mnogim pozicijama popunjena je prosječnim ili u najboljem slučaju tek solidnim igračima koji jednostavno ne mogu bolje od onoga što znaju. Ta ogromna kvalitativna razlika između nekoliko ključnih igrača i ostatka momčadi ovdje lako dolazi do izražaja, pa se plan opterećen individualnim pogreškama jednako lako raspada, baš kao što je slučaj često bio u Razgradu, a tek nešto rjeđe u Le Havreu.

Nakon prve dvije ozbiljne provjere dojam koji je Robert Prosinečki kao selektor ostavio dobar je isključivo zato što je igra reprezentacije Bosne i Hercegovine konačno dobila neki smisao. Međutim, činjenica je da je i izvedba tog plana bila daleko od idealne. Taj prvi dojam je u principu uvijek zamagljen negativnim iskustvom iz posljednje dvije godine i ne daje pravu sliku – biti bolji od prethodnog, što je u ovom slučaju užasno i katastrofalno, ne znači nužno biti i dobar.

Najvažnije iz ove dvije utakmice bit će ono što tek slijedi. Safet Sušić i Mehmed Baždarević bili su treneri improvizacije i kod njih reakcija u samoj utakmici i poslije nje nije ni postojala. Prosinečki je na dobrom je putu, ali je valjda i dovoljno pametan da uči na tuđim greškama i da već nakon ove dvije utakmice podvuče crtu, ispod nje složi sve negativnosti koje su se još jednom potvrdile i ponudi adekvatnu reakciju na njih. Da svoju ideju i viziju prilagodi limitima vlastite momčadi i iz nje izvuče najbolje.

Jer na kraju nije najvažnije kakav nogomet želiš, nego kakav znaš i možeš igrati.