Štura novinska vijest djeluje sasvim normalno i može se koristiti kao pokazna vježba za mlade novinare koji pišu svoje prve tekstove. Svih pet pitanja ima jasne odgovore koji prosječnom hrvatskom čitatelju daju ispravnu informaciju. Rukometna reprezentacija Bosne i Hercegovine u nedjelju je na gostovanju u Češkoj svladala domaću reprezentaciju rezultatom 24-23 i tako prvi put u povijesti osigurala plasman na Europsko prvenstvo.
I to je otprilike to, sasvim dovoljno, logično i normalno.
Međutim, kada se te jednostavne stvari stave u pravi kontekst, onda započeti priču o rukometnoj reprezentaciji BiH morate na sasvim drugačiji način. Rukometna reprezentacija BiH je u nedjelju u Češkoj napravila pravo čudo. Jedno od najvećih u povijesti sporta ove zemlje.
Ali hajdemo redom. Koliko uopće znate o (muškom) rukometu u BiH? Sport je to koji se počeo igrati 1950-ih i brzo postao jako popularan, a igrao se u gotovo svim većim, kasnije i manjim gradovima bivše Jugoslavije. Već u prvim izdanjima završnice prvenstva Jugoslavije pojavila se tadašnja Mlada Bosna iz Sarajeva (koja će kasnije postati Željezničar), Krivaja iz Zavidovića u četiri od pet sezona na početku 1970-ih bila je viceprvak države (i jednom treća) a 11 godina prvoligaš je bila i momčad Sloge iz Doboja, koja je 1984. igrala finale europskog Kupa pobjednika kupova protiv Barcelone.
Bez saveza i natruhe bilo kakve organizacije ili sistema, rukometaši BiH ostvarili su svoj prvi plasman na Europsko prvenstvo u povijesti
Naravno, apsolutno ništa se ne može porediti s banjalučkim rukometom — u jugoslavenskom rukometu samo je bjelovarski Partizan imao dvije titule prvaka više od sedam Borčevih. Banjalučani su i 10 puta osvajali Kup te uz Crvenu zvezdu bili jedini klub koji nikada nije ispadao iz lige. Onda su 1975. zaigrali u finalu Kupa europskih prvaka (i izgubili), da bi samo sezonu kasnije napravili još jedan korak naprijed, onaj najveći. U finalu su te 1976. svladali dansku Fredericiju i postali europski prvaci, da bi onda 1991. osvojili i Kup EHF-a, što ih je do početka rata i raspada zemlje činilo jednim od najuspješnijih sportskih kolektiva u povijesti Jugoslavije.
U takvom stanju stvari jasno je i logično da su neki od najboljih rukometaša i trenera ovih prostora — ali i svijeta — došli iz centara poput Banja Luke, Sarajeva, Zavidovića ili Doboja. Nabrajati imena igrača koji su bili važan dio jugoslavenske reprezentacije kroz povijest bilo bi nezahvalno i nekorektno, jer previše bi bilo onih koji ne bi stali. Rukomet možda nije bio najpopularniji timski sport u Bosni i Hercegovini, ali je zato sasvim sigurno bio najuspješniji i najtrofejniji.
Nakon završetka rata ovaj je sport došao u problem kakav su imali i svi drugi sportovi u zemlji. Osim što je bio podijeljen, siromašan i loše organiziran, rukomet je imao i problem susjednih reprezentacija. Bosanskohercegovačka se natjecanju pridružila od kvalifikacija za Europsko prvenstvo 1996., ali na početku je igrala tek pretkvalifikacije ili imala sporednu ulogu u kvalifikacijama. Za to su vrijeme Hrvatska i Srbija bile u vrhu svjetskog rukometa, pa je veliki broj igrača koji je nakon raspada zemlje birao novu selekciju po automatizmu išao u jednu od ove dvije, a izuzeci su zaista bili rijetki.
Novi sirovi talent koji je u međuvremenu izlazio iz starih rukometnih centara poput Doboja i Banja Luke, odnosno (uvjetno rečeno) novih u Ljubuškom i Mostaru pratio je isti razvoj i igrao za reprezentacije koje je ionako smatrao svojima. Klupski rukomet imao je entuzijastičkih uspona i solidnih rezultata u europskim okvirima — pogotovo kada su u pitanju Izviđač i Bosna — ali je reprezentacija bila daleko od vrha.
Ekipu su vodila i velika imena — Sead Hasanefendić, Abas Arslanagić, Jasmin Mrkonja, Kasim Kamenica, kasnije i Vojislav Rađa, Halid Demirović i Dragan Marković, ali rezultata, barem onih velikih, nije bilo. Nekoliko puta su igrali baraž, bili nadomak plasmana na veliko natjecanje, ali su morali čekati sve do Svjetskog prvenstva u Kataru, kada je ova selekcija prvi put zaigrala među velikima i ondje u skupini dobila samo Iran.
