Mnogo je glupih fraza iza kojih komentatori svakodnevnih zbivanja – kako amaterski na društvenim mrežama i opskurnim portalima, tako i oni u mainstream medijima – skrivaju neznanje i strah da iznesu vlastito mišljenje. Kad se odmaknete malo dalje od vlastitog dvorišta, shvatite da je daleko najgluplja ona koja veli da “toga ima samo kod nas”.
“Toga” kao svega lošeg. Znate već: “samo kod nas” su korumpirani političari, sudstvo i policija, bešćutni privatnici, lijeni radnici, tatina djeca, lopovi, parkiranje na pločniku, salmonela, redovi na blagajni… Toga tamo, valjda na zapadu, nema. Samo kod nas se namještaju utakmice, suci kradu i neznalice su, moćnici vladaju klubovima i savezima, na transferima se pere novac i forsiraju se igrači od kojih netko ima koristi na račun onih koji zaslužuju igrati.
Na vrhu te nogometne hrpe u pravilu je – huliganizam.
Ako čitate regionalne medije – osim im jedina svrha nije bjesomučno žicanje klikova, pa vrište o krvavim glavama i letećim stolicama – lako ćete zaključiti da je huliganizam na nogometnim stadionima iskorijenjen. U čitavoj civiliziranoj Europi nogometne utakmice su praznici za obitelji, a navijači su tek tu kao audio-vizualna kulisa, kako bi se klinci i njihovi roditelji bolje zabavili. Navija se isključivo “šalovima i dlanovima”, i to za svoju momčad, bez vrijeđanja protivnika. Oni koji to ne poštuju odavno su u tamnicama i daleko od tribina.
Stari ljudi imaju najbolja i najjednostavnija objašnjenja. Moja bi baka rekla da nama i tuđe govno manje smrdi
Baklje? Sukobi? Psovke? Pobogu, toga ima samo na Balkanu. Uzmite recimo primjer Švedske. Hladno, ali standard. Liga jest kvalitetom slabašna, ali stadioni su dosta dobro popunjeni, i to isključivo obiteljima.
Jedna takva je i obitelj Larsson.
Izvjesni Henrik (45) se nakon godina gastarbajterskog života u dijaspori – bio je u Nizozemskoj, Škotskoj, Španjolskoj i Engleskoj – vratio u domovinu i u slobodno vrijeme bavio nogometom. Kasnije je uvidio da ima dovoljno slobodnog vremena i kao svaki odgovorni otac prihvatio da vodi lokalni klub Helsingborg, za koji je nastupao njegov sin Jordan (19).
Henrik je momčad vodio najbolje što je znao, ali zlobnici su govorili da forsira svog – istina, talentiranog – sina, koji je ove godine bio izvan forme. Helsingborg je igrao sve lošije, a onda je u nedjelju bio prinuđen igrati play-off za ostanak u društvu najboljih. Jordan je čak postigao i gol u samom finišu, ali je Halmstad preokrenuo u sudačkoj nadoknadi i Helsingborg je izgubio i ispao iz lige. Petnaestak zabrinutih mladića s tribina je uskočilo da utješi oca i sina; mladiću su skinuli dres i šamarom ga pokušali trgnuti iz stanja šoka.
Stari ljudi imaju najbolja i najjednostavnija objašnjenja. Moja bi baka rekla da nama i tuđe govno manje smrdi. Naravno da je Henke Larsson legenda Helsingborga i naravno da je onih petnaestak idiota uskočilo na teren i pokušalo se obračunati s njim (a ni on nije bio baš miroljubiv) i njegovim sinom zato što su ih smatrali krivcima za ispadanje iz lige. I naravno da ti idioti, kao i naši, zaslužuju zatvor.
No, iako to nigdje nećete pročitati, nisu naišli na apsolutno nikakav otpor – redari su valjda upravo snimali mannequin challenge, a policije nije bilo na vidiku. Na samoj utakmici nitko nije priveden.
I daleko od toga da se ovo dogodilo prvi put; dvije utakmice Allsvenskan lige ove su sezone prekinute prije kraja zbog navijača i gotovo svaki veći derbi, pogotovo onaj stockholmski, traje satima zbog bakljada i sukoba navijača. Prije dvije godine je u tučnjavi ubijen navijač Djurgårdena. Dakle, sustav je zakazao i Šveđani se spremaju u njegov remont, pokušavajući prvo pronaći odgovor na pitanje zašto se ovo događa, a onda kako to spriječiti.
Švedska je u svemu ovome tek dobar primjer, za ovu priču važan isključivo zbog toga što je najsvježiji. Slične, često i puno gore stvari događaju se u gotovo svim europskim zemljama. Samo je u Njemačkoj u posljednjih deset godina broj navijačkih sukoba skočio za 100%.
Pisao sam o tome i ranije: nasilje na nogometu staro je koliko i sama igra i ne postoji sustav ili način koji će ga u potpunosti iskorijeniti. Kao i sve, i huliganizam se mijenja i prilagođava uvjetima, pa je danas rijeđi na stadionima nego na ulicama ili po šumama, ali je i dalje prisutan apsolutno svuda i nije nikakva ekskluzivitet naših prostora.
Međutim, postoji razlog zašto nogometna i politička elita kod nas želi da vjerujete kako je huliganizam isključivo problem Balkana.
Domaći “analitičari” i političari žele nas uvjeriti da je huliganizam u ostatku Europe iskorijenjen, i to isključivo represijom. Lupaju gluposti o Margaret Thatcher i engleskom primjeru, koristeći se njime kao najvažnijim argumentom, a da ga potpuno pogrešno intrepretiraju javnosti. Zašto? Jedan je ključni razlog za to, a nije isključivo neznanje, mada je činjenica da kod većine i ono igra veliku ulogu. Naime, engleski – odnosno, bilo koji sustav koji barem približno funkcionira – ne odgovara onima koji odlučuju kod nas.
A ne odgovara im zato što takvi sustavi automatski znače borbu sa uzrocima, ne samo s posljedicama problema. Ti uzroci nikad nisu isključivo na tribinama, nego prije svega u društvu i načinu na koji je organizirano. Jer – i ta je fraza izlizana, ali zato ništa manje točna – nogomet je najbolja preslika društva u kojemu živimo.
U Europi jest napravljen korak naprijed u borbi protiv huliganstva. No, ne represijom, nego jezgrovitom promjenom pristupa čitavom konceptu organizacije nogometa i sporta uopće, odnosno konstantnom potragom za najboljim rješenjima.
Tako nešto kod nas je nemoguće iz jednostavnog razloga jer bi automatski značilo i promjene u načinu vođenja saveza, klubova i zemlje uopće, a za tako nešto na vrhu nema zainteresiranih. Jer nitko ne želi pilati granu na kojoj sjedi. I od čijih plodova jako dobro živi.
Nikome na vrhu nije u interesu da se postavlja pitanje zašto se ustvari nešto događa. Zato je bolje da vjerujete kako je Europa pronašla rješenje i da je ono represija. Neselektivno pendrečenje, vodeni topovi i proizvoljne zabrane dolaska na stadion sjajan su način da javnost zatvori oči i da u potpunosti ignorira stvarne uzroke problema.
