I da su stvari onakve kakve bi za ekipu koju su mediji prema kvaliteti i financijskom rejtingu svrstali među glavne kandidate za ispadanje i logične, taj prvi pogled bio bi sasvim realan. Međutim, Burnley je nakon 22 utakmice na sedmom mjestu, tik do velike šestorke, i s osam bodova više nego što je u ovo vrijeme imao lani. Uključujući pobjede nad Chelseajem i Evertonom u gostima i remije s Anfielda, Wembleya i Old Trafforda.

”Naravno da je nakon ovakve utakmice svatko od nas jako razočaran”, ispričao je na toj presici Dyche ”Razočarani smo i jer smo nakon ovih blagdana trebali imati koji bod više. Ali isto tako smo i ponosni. Moramo stvari gledati realno, a mi smo napravili jako puno. Ne možemo suditi na osnovu jedne lopte ili poraza. Uvijek moramo gledati širu sliku”.

L’Equipe je Burnley prozvao ”ekipom bijelih igrača ravnih nosova i velikih ušiju”

Kada se prije pet godina, u listopadu 2012., Dyche prvi put dovezao u zastarjeli Gawthorpe Hall uz obalu rijeke Calder, čije je terene Burnley od 1950-ih dijelio s amaterskim nogometašima – u kartonskoj kutiji je, između ostalog, imao i čitavu kolekciju DVD-ova. Zatekao je ondje prosječnu drugoligašku ekipu koju mu je u nasljedstvo ostavio Eddie Howe; Burnley se nakon senzacionalne promocije i promptnog ispadanja iz Premier lige 2010. mučio sa prilagođavanjem. Prvo je završio osmi, a onda Dychea dočekali u donjem dijelu ljestvice.

Zato je momčad ostala zatečena kada je na prvom sastanku neiskusni (vodio je samo Watford u jednoj sezoni) riđokosi trener bez pretjeranog objašnjavanja pokazao kompilaciju snimaka Valencije s početka 2000-ih, perioda u kojemu su Šišmiši osvojili dvije titule prvaka i igrali dva finala Lige prvaka. Taj će video ekipa u idućih nekoliko mjeseci pogledati nebrojeno puta, kao i veliki broj onih na kojima je bila Barcelona Pepa Guardiole. Specifično je bilo to da su na posebno montiranim snimcima bile isključivo defenzivne akcije, prije svega kretanje i struktura momčadi bez lopte.

Dyche je godinu dana intenzivno studirao najbolje defenzivno strukturirane i organizirane momčadi i tu je strukturu počeo nadograđivati na individualnu kvalitetu – koja je, istina, bila limitirana, ali njemu jedina dostupna. Teoriju je u praksu počeo provoditi posebno dizajniranim vježbama kojima je u prvom planu bila upravo disciplina i struktura u obrani.

Zato je momčad neumorno vježbala bezbrojne moguće situacije i pokušavala gotovo automatizirati svoje reakcije. Cilj nije bio potpuno spriječiti suparnika da dođe u šansu – to je nemoguće, sam je priznao – nego te šanse učiniti što težima. Točnije, prema njegovim riječima, suparnika dovesti u poziciju iz koje je – statistički, vizualno i iz iskustva – teže postići pogodak. Također i dopustiti svojim igračima da igraju hrabrije, znajući da uvijek imaju nekoga da im čuva leđa.

Međutim, lako bi bilo da su stvari u nogometu tako jednostavne.

Ekonomska limitiranost kluba automatski proizvodi i ograničenja u kvaliteti i toga je i Dyche bio svjestan, ali on se morao prilagoditi i specifičnosti Burnleya ne samo kao kluba, nego i sredine koja ga okružuje.

Povijest grada, ali i nogometnog kluba usko su vezani za industrijsku revoluciju i važnost koju je Burnley imao u tom periodu. Tradicionalno trgovačko središte bilo je prvo poznato po preradi pamuka, a kasnije i vune, ali izgradnja kanala koji je od 1796. povezivao Liverpool i Leeds značila je pravi procvat Burnleya.

Grad je rastao, a jačala je radnička klasa, kroz koju se razvijao i nogomet. Upravo je u ovom dijelu Engleske nova igra bila možda i najpopularnija – već 1878. formiran je Nogometni savez Lancashirea koji je imao čak 28 klubova. Već tada je Burnley FC bio jedan od najvećih klubova regije i na Turf Moor se još 1884. znalo natrpati i 12.000 ljudi, a 1888. Burnely je – kao jedan od prvih profesionalnih klubova – bio i među 12 osnivača engleskog nogometnog prvenstva. Klub je potom 13 godina bio drugoligaš, a onda se s bumom tekstilne industrije vratio u elitu, prvo osvojio FA kup, a onda i titulu prvaka 1921. Nakon Drugog svjetskog rata i oporavka ratom uzdrmane ekonomije bio je redovni prvoligaš, a 1960. posljednji put je osvojio titulu prvaka.