Ali naravno da jedini razlog takvog raspleta nije bio egzodus igrača u susjedne zemlje. Štoviše, kvaliteta je i dalje postojala i reprezentacija je igrala neke sjajne utakmice, ali činjenica je da talent nikada nije pratila dovoljno dobra organizacija. Rukometni savez BiH dugo se mučio s ujedinjenjem triju saveza — BiH, RS i Herceg Bosne — koje se u praksi nikad na pravi način nije ni dogodilo. Politika se igrala s rukometom, a gdje nema mačke, kolo uvijek vode miševi; savez je bio velika i jako loša improvizacija u kojoj se desetljećima vrtjelo tek par ljudi kojima nije padalo na pamet odgovarati za rezultate.
Kada je 2017. održana skupština Saveza, došlo se do zaključka da, pazite sada, Rukometni savez BiH uopće nije registriran po nacionalnim zakonima i da posluje potpuno nelegalno. Odnosno, da tehnički ne postoji. To je otvorilo Pandorinu kutiju i ‘novo’ je rukovodstvo — iako ga dobrim dijelom čine rukometni radnici koji su imali neku funkciju u starom — krenulo s gomilom nakupljenih problema. Jedan od njih je bio i taj što Porezna uprava ne želi izdati novi porezni broj Savezu za koji oni smatraju da je ipak postojao i da ima milijunske dugove. Priča je to koja se razvukla na dvije godine i samo potvrdila javašluk ljudi koji danas rade u rukometu.
No, reprezentacija je nekako egzistirala.
Bilal Šuman, koji je kao igrač skupio 32 nastupa za reprezentaciju, a igrao je i u Španjolskoj i Danskoj, preuzeo je izborničku palicu u drugoj polovici 2016. i s, blago rečeno, prosječnom selekcijom napravio solidan rezultat. U kvalifikacijama za SP 2019. BiH se izborila za baraž, ali ga zbog kazne EHF-a nije odigrala. Naime, u dvorani u Tuzli nije bilo printera, pa je slovenski delegat rukom u zapisnik prepisivao sastave i zaboravio upisati ime Tomislava Nuića, koji je za sedam minuta prije prisilnog crvenog kartona zabio jedan gol. Švicarci, koji su na terenu poraženi sa šest razlike, žalili su se i dobili, a generacija je ostala bez prilike za plasman na SP. Zbog printera.
Nije zato nikakvo čudo da je reprezentacija BiH u nove kvalifikacije ušla gotovo kao potpuno zasebni subjekt u odnosu na Savez. Igrači su mjesecima govorili o užasnom odnosu, o katastrofalnim uvjetima, o nedostatku novca za osnovno djelovanje nacionalnog tima. I usput radili rezultat. Naravno, ovo je momčad koja je to morala raditi na teži način — otvorila je kvalifikacije krajem prošle godine u vrijeme najveće krize bosanskohercegovačkog rukometa, kada je EHF i službeno zaprijetio suspenzijom saveza — trijumfom u Bjelorusiji. Onda je rutinski izgubila od Češke kod kuće, pa dobila Fince u gostima i kod kuće i stvorila sebi priliku da protiv Bjelorusa u Tuzli prošlog tjedna ovjeri plasman na EP. Sve je bilo spremno, čak je i printer nabavljen.
I naravno da se nije dogodilo — reprezentacija je odigrala najgoru utakmicu u posljednjih nekoliko godina i glat izgubila šest razlike. Jer valjda je lakše na teži način.
U posljednjem kolu golom Ivana Karačića — rođenog brata hrvatskog reprezentativca Igora — u posljednjim sekundama utakmice Bosanci i Hercegovci su svladali Čehe i napravili čudo. Gotovo bez podrške struktura, bez saveza i natruhe bilo kakve organizacije ili sistema, rukometaši BiH ostvarili su svoj prvi plasman na Europsko prvenstvo u povijesti.
Štura novinska vijest zato možda vama djeluje sasvim normalno — rukometna reprezentacija BiH kvalificirala se na Europsko prvenstvo — ali je ta jednostavna rečenica u stvarnosti daleko od logike. Priča je to čiji kontekst je mnogo drugačiji i važniji.
Uostalom, na slavlju s igračima nije bilo predstavnika Rukometnog saveza. Štoviše, predsjednik Saveza u čestitci igračima je naglasio da izbornik Šuman “zloupotrebljava poziciju i pravi samopromociju” i da će tražiti da bude kažnjen. Izbornik opet ponavlja da je on taj koji je u nekoliko navrata morao plaćati avionske karte igračima, da je momčad i utakmice u ovim kvalifikacijama igrala bez ikakve podrške i minimalnih uvjeta za rad. Problemi ne nestaju, oni se množe i gomilaju i ovaj uspjeh čine valjda još većim čudom.
Striktno rukometno gledano, ne radi se o nekakvoj vrhunskoj ekipi; stupovi momčadi su 38-godišnji Nikola Prce i tri godine mlađi kapetan Mirsad Terzić, već spomenuti Karačić te sjajni Flensburgov vratar Benjamin Burić. I teško je očekivati da ova reprezentacija Bosne i Hercegovine, koja će u ždrijeb EP-a ući iz posljednjeg šešira, može napraviti nešto veliko dogodine. No, ovo je jedna od onih autsajderskih priča, priča o skupini sjajnih prijatelja, o raji koja je već napravila čudo. I koja je to čudo napravila isključivo sama i za sebe i za navijače koji jedini ne odustaju i čuvaju im leđa.
Bio je ovo rukomet iz raje i za raju je napravio čudo.
