Ne postoji ništa što već nije napisano ili rečeno o Mirzi Delibašiću. Baš ništa. Prošlo je malo više od 20 godina od njegove smrti, ali zaustavite li na ulicama Sarajeva i većeg dijela BiH slučajnog prolaznika — bilo koga, nekog tinejdžera ili gospođu s cekerima debelo u svojim 70-ima, lako će vam ispričati neku priču o Kinđetu, svoju ili nečiju, makar neku malu i nevažnu, i bez sumnje naglasiti da se radilo o najvećem svih vremena.
Jer on to jest, najveći BiH košarkaš svih vremena, i zato jest o njemu ispričano sve i napisano sve i snimljeno sve. Kratke i duge priče, stvarnost i fikcija, proza i poezija, desetine i desetine debelih i velikih i malih i tankih knjiga, s tvrdim i mekim uvezom, stotine i stotine intervjua i razgovora, kilometri video vrpci i gigabajti materijala. Na bosanskom jeziku, na srpskom i na hrvatskom, ili kako već vi svoj nazivate, i na njegovom španjolskom i na engleskom, na njemačkom i talijanskom, na francuskom i kineskom — ma na svakom jeziku ovog svijeta, napisano je i ispričano sve o Mirzi Delibašiću.
Ali to nije moglo biti dovoljno.
I ne samo zato što riječi same po sebi, ma kako lijepo napisane i nakićene bile, nisu dovoljne da opišu takvog čovjeka i takvog igrača, nego upravo suprotno. Zato što nikako nije prirodno da riječi opisuju Mirzu Delibašića. Jer riječi mu, i njihovo ukrašavanje i poliranje, nikada nisu stajale, nisu išle uz njegov karakter i njegov status i njegovo djelo. Svi su se za života, još od kada je kao dječak bio teniski talent, preko Bosne i Grenoblea, europskih, svjetskih i olimpijskih zlata, preko Španjolske i Italije, teške bolesti i direktorovanja i selektorovanja i silnih kafana i restorana, sve do samrtne postelje borili za svaku njegovu riječ, za svaku misao, i novi razgovor. I načitani i izuzetno inteligentni, a ipak fakin Delibašić uvijek je imao što reći, jasno i konkretno, ali svaki put kad je govorio djelovalo je kao da je to suvišno i da samo želi završiti. Kao da ga riječi sputavaju.
Nije pisao nikome, samo je crtao i tako na papir prenosio svoje misli. A kad bi ga pitali da se potpiše, Mirza bi nacrtao košarkaški obruč i iznad njega loptu
Kao da samo želi da mu konačno daju loptu u ruke, da ga puste na parket.
Kad je Bogdan Tanjević prvi put doveo Mirzu Delibašića iz Beograda preko Tuzle na trening tad još uvijek provincijskog i nedovoljno snažnog Košarkaškog kluba Bosna, posvjedočio je da je prvo okupio njegove buduće suigrače i održao im predavanje. Što god da se dogodi, koliko god da vama izgledalo da nije trebao šutnuti, da je trebao dodati, nemojte s njim pričati o tome, nemojte ga kritizirati. Manite se priče, pustite ga da igra. Nemojte ga sputavati bespotrebnim riječima.
Mirza je oduvijek djelovao povučen, tih, za sebe, ako nije s najbližima, ako nije u društvu na koje je naviknuo, koje je volio. Ako nije u svom svijetu dobrih ljudi. Tanjević ga je zapravo ukrao iz Partizana, ili je Kinđe pobjegao, ili i jedno i drugo u isto vrijeme. Dražen Dalipagić je još u svojoj autobiografiji iz 1972. objasnio kako je Mirza — kojeg je upoznao dok je s Lokomotivom iz Mostara igrao Republičku ligu BiH protiv Slobode — naprosto nestao. Njih dvojica došli su da pod palicom Ranka Žeravice grade karijeru u Partizanu i dijelili su garsonjeru na Voždovcu, ali dok je Praja nakon treninga lutao Beogradom, Kinđe je sjedio zatvoren i žalio za kućom.
“Isuviše mlad, isuviše uplašen”, sam je opisao Mirza. “Svako svojim poslom, a ja ne poznam nikoga, pa u garsonjeru. Onda sam odlučio otići nazad u Tuzlu”.
U međuvremenu je mladi trener Bosne Boša Tanjević s Delibašićem izgradio takav odnos da je Kinđe osjetio da u njemu ima prijatelja. Njegov talent prepoznao je i Žeravica, ali ondje je Mirza bio dio mase, jedan od mnogih. Boša mu je u Sarajevu napravio drugu kuću, ili možda pravu kuću, mjesto gdje ga nitko neće sputavati i gdje će najvažnije biti što radi s loptom na parketu. A taj dio znate, radio je čuda.
Bosna je 1972. ušla u moćnu Prvu ligu, a Jugoslavija je upoznala najbolji roling ikad i jednog od najboljih igrača ikad. Mirza je trpao i trpao i lomio srca u Beogradu, u Zadru, u Zagrebu, Ljubljani i Šibeniku, ali dok su drugi bili maestra, profesori, štrausi, svemirci, Mirza je bio samo — Kinđe. Kao u Tuzli dok je trenirao po 10 sati dnevno, kao onda kad je bio nepoznat i kao što nikad nitko nije ni dokučio zašto ga baš tako zovu. Obični, a tako savršeni Kinđe.
Već 1978. došla je — čuj došla, donio ju je! — titula prvaka, a godinu kasnije i ona najveća iz Grenoblea.
“Najveći uspeh jugoslovenske klupske košarke, ali i najveći uspeh jugoslovenskog klupskog sporta uopšte, i evo u ovim trenucima slavlja…”, vikao je Zoran Popovski. “Njihova igra je podsećala na najlepšu sevdalinku”. Ona se nastavila u Madridu, ondje gdje je opet sreo Praju, gdje je brzo stekao status legende. Postolja su samo malo mijenjala visinu, glavu je spuštao samo da mu oko vrata zakače novu kolajnu — jugoslavenski kup, još jedno prvenstvo, španjolska liga, zlato i srebro na Svjetskom, srebro, bronca i dva zlata na Europskom, zlato i srebro na Olimpijskim igrama.
Na terenu je bilo malo boljih, ako ih je uopće bilo, ali Mirza se izvan njega nije mijenjao. I pravi gospodin i boem i raja, sve u isto vrijeme. Bez suvišnih riječi, bez filozofiranja, bez foliranja, bez lažiranja. Čak i kad je bilo jasno da se njegov život pretvara u autodestrukciju, kada je bilo jasno da će stvari biti drugačije od onih kakve su mu svi željeli, nije se mijenjao i ostao je dosljedan sebi. Jebiga, tako je kako je. Karijeru je završio na najgori mogući način, nakon moždanog udara u Italiji. Bio je i direktor KK Bosna, kasnije je bio i trener, izbornik reprezentacije Bosne i Hercegovine koja je pod njegovom palicom napravila najveći uspjeh u povijesti, i to usred rata.
Kinđe se nije promijenio ni kad se sve oko njega mijenjalo, na gore, na zlo, kad je nestajalo sve ono što je zapravo bio njegov svakodnevni i savršeni život u Sarajevu. Ostao je ondje u ratu, iako je imao hiljadu i jednu opciju da izađe i nikad se ne vrati, ali to je zapravo bila jedina koja je bila nemoguća. Jer njemu je raja, prijatelji i čist obraz ostalo jedino što je vrijedilo, sve ostalo više nije bilo važno. Sve ostalo ga je samo sputavalo; nije više mogao uzeti loptu, ali kao da je to bilo jedino što je želio. Ali sve ste to već pročitali i vidjeli i slušali, jer nema ničega što nije rečeno i ispričano i napisano o Mirzi Delibašiću.
Sarajevski novinar Senad Avdić u jednom svom sjećanju prepričao je kako mu je Mirza objasnio da je nakon moždanog udara zauvijek izgubio moć pisanja.
“Ima u moždanim režnjevima to neko područje koje je odgovorno za ono što se zove radna memorija, a u šta spada pisanje”, govorio je Avdiću, zalijevajući rečenice vinom. “Meni su iz radne memorije od udara u mozgu ‘ispala’ slova. Ali ostala mi je moć crtanja”. Riječi mu zapravo više i nisu trebale. Svakako su bile samo optrećenje, samo ga sputavale. Pisma svojoj Slavici više nije pisao, nije pisao nikome, samo je crtao i tako na papir prenosio svoje misli. A kad bi ga pitali da se potpiše, Mirza bi nacrtao košarkaški obruč i iznad njega loptu. I svi su znali da je to — Kinđe.
O Mirzi Delibašiću sve je napisano i sve je izgovoreno, sve su prave riječi upotrebljene. Ali onaj pravi Kinđe, obični Kinđe, naš Kinđe, ako gleda odozgo, tek je ovog tjedna dobio smiraj. Ovog tjedna kad su mu njegova obitelj, njegova raja gore i dolje, njegovi prijatelji i njegovo Sarajevo konačno poklonili spomenik.
Riječi su suvišne, jer Mirza Delibašić sad zauvijek stoji ispred svoje Skenderije, konačno opet s loptom u ruci, dok masa oduševljeno gleda, fotografira i kliče, dok se dječaci i djevojčice utrkuju da ga vide. U jedinoj pozi koja mu je prirodna i u kojoj je uvijek bio sretan, bez obzira na sve. Bez opterećenja, bez sputavanja, bez suvišnih riječi, dok u daljini kao da odjekuje glas Zorana Popovskog.
Opet, dame i gospodo, samo za vas, Mirza Delibašić s loptom u rukama. Mirza za dva, novi poeni, bravo, bravo. Kakva maestralna partija, kakva majstorija. Njegova igra je kao sevdalinka.
Dame i gospodo, Mirza Delibašić. Za vječnost.