Burnley je počeo dobivati novo lice, ali i gubiti radna mjesta. Zatvoren je rudnik, zatvorena je velika većina tvornica tekstila i ljudi su napuštali grad. Na manje od 100 kilometara daljine bili su superuspješni Liverpool i Everton, na istoj razdaljini bio je i Leeds United, a i dva kluba iz Manchestera, koji je udaljen tek 40-tak kilometara, otimali su svoj komad navijačkog puka. Klub je polako ostajao bez masovne podrške, para ionako nije bilo, a grad – u koji je sve manje ljudi dolazilo raditi, a sve više ih odlazilo – se zatvarao u sebe i pretvarao u konzervativnu sredinu koja lako ne prihvaća ništa strano i drugačije.

Dyche se našao u specifičnoj situaciji. Njegova osnovna nogometna ideja ustvari je bila transformacija izvornog britanskog stila; najbolje iz onog što je oduvijek smatrano za britansku nogometnu jezgru htio je spojiti s onim što mu je iz kontinentalnog nogometa najviše odgovaralo. Čvrst, direktni nogomet kojeg će nadograditi savršenom strukturom i organizacijom.

Za tako nešto htio je klasični i jasno određen profil igrača koji je opet tipičan za nogometaše s Otoka. Kako je nedavno objasnio bivši vratar Paul Robinson, Dyche ima “strogu politiku regrutiranja igrača” – postoji tip igrača koji je prilagođen njegovom sustavu, stilu nogometa i koji se savršeno uklapa u njegovu viziju momčadi.

Usto, Robinson objašnjava kako Dyche ima i specifična i stroga pravila – zabranjuje rukavice i kape na terenu, igrači moraju trenirati u kratkim hlačicama, ne dopušta korištenje slušalica na putovanjima. Za kažnjavanje koristi “kolo sreće” – kotač koji igrač koji se ogriješio o pravila zavrti i prema kojemu dobije staromodnu kaznu, poput maskiranja, pjevanja pred suigračima ili čišćenja kopački, ali i skoka u hladni Calder.

Nazvali su to mediji tipično britanskim, ali problem je što činjenice ne zvuče nimalo lijepo i neki su se potrudili to i podcrtati. Prvo je Jonathan Liew u Independentu naglasio povezanost podijeljenosti društva, Brexita i političke situacije u Engleskoj s klubom poput Burnleya. Naglašeno je to da klub nikada nije potpisao igrača iz Azije ili sjeverne Afrike, te da je samo u jednom slučaju za klub nastupao Latinoamerikanac. L’Equipe je onda krenuo istim putem i Burnley prozvao ”ekipom bijelih igrača ravnih nosova i velikih ušiju”, a kao glavni argument uzeo je činjenicu da ove sezone za klub ne nastupa niti jedan tamnoputi igrač.

Nitko to nije rekao na glas, ali Dyche, njegov sustav i klub kojeg vodi su gotovo etiketirani kao rasistički.

Međutim, istina je i da su činjenice izvučene iz konteksta. Nahki Wells, koji je za pet milijuna funti prošlog ljeta stigao iz Huddersfielda, odigrao je tek 17 minuta samo zato što je veći dio sezone ozlijeđen. Daniel Ebenezer Kwasi Agyei je na posudbi u Walsallu, kao i Ntumba Massanka. Pod ugovorom je još nekoliko tamnoputih mladih igrača, a u U23 ekipi ove sezone ih je ukupno sedam. Prošle je sezone Andre Gray, koji je u ljeto 2015. doveden kao najskuplje pojačanje u povijesti kluba, postigao devet golova i prodan je Watfordu nakon što je odbio produžiti ugovor koji je ulazio u posljednju godinu.

Sean Dyche u Burnleyu je odlučio napraviti nešto drugačije. Silom prilika, bez šeika, bez naftnih oligarha, novca sumnjivog porijekla ili krila koja daju energetski napitci, Dyche je morao napraviti čudo. Nije ga mogao stvoriti preko noći; imao je ideju kako pronaći balans između tipično britanskog i kontinentalnog nogometa, a onda ju je polako počeo pretvarati u dugogodišnji projekt koji je ovisio od najlakše dostupnih i cijenom prihvatljivih igrača s otoka.

Ne čini ga to nikakvim revolucionarom ni trenerom vrhunske klase, ali Dyche je napravio ono što je nekada najvažnija svjetska trenerska škola, ona koju su činili treneri koji su nogomet proširili svijetom, zbog svoje bahatosti davno prestala raditi. Sean Dyche je, zajedno sa trenerima poput Eddieja Howea ili Chrisa Hughtona, barem donekle evoluirao i dopustio sebi da se razvija i iz onoga što mu je na raspolaganju, suprotno svim očekivanjima, izvukao najviše što je mogao.

Sean Dyche je s malim, siromašnim, konzervativnim i ružnim Burnleyem pokazao kako nikada ne smijemo suditi po jednoj lopti ili jednom porazu. Uvijek moramo gledati širu sliku.