Dominacija iz prošle sezone nastavljena je na terenu, na kojem Zrinjski jest imao nešto više problema i na kojem je otpor suparnika bio nešto veći, ali i dalje ni približno dovoljan da bi se ugrozio njegov trijumfalni juriš. Bilo je i logično da će biti nešto više padova, s obzirom na to da je klub na početku sezone odgodio čak pet prvenstvenih utakmica, odnosno da je u zimskoj pauzi promijenio trenera i ostao bez nekih važnih igrača, ali sve je to ispraćeno izvrsnim rezultatima koje su Zrinjskom donijeli prvu dvostruku krunu ikad.

Sergeja Jakirovića je na klupi zamijenio Krunoslav Rendulić, koji je tek neznatno izmijenio igru prvaka. I dalje je ključni čovjek Nemanja Bilbija, koji je opet najbolji strijelac i najbolji igrač lige, i dalje su jako važni iskusni Slobodan Jakovljević i Hrvoje Barišić, i dalje je jedan od najboljih Josip Ćorluka. Sama momčad jako miriše na HNL; od 28 igrača u trenutnom rosteru, čak 23 ih je u jednom trenutku svojih karijera igralo u nekom od hrvatskih ligaša.

Ova je močvara prirodni habitat za većinu onih koji u njoj obitavaju i koji, na kraju dana, u njoj parazitiraju. Jer ne znaju, a onda i neće drugačije

Zrinjski je ove sezone osmom titulom prvaka potvrdio dominaciju u prvenstvu, preko gradskog rivala Veleža došao i do svog drugog kupa BiH, ima stabilne izvore financiranja i odlične uvjete i sve što mu je preostalo je iskorak u Europi. Nikad niti jedan klub iz BiH nije igrao u grupnoj fazi nekog europskog natjecanja, ali Zrinjski sada ima taj imperativ — nositelj je u prvom pretkolu Lige prvaka i nakon svega što je napravio u domaćem nogometu realno je očekivati da to potvrdi i u Europi.

U Europu će opet i banjalučki Borac, koji je lani sramotno ispao od ekipe s Farskih otoka, a onda prošao kroz mnogobrojne probleme u Premijer ligi. Nogomet je bio daleko od spektakularnog, premda su u Banja Luci takav najavljivali i dovodili skupa pojačanja — barem su djelovala tako, iako budžet za plaće od 1,3 milijuna maraka i ne priča istu priču — ali na kraju su nekako iščeprkali drugo mjesto i novu priliku da ispune sada višegodišnja obećanja o velikom europskom rezultatu.

Sarajevski klubovi prošle sezone nisu igrali u europskim natjecanjima, a ove se u njih vraćaju i jedni i drugi. Željezničar je i ove sezone imao ogromnih organizacijskih i financijskih problema, ali se nekako uspio izdići iznad površine i u završnici sezone dogurati do trećeg mjesta. Sarajevo je, s druge strane, ambiciozno krenulo u projekt vraćanja na vrh, a onda se patilo većim dijelom sezone i tek na kraju, prije svega zahvaljujući vjerojatno najvećoj individualnoj kvaliteti u ligi, uspjelo osigurati plasman u pretkolo Konferencijske lige.

Najveći gubitnik sezone je Široki Brijeg, koji je na pauzi bio na dva boda od Zrinjskog, a porazom u zadnjem kolu izgubio mjesto u euro-natjecanjima. Velež je uz mnogo turbulencija do kraja bio u borbi za Europu i još jednom dogurao do finala Kupa, ali je na samom kraju izgubio energiju. Najveće je razočarenje Tuzla City, koji je lani bio drugi, a ovaj put spašavao goli život u zadnjem kolu. Spasila su se i oba nova ligaša kojima je ovo bila debitantska sezona — Sloga iz Doboja i Igman iz Konjica, i to u zadnjem kolu — a preživjelo je i maleno, ali izuzetno borbeno Posušje, dok su ispod crte ostali trebinjski Leotar i tuzlanska Sloboda.

I to je zapravo najpozitivnija priča ove sezone: prvih šest klubova na ljestvici gotovo sve do zadnje minute je bilo u igri bar za mjesto u Europi; posljednjih šest je isto tako bilo u borbi za ostanak.

Nažalost, mnogo je više onih negativnih priča.

