Otvaranje svake kolumne oduzima daleko najviše vremena za planiranje, jer je ono i najvažnije. Želite biti dovoljno zanimljivi da čitatelje uvedete u temu, pogotovo ako nije pretjerano bliska publici, ali da u isto vrijeme i zadržite njihovu pozornost dok ne predstavite svoju tezu i započnete iznositi svoju argumentaciju. I naravno da, kao i u svakom drugom zanatu, i u ovom postoje trikovi koje s vremenom naučite, a koji vam olakšavaju pristup ili barem štede vrijeme dok vas urednici kuckaju po ramenu i lupkaju po svom satu. Jedna je takva metoda ona koju bismo mogli nazvati — dobro, u teoriji vjerojatno postoji i neki naziv, ali ga ja ne znam — metodom preokreta.
U samom uvodu napišete najosnovnije informacije i odgovorite na pet ključnih pitanja — tko, što, gdje, kada i kako — predstavljajući to kao najobičniju vijest, koja zvuči logično i sasvim normalno. Onda potpuno okrenete priču, objasnivši u jednoj ili dvije konkretne rečenice zašto zapravo ništa od toga nije baš logično, a sigurno nije normalno, nego je tek fasada koju neki Potemkin pomiče kako se Katarinina kočija kreće.
Otprilike ovako: košarkaška reprezentacija Bosne i Hercegovine u idućih će pet dana odigrati preostale dvije utakmice u prvom dijelu kvalifikacija za plasman na Svjetsko prvenstvo. Bosna i Hercegovina, koja iz dosadašnje četiri utakmice ima dvije pobjede, u petak će gostovati kod Češke u Pardubicama, a onda u ponedjeljak u dvorani Mirza Delibašić dočekati Bugarsku te pokušati osigurati mjesto u drugoj rundi kvalifikacija. Izbornik Adis Bećiragić na raspolaganju ima gotovo najbolju momčad, bez Jusufa Nurkića, pa je nakon plasmana na Eurobasket realno očekivati i plasman u iduću rundu kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo.
Onda idu činjenice koje čuvenih pet pitanja ne uzima u obzir, jer nitko nije pitao za njih. Bećiragić je tek dva tjedna izbornik i s momčadi će stići odraditi tek nekoliko treninga. On je zamijenio hvaljenog i slavljenog Vedrana Bosnića, koji je svoje iznenadno — ili, kako su ga pojedini igrači nazvali, šokantno — povlačenje objasnio miješanjem ureda KSBiH u njegov posao, skidanjem igrača s njegova popisa i katastrofalnim odnosima, odnosno komunikacijom unutar Saveza. Uslijedila je i ostavka Mirze Teletovića, legendarnog bivšeg reprezentativca koji je 2018. ušao u (svojevrsno) predsjedništvo KSBiH i za par dana smo imali potpuni kaos na koji više nitko ne reagira.
Izbornikovu je ostavku pratila i ona predsjednika Teletovića, koji ju je obrazložio “nemogućnošću upravljanja i vođenja saveza”
A ne reagira jer smo na njega zapravo navikli.
To nas vraća na početak ovog teksta i priču o uvodu. On jest trebao biti ovakav, ali nije zato jer je Posudba već jednom počela na identičan način. I to na istu ovu temu. Tekst o odlasku Duška Vujoševića i o Jasminu Repeši kao njegovoj zamjeni napisan je još u rujnu 2018., malo prije utakmica s Finskom i Češkom; njegovi akteri su drugi, ali zapravo govori o istoj stvari, istim problemima, istom kaosu, i zato je zamalo i imao isti uvod. Jer od tada se u Košarkaškom savezu promijenilo gotovo sve, a suštinski se nije promijenilo baš ništa. Bosanskohercegovačka košarka i dalje je jako bolesna, a iako o dijagnozi pričaju svi, nitko je ne želi liječiti i sve što rade jest da lijepe flaster na flaster.
Što se zapravo ovaj put dogodilo? Činilo se da je atmosfera u selekciji odlična, bila je očita kemija između izbornika Bosnića i njegove momčadi, uz malo sreće je izboren plasman na Eurobasket i izgledalo je da će bar do tog natjecanja A reprezentacija biti u svom balonu, daleko od problema koje košarka ima.
Bosnić, koji je i trener belgijskog Monsa, svoj je širi popis igrača za kvalifikacijski prozor u srpnju objavio krajem svibnja. Međutim, samo dva tjedna kasnije izbornik je u otvorenom pismu javnosti odlučio podnijeti ostavku, i to “zbog razlika u stajalištima s čelnicima Saveza, kao i zbog važnih ugovornih pitanja”. Iz ureda KSBiH brže-bolje su se oglasili — točnije, napravio je to njegov generalni sekretar Amer Čolan — i objasnili da su “izborniku isplaćena skoro sva primanja”, te da očekuju razgovor s njim.
Do tog razgovora, navodno, nije došlo. Bosnić je u još jednom svom obraćanju objasnio kako su se odnosi drastično pogoršali nakon utakmice protiv Litve te kako je jedan od glavnih kamena spoticanja bila činjenica da je s njegovog popisa za srpanj izbačen Muhamed Pašalić. Naime, BiH je dan nakon tijesnog poraza od Litavaca zajedno sa svojim suparnikom čarterom trebala putovati na revanš u Vilniusu. No, tog je dana započela i ruska agresija na Ukrajinu, Litva je proglasila izvanredno stanje, a čitav svijet se našao u šoku. Paničarili su i košarkaši, treneri i čelnici saveza, a KSBiH je inicijalno odbio putovati u Litvu i delegacija se nije ni ukrcala na zajednički let.
Igrači su trebali dobiti slobodno, vratiti se obiteljima, ali FIBA je insistirala na odigravanju utakmice, pa je Bosnić, tako tvrdi u svom pismu, odlučio voditi samo one igrače koji žele putovati. Među onima koji nisu bio je i Pašalić, inače igrač Bosnićeva Monsa. To je, navodno, nekome u KSBiH, a aludira se na to da je to bio Čolan, bio dovoljan razlog da Pašalića prekriži, iako se on našao na širem Bosnićevu popisu. Ovaj nije mogao prijeći preko toga, naveo je to kao “vrhunac ledenog brijega” i završio svoj izbornički mandat ostavkom.
To što je njegovu odluku pratila ostavka predsjednika Teletovića, koji ju je obrazložio “nemogućnošću upravljanja i vođenja saveza” i nedostatkom želje za kompromisima nije pretjerano zabrinulo nikoga. Jer zašto bi?
Košarkaški savez, kao uostalom i čitav sport u Bosni i Hercegovini, već tri desetljeća je žrtva Daytonskog mirovnog sporazuma i zlouporabe nečega što je trebao biti temelj izgradnji normalne zemlje. Sport je, dakako, u moru problema koje BiH ima samo usputna pojava, dobra prilika da se uhljebe bratići, sestrići i nevažni likovi iz stranke, koji su tu da ispunjavaju svoje pilićarske ambicije i usput odrade što se traži od njih i što onima gore treba. Zemlja je već godinama u konstantnoj političkoj krizi — izazvanoj, između ostalog, i s namjerom da se prikriju stvarni problemi koje društvo ima — pa nije nikakvo čudo da se u čitavoj toj priči sport koristi kao još jedan katalizator.
Uostalom, BiH je zemlja u kojoj je dobar komad najviših političkih dužnosnika ako ne na optuženičkim klupama — a ima i takvih — onda barem na crnim listama i pod sankcijama velikih sila, a nikome ne pada na pamet davati ostavke. Vjerujem i da masa, ponovno nošena stupidnom nacionalističkom retorikom, neće propustiti ponovno ih izabrati na izborima u listopadu. Zašto se onda čuditi tome što još jedan sportski savez, u kojem rade anonimusi i koji, čast izuzecima, vode podijeljeni stranački poltroni i koji je još uvijek, u 2022., doslovno podijeljen na etničke, a ne regionalne saveze ne funkcionira i što u njemu svako malo gledamo novi kaos?
Adis Bećiragić napravio je isto što je prije njega uradio Vedran Bosnić, što su prije njih radili i mnogi drugi. Iz ljubavi prema sportu, prema košarci i prema domovini prihvatio se teškog zadatka vođenja reprezentacije. Njegovo iskustvo je veliko — mnogo veće nego što je, recimo, imao Bosnić — i sasvim sigurno je da se radi o stručnjaku koji će se maksimalno predati radu i koji s ovom selekcijom može napraviti sasvim solidan rezultat, i u ovim kvalifikacijama i na Eurobasketu. No, to će, kao i u svemu u Bosni i Hercegovini, biti isključivo rezultat entuzijazma, onog kojeg trenutno ima Bećiragić, njegovi pomoćnici, njegovi igrači i tek poneka figura u Košarkaškom savezu. I zato zaslužuju bezrezervnu podršku. Kao, uostalom, i svi pošteni sportaši u ovoj zemlji.
Jer bosanskohercegovački sport posljednjih 20-ak godina i funkcionira tako, savršeno reprezentirajući stanje društva. Dovoljno je živ da u praksi s vremena na vrijeme pokaže kako u ovoj zemlji ima i talenta i potencijala da sve bude mnogo bolje, ali ga neprijatelji čine dovoljno bolesnim da ne može stati na svoje noge i iskoristiti svoj potencijal.
