Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Señor Gol

Ono kad slučajno naletiš na Huga Sancheza pa se sjetiš kakav je to pakleni igrač bio

Bilo je naprosto nemoguće pronaći mjesto u pristojnom restoranu.

Nije da nismo znali da će biti tako; glavni velški grad s jedva 350.000 stanovnika daleko je najmanji organizator finala Lige prvaka još otkako je 2004. ono igrano na AufSchalke Areni u Gelsenkirchenu, gdje su, prigodno, sudionici bili Porto i Monaco – koji ipak imaju nešto manje navijača nego Real Madrid i Juventus, najpopularniji i najuspješniji klubovi u svojim zemljama. Prepustiti najveću utakmicu godine Cardiffu činilo se kao sulud i u isto vrijeme netipičan potez za UEFA-u.

Doduše, sam Millennium stadion jedan je od najboljih u Europi, ali grad Cardiff s okolicom ima ukupno – tako su nam rekli domaćini – tek 8.000 kreveta, odnosno jedva 15-ak, da budem uljudan, pristojnih hotela. I Real Madrid i Juventus valjda su prvi put u povijesti pred ovakvu utakmicu spavali u hotelu s, izvana se barem tako činilo, nagurane četiri zvjezdice, a čak je i ono što zovemo glavnim stožerom UEFA-e bilo u tek solidnom hotelu u centru grada. Navodno je između petka i nedjelje u Cardiff – čiji aerodrom, usput rečeno, ima tek nekoliko redovnih međunarodnih linija – stiglo više od 250.000 gostiju.  Posao na Airbnb-u je procvjetao, naplaćivalo se i po deset puta većim cijenama nego uobičajeno, mjesto u šatorskom kampu je koštalo 400 funti za noć, Uber je plaćao vozače iz drugih gradova da provedu vikend u Walesu, a sretnici su bili oni koji su uspijevali pronaći rijetka mjesta koja su prodavala pintu piva za šest funti.

Međutim, i pored silnih organizacijskih problema i ogromne gužve, ipak se ispostavilo da je ovo bila jedna od najboljih UEFA-inih odluka u posljednjih nekoliko godina. Možda sam još pod dojmom, ali već dugo atmosfera u jednom gradu domaćinu velikog natjecanja ili finalne utakmice nije bila tako dobra i nekako intimna; to što je stadion u centru grada u kojemu se apsolutno svuda može doći pješice značilo je da je on bez prestanka bio ispunjen veselim, dobro raspoloženim i raspjevanim navijačima, ali i da ste se svako malo mogli sudariti s nekim od nogometnih legendi.

Valjda je upravo zato UEFA bila ta koja je mjesecima unaprijed rezervirala baš sva mjesta u iole pristojnijim restoranima. Ne samo da su negdje morali potrpati gomilu bijelih ovratnika koji idu uz bogate sponzore i pohlepne predstavnike nacionalnih saveza koji po tradiciji vole pojes’ i popit’. Trebali su i mjesta na koja će barem malo sakriti sve te legende europskog i svjetskog nogometa, koje su se sada i više nikada našle na istom mjestu.

Ali znate već da je nogomet – i pogotovo ljudi koji ga vode – počesto i prljava rabota i da u njegovom sazviježđu zvijezde blijede brže. Jedan dan si na vrhu, svi ti žele stisnuti ruku, fotografirati se s tobom, obećavaju ti kule, gradove i brončane statue, a već sutra gotovo nitko te i ne prepoznaje kada sa – valjda, za sve u ovoj priči je najbolje da je tako – suprugom ušetaš u maleni portugalski restoran u nekakvom Cardiffu i imaš samo sreću da je gazda spreman ugurati još jedan stol za dvoje ne bi li zaradio koju funtu više.

Čudna je životna priča Huga Sancheza.

Vrijeme je u nogometu relativan pojam, ali nije bilo baš tako davno kada je ovaj Meksikanac bio jedna od najvećih zvijezda. Doduše, ni tada stvari nisu bile uvijek jednostavne. Bio je Hugol, kako su ga kasnije zvali u Španjolskoj, jedan od najtalentiranijih Meksikanaca u povijesti, a kao El Niño de Oro – Zlatni dečko – s 18 je izborio svoje mjesto u olimpijskoj reprezentaciji i dobio prvi ugovor s UNAM-om, popularnim Pumama. Ondje je trpao golove, u pet sezona osvojio dvije titule prvaka i CONCACAF kup, ali u Europi nije bilo interesa sve do 1981. i poziva Atletico Madrida. Čak i tada većinu je vremena provodio na klupi, u prvoj je sezoni zabio tek osam golova i smatran je za veliki Atleticov promašaj.