Prije svega brutalna i pomalo nevjerojatna činjenica da samo jedan jedini klub ove sezone nije promijenio trenera. Tako je trener Širokog Brijega Ivica Barbarić najdugovječniji na klupi s jedva 13 mjeseci I 33 uzastopne utakmice staža. Još dvojica su bila tu više od pola godine, svi ostali manje od toga. Većina onih koji su otišli danas su nezaposleni — osim Jakirovića u Rijeci, Marka Vidojevića u Jagodini i Nenada Lalatovića u novosadskom klubu Mladost GAT.

Mnogi će i za ovu sezonu reći da je naprosto neregularna i nije da neće imati sasvim pristojne argumente.

Pompozno najavljeni projekt zamjene travnjaka na stadionima sramotno je krahirao i uništio sezonu dobrom dijelu klubova. Tako je, recimo, Sarajevo bilo domaćin na pet različitih stadiona, a trenutno igra na Koševu na kojemu postavljanje hibrida nije dovršeno. Radovi su započeli još 9. kolovoza prošle godine, što znači da ni nakon 295 dana nije kompletiran posao za koji je prvobitni rok trebao biti — 60 dana. U međuvremenu su tek nešto kraće trajali i radovi na terenima Slobode i Tuzla Cityja, Veleža i Borca, koji su tako veći dio sezone igrali izvan svojih stadiona, a na isto su bili primorani i Sloga i Igman, jer njihovi stadioni nisu ispunjavali uvjete. Zrinjski je svoju titulu prvaka proslavio u Čitluku; teren za koji su za Božić tvrdili kako imaju garancije da će biti dovršen do ožujka to još uvijek nije; prošlo je ‘tek’ 155 dana.

Na bilo kakvo pitanje na ovu temu u NSBiH odgovaraju besmislenim frazama o teškom i kapitalnom projektu koji će iz korijena promijeniti nogomet u BiH, usput dijelivši lekcije o pozitivnom pristupu. Kako je moguće da u BiH trava raste četiri do pet puta sporije nego u Hrvatskoj ili Srbiji, to ne znaju objasniti. A i kako bi?

No, o tome u Savezu barem pričaju u floskulama i frazama; kad je u pitanju problem sa suđenjem, onda su potpuno nijemi. Ili, da budem precizniji, ponašaju se tipično diktatorski: potpuno ignoriraju problem, ismijavaju svako njegovo spominjanje i još drastično kažnjavaju one sportaše koji se usude javno propitivati što se događa. I da ne govorimo o potpuno besmislenoj preglomaznoj sudačkoj listi ili kriterijima suđenja koji često znaju biti u odnosima jedan naprema tri — u prosjeku donose više od nevjerojatnih 30 prekršaja i još desetine bespotrebnih prekida — neke su sudačke pogreške ove sezone direktno utjecale na stanje na ljestvici.

Neke od najbizarnijih ste vjerojatno vidjeli; zaleđa nakon dodavanja suparničkih igrača, jedanasterce izvan šesnasterca ili bez kontakta, golove postignute nakon očiglednih prekršaja ili igranja rukom, crvene kartone bez ikakvog povoda… No, ako su točni podaci koji su inače javno nedostupni, pa smo prinuđeni primati ih ‘ispod stola’, niti jedan sudac ove sezone nije dobio ocjenu manju od 7,9, što u prijevodu znači da je svaki od njih utakmicu vodio u najmanju ruku savršeno uz tek jednu veliku pogrešku. Svaka čast.

Naravno, za ozbiljne ljude koji više vjeruju svojim očima nego onome što im netko govori da trebaju vjerovati, to je samo još jedna potvrda da nije problem u nesvjesnim ljudskim pogrešaka koje se dešavaju svima. Ovo je očigledno problem pokvarenog sustava, koji je ili stvari sam postavio tako ili ima razlog zašto ne želi popraviti stvari.

Međutim, veliku odgovornost za takvo stanje snose i klubovi, pogotovo treneri i igrači, a za njima, naravno, i navijači, koji će licemjerno isticati isključivo pogreške na njihov račun, a potpuno ignorirati i praviti se ludi na one koje su ih pogurale prema ispunjenju ciljeva. No, to je realnost nogometa u BiH — klubovi, a opet s njima treneri i igrači, a onda posljedično i navijači, ne žele drugačije, bolje, poštenije natjecanje, jer onda bi morali prihvatiti i vlastite pogreške i nedostatke, a to nikome ne pada na pamet.

I zato je, to smo već nekoliko puta konstatirali, liga upravo ovakva liga kakvu društvo trenutno zaslužuje. I kako stvari stoje, tako će biti još dugo.

Naravno, ove u savezu nije briga, a ovima u klubovima očito nije jasno da je upravo to okruženje isključivi razlog zašto isti ti klubovi grcaju