Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Rooneyev put kroz vrijeme

Suprotno očekivanjima, Wazza rastura u Americi

Koliko puta ste otišli u krevet poželjevši da možete vratiti vrijeme i neke stvari napraviti drugačije?

Valjda na planetu ne postoji čovjek koji barem u jednom trenutku svog života nije maštao da mu je u garaži, ili dolje uz pločnik, na mjestu na kojemu je parking zabranjen, pod prljavom posuđenom ceradom skrivena jeftina, domaća verzija DeLoreana. Barem neka stara izudarana Zastava 1300 ili bijeli Golf Tasovac s dvojim vratima i sarajevskim tablicama — jasno, u tom bi slučaju bio u voznom stanju — koji vam je u amanet ostavio ludi komšija fizičar, jasno vas upozorivši na sve probleme koje nose paradoksi putovanja kroz vrijeme.

I vjerujem da je malo tko sanjao o bljutavom filmskom turističkom odlasku u budućnost ili povratku u vrijeme za razgledavanje dosadnih dinosaura sa sigurno udaljenosti — kroz vrijeme želimo putovati isključivo iz sebičnih razloga, kako bismo stvari koje su nas odredile, a koje nam ne odgovaraju ili nam se ne sviđaju, naprosto napravili drugačijima. Ili eventualno uzeli neku laku lovu. I život živjeli onako kako o njemu maštamo. Ali sa stanovišta moderne fizike — ponavljamo naglas, čisto da se razbudimo — vremeplov nije moguć. Tu smo gdje jesmo.

Prije nešto manje od pet mjeseci je DC United, član američke Major League Soccer, svojim navijačima i službeno predstavio Waynea Rooneya kao najnovije pojačanje. Bivši kapetan i najbolji strijelac u povijesti Manchester Uniteda, kao i engleske nogometne reprezentacije, nakon jedne sezone u Evertonu preselio je preko bare i obukao dres jedne od najlošijih momčadi MLS-a, pristavši tri i pol godine svoje vjernosti zamijeniti za (navodno) nimalo bezazlenih 15 milijuna dolara. Bilo je to nešto o čemu se pričalo mjesecima i što se očekivalo možda i godinama, ali je ipak poslužilo kao okidač onima koji MLS ne smatraju ozbiljnim natjecanjem ili, u gorem slučaju, onima koji vjeruju da je budućnost te lige promašen projekt. Gotovo automatski većina je američkih nogometnih komentatora presudila Rooneyu bez da je ovaj stigao i odigrati svoju prvu utakmicu.

Rooney je u Washingtonu vratio vrijeme i napravio ono što već godinama nije mogao — ponovno je počeo uživati u nogometu

Nije to nikakvo čudo i za to postoje dva ozbiljna razloga.

Prvi je, dakako, onaj da je Rooney bio još jedna velika i islužena zvijezda u lovu na egidu Šefketa Ramadanija. Da pos’o jest dobar, a para više nego laka pokazala je povijest, još od vremena NASL-a i njujorškog Cosmosa; osim što su u Sjedinjene Države dolazili po jako dobro plaćeni produženi odmor (najčešće u gradovima poput New Yorka ili Los Angelesa) igrači su računali i na priliku za dodatno napuhavanje vlastitog ega i poslovnog potencijala. Bilo je, dakako, pozitivnih primjera, poput Thierryja Henryja, Davida Ville, Sebastiana Giovinca, donekle i Bastiana Schweinsteigera ili čak (uvjetno rečeno) Davida Beckhama, ali teške su ožiljke ozbiljnim navijačima ostavili Lothar Matthäus, Andrea Pirlo, Frank Lampard, Steven Gerrard, Didier Drogba i svi oni od kojih su očekivanja bila velika, a promet u nogometnom smislu jako mali.

U međuvremenu su i očekivanja od MLS-a kao natjecanja porasla, pa su komentatori dovođenje Rooneya u momčad koja je bila na dnu Istočne konferencije i gotovo bez ikakvih šansi za plasman u play-off ocijenili kao još jednu degradaciju MLS-a i njegove reputacije, te bespotrebno razbacivanje novcem kojeg ionako nema previše.

Drugi razlog bio je mnogo ozbiljniji iz nogometne perspektive. Wayne Rooney, jebiga, stvarno jest ovog ljeta već bio potrošena i islužena zvijezda.

I sezona u Evertonu bila je potvrda toga. Pad u odnosu na vrhunski nogomet koji je igrao u svojim najboljim danima na Old Traffordu počeo je dolaziti prije četiri ili čak pet godina, a sve ono što ga je pratilo Rooneyu nikako nije išlo na ruku. Engleski mediji brzo su mu presudili, ali su svoju kaznu isporučivali polako i bolno, pa je Rooney nekako s vremenom postao konstantni sinonim za slabljenje post-Fergusonova Uniteda i gubitak sjaja najvećih engleskih zvijezda. I nije da nije bila činjenica da se Rooney za svojih 13 teških godina u Unitedu — u kojima je prošao sve od talenta za kojeg su smatrali da je preskupo plaćen preko sidekicka Cristianu Ronaldu i najveće zvijezde kluba pa do veterana koji popunjava rupe u momčadi — potrošio brže (bolje rečeno: ranije) nego neke velike zvijezde današnjice, ali u korist mu nije išlo ni to da je jasno bilo vidljivo kako je sam strašno frustriran vlastitom situacijom.

Čak ni kada je radio stvari kakve nitko drugi nikada nije — postao je najbolji Unitedov strijelac u povijesti, postigavši 253 gola, kao i najbolji reprezentativni strijelac te igrač u polju s najviše nastupa za Englesku (više ih ima jedino golman Peter Shilton) — sve je ostajalo u sjeni priče o nekada velikom igraču na zalasku karijere. A to je Rooneya samo dodatno živciralo i djelovalo je da se troši još više — u svoj svojoj nemoći i frustraciji djelovao je kao prazan čovjek kojeg nogomet jede i ne predstavlja mu apsolutno nikakvo zadovoljstvo.

Zato je odlazak u Ameriku bio logičan korak koji su napravili mnogi prije njega, ali i korak za koji se još logičnije moglo očekivati da će biti dočekan onako kako i jest bio. Nije čak djelovalo kao scenarij za spašavanje vojnika Rooneya; više je izgledalo kao tipična priča u kojoj se stari dripac ide naslanjati na stativu, izležavati na plaži i ispijati šarene koktele — dobro, u Washington DC-u je to malčice teško — i slobodno vrijeme trošiti na zbrajanje nula na deviznom računu. American dream, previše puta viđen.

Ali onda je Wayne našao crvotočinu. Ili ju je sam napravio.

Putovanje kroz vrijeme sa stanovišta moderne fizike jest nemoguće, ali Einsteinova opća teorija relativiteta, po kojoj vrijeme i prostor više ne promatramo kao odvojene već međusobno ovisne parametre, ostavlja prostor za pretpostavku takozvanih crvotočina. Teorija kaže da, ako zamislimo prostor-vrijeme kao jedan papir po kojemu putujemo linearno, kada taj papir dovoljno zakrivimo, zgužvamo, teorijski je moguće da preskočimo s jednog mjesta na drugo, nelinearno, prečicom.

Rooney je to napravio u 20 sekundi protiv Orlando Cityja i potpuno promijenio percepciju svog života u Sjedinjenim Državama i svog nogometnog postojanja. DC United je imao 2-2 protiv Orlanda i korner u sudačkoj nadoknadi. Svi su igrači otišli u suparnički kazneni prostor, uključujući i vratara. Međutim, stvari su krenule loše. Netko od gostiju je očistio ubacivanje i lopta je otišla prema sredini terena gdje je stajao Orlandov Will Johnson i Rooney kao posljednji igrač obrane. Kanađanin je prvi stigao do lopte i prazan gol je bio pred njim, ali ga je Rooney sustigao, uklizao i oteo mu loptu. Razmijenio je nekoliko pasova, došao u situaciju za centaršut i njime pogodio Luciana Acostu koji je zabio za pobjedu 3-2. Rooney je u tom trenutku izgledao kao onaj stari, onaj kojeg pamtimo i koji nam nedostaje. Kao dečko koji uživa u nogometu.

Sezona DC Uniteda potpuno se okrenula. Momčad je nakon toga izgubila još dvije utakmice, ali ih je dobila ukupno 10. Napravila je seriju od pet uzastopnih pobjeda u pet posljednjih utakmica, a nije izgubila u 10 zaredom. Rooney je zabio još 11 golova i imao sedam asistencija. DC United je od momčadi koja je u prvih 14 utakmica upisala dvije pobjede stigao do mjesta koje ju je odvelo u play off, a navijači su doslovno poludjeli za najvećom zvijezdom, koja ustvari to uopće nije.

U pet mjeseci u glavnom gradu Sjedinjenih Država Wayne je igrao slomljenog nosa, odbio nositi zaštitu, a dobio je i kapetansku vrpcu. Jednak je svima ostalima; odbio je spavati sam u hotelskoj sobi i tražio cimera kao i svi drugi igrači, putovao s ostatkom momčadi redovnim letovima, bio samo jedan od dečkiju. Sumnja u njegove namjere potpuno je nestala — Wayne Rooney jedan je od najboljih i najkorisnijih igrača MLS-a, koji u DC United nije došao da jača svoj brand, da skuplja minute i broji novac nego isključivo kako bi igrao nogomet i pobjeđivao. Rooney je u Washingtonu vratio vrijeme i napravio ono što već godinama nije mogao — ponovno je počeo uživati u nogometu.

Wayne se ponovno zaljubio u nogomet ondje gdje nitko nije mislio da hoće, a u Waynea su se zaljubili one za koje smo bili sigurni da neće. Iz Engleske se ponovno čuje priča o “preranom odlasku jednog od najvećih”, spekulira se imenima klubova, raspravlja se o Rooneyevu mogućem povratku na Otok, ili barem u Europu. Međutim, ako već o crvotočinama ne znamo puno, znamo barem toliko da funkcioniraju kratko i samo na jednom mjestu. Amerika i MLS drugi su svijet i druga dimenzija u odnosu na Europu, dimenzija u kojoj je Rooney sasvim slučajno pronašao ili namjerno stvorio — nije više ni važno — svoju novu mladost i ljubav prema igri.

Dimenzija koja može postojati samo ondje gdje je rupa nastala -– sve ostalo bio bi još jedan paradoks putovanja kroz vrijeme, onaj o kojem je govorio ludi komšija fizičar, paradoks koji bi mogao uništiti sve.