No, Meksikanac koji se paralelno s igračkom karijerom uspješno školovao za stomatologa, bio je jedan od onih nogometaša koji je silno vjerovao u sebe. Srećom po njega, vjerovali su i Colchonerosi, za koje je iduće sezone zabio ukupno 41 gol u svim natjecanjima, čime je kupio interes kluba za kojeg je i sam silno želio zaigrati i čija se ponuda u Španjolskoj ne odbija.

U ljeto 1984. Hugo Sanchez je s podignutim palčevima osvanuo na naslovnici katalonskog Sporta i govorio o uzbuđenju zbog prelaska u – Barcelonu.

Dan kasnije sjedio je u sobi hotela Rey Juan Carlos I i čekao tadašnjeg dopredsjednika kluba Joana Gasparta da mu donese ugovor na potpis. Jedan potez rukom, jedna šara na papiru i gotovo je, san je ispunjen. Međutim, u sobi pored bio je Steve Archibald, koji je iz Londona, gdje je nastupao za Tottenham, stigao na insistiranje trenera Terryja Venablesa. Englez je tek došao u Kataloniju i, onako engleski, vjerojatno nije ni imao pojma tko je Sanchez; silno je želio Archibalda i insistirao na njegovom potpisu.

Gaspart se vratio u Sanchezovu sobu i samo slegnuo ramenima; žao nam je, ali hvala. I doviđenja.

Nije se spuštene glave vratio Sanchez u Madrid; u sezoni koja je uslijedila Atletico je osvojio Kup i bio drugi u prvenstvu, a on je osvojio svoj prvi trofej Pichichi, i to s 19 prvenstvenih golova. Novo viđenje s Barcelonom došlo je brutalno brzo i to servirano kao slatka osveta – Sanchez je te godine prešao na Santiago Bernabeu i sve do 1990. niti jednom nije zabio manje od 22 gola u prvenstvu. Real Madrid je osvojio pet uzastopnih titula prvaka, jedan kup i Kup UEFA, a Hugo je još četiri puta bio prvi strijelac lige (i jednom drugi) što ga je izjednačilo s velikim Alfredom Di Stefanom i Quinijem. S 234 pogotka Hugo Sanchez je danas četvrti najbolji strijelac španjolske lige svih vremena – samo su tamo neki Lionel Messi, Cristiano Ronaldo i Telmo Zarra zabili više.

Ali suhe brojke ne znače ništa, ne ako nikad niste gledali Sancheza u akciji.

Bio je bio nemilosrdni gad; bio je agresivni prgavac, izuzetno snažan i smrtonosno efikasan, doslovno je izazivao strah među suparnicima. U to je doba u Realu bila moćna La Quinta del Buitre, skupina igrača iz klupske akademije: petoricu ‘lešinara’ činili su Emilio Butragueño, Manuel Sanchís, Martín Vázquez, Míchel i Miguel Pardeza i, iako je ovaj posljednji otišao već 1986. a Sanchez bio možda i najbolji Realov igrač tog vremena, nikada nije bio omiljen među suigračima.

Priča kaže da su se on i Michel otvoreno mrzili, a da je njegov ogromni ego odbijao ostale pogotovo nakon što je u madridskim medijima javno poručio da bi La Quinta del Buitre, nazvanu prema Butragueñu, trebalo preimenovati u Quinta de los Machos – prema njemu. Sanchez je bio potpuna suprotnost od kolektivnog duha i momčadskih vrijednosti Reala tog vremena, ali on je redovno natrpavao suparnike – 1989./90. je zabio rekordnih 38 prvenstvenih golova, i to svaki iz prvog dodira! – i navijači su ga obožavali.

Dva od četiri brončana kipa Hugovih škarica završili su na krovu njegove kuće u Cancunu; s trećeg je ukradena lopta, a četvrti je srušen

Nije Sanchezu nedostajalo atraktivnosti; možda je zabijao iz prve, ali zabijao je iz svih pozicija, bio je izuzetan tehničar, dobar dribler, za svoju konstituciju snažan i pokretan napadač, a bio je i majstor za slobodnjake. No, karijeru mu je obilježilo to što je u djetinjstvu bio gimnastičar, kao i njegova sestra, koja je sudjelovala na Olimpijskim igrama u Montrealu. Njegov zaštitni znak postali su proslava golova saltom – kao posveta sestri – i savršene škarice kakve nitko nije izvodio tako redovno i tako pravilno. Chilenom, kako ovaj udarac nazivaju u španjolskom govornom području, pogodio je gol – barem tako sam tvrdi – između 30 i 40 puta u karijeri.

“Nije to nikakva sreća, nego čisto umijeće”, opisao je u jednom intervjuu za španjolski As. “Morate pronaći savršenu ravnotežu, odabrati savršeni trenutak, krenuti prvo suprotnom nogom i pogoditi loptu opet na savršeno mjesto”.

Sve mora biti savršeno.

Kao, recimo, u travnju 1988. Tog je dana u Madridu izveo vjerojatno najbolje škarice u povijesti nogometa. Real je dočekao Logroñes, a Martín Vázquez je centrirao s lijeve strane. Izgledalo je kao da će lopta pasti daleko iza Sanchezovih leđa, da je situacija potpuno bezopasna, ali on je napravio korak nazad, namjestio se i pogodio savršeni volej. I ako je imao mnogo vrlina, Sanchezu skromnost nikada nije bila jedna od njih; kasnije će prepričati da je u tom trenutku točno znao što će uraditi, da je razmišljao i birao stranu i kut i da je odlučio izabrati onaj najspektakularniji. Tog dana Sanchez je postao Señor Gol, baš kako se unatrag čita Logroñes.

“Kada igrač zabije ovakav gol, utakmica bi se trebala prekinuti”, kazao je trener Real Madrida Leo Beenhakker, između ostalog poznat i po svojim pragmatičnim stavovima o nogometu. “Igra bi se trebala zaustaviti a svaki od 80.000 navijača trebao bi dobiti čašu šampanjca da proslavi što je bio tu”.

Hugo Sanchez bio je veliki i moćni igrač, najveći kojeg je sjeverna i centralna Amerika ikada dala i jedan od onih koji je imao sve predispozicije da bude bezvremenska zvijezda. Ali stvari su onda krenule naopako.

Arogancija i prepotencija koju navijači na terenu obožavaju drugačije funkcionira izvan njega. Još ga za igračke karijere u Meksiku nisu pretjerano voljeli – ustvari, osim u Madridu, nigdje ga nisu pretjerano voljeli – jer su smatrali da za reprezentaciju ne igra istim žarom kao za Real Madrid. Ipak, kada je završio karijeru još uvijek je bio omiljen u masi; čak četiri brončane statue njegovih škarica postavljene su na različitim mjestima u Meksiku, a u Puebli je dobio i svoju ulicu. Trenersku karijeru je počeo na gotovo savršen način, osvojivši sa svojim UNAM-om meksičko prvenstvo, a 2006. je dobio priliku na klupi Meksika s visokim ciljevima na SP-u u Južnoj Africi.

Međutim, nakon finala Gold kupa i polufinala Cope Americe, Sanchez je samovoljno odlučio da Meksiko, dok je on izbornik, neće više nositi tradicionalne zelene dresove.

Okrenulo je to protiv njega javnost, u čijim očima je postao cirkusant i prevarant koji se bavi trivijalnim stvarima umjesto nogometnom strategijom. Uslijedila je serija poraza – kažu da su ga bojkotirali i navijači i igrači – i otkaz nakon kojeg se njegova trenerska karijera više nikada nije oporavila.

Dva od četiri brončana kipa završili su na krovu njegove kuće u Cancunu; s trećeg je ukradena lopta, a četvrti je srušen zajedno s gradilištem stadiona u Veracruzu koji nikada nije dovršen. Privatno je doživio težak udarac kada mu je preminuo sin, počeo se povlačiti iz nogometa i na kraju je gotovo pa stavio točku; danas je tek povremeni gost-komentator na televiziji. Njegova zvijezda i dalje je bila velika i jedinstvena, ali je jednostavno prestala sjajiti.

Nakon što ga je prošlog petka, večer prije finala, naša malena i šarena skupina novinara prepoznala i zamolila za grupnu fotografiju, a on spremno iz džepa izvukao malo patetične poklone – dobro, ne na razini patetike Davora Šukera, nismo dobili dresove nego nekakve brošurice s njegovom biografijom i ‘autogramom’ – brzo su se oko njega počeli okupljati i mlađi navijači obaju klubova. Valjda je Google odradio svoje i Hugo je tog petka barem za kratko opet bio onaj veliki i moćni, legendarni napadač i jedan od najvažnijih likova u povijesti nogometa, čovjek s kojim su se svi htjeli slikati, kome su svi željeli pružiti ruku.

Sve ono što bi onaj Hugo Sanchez iz Real Madrida uvijek trebao i morao biti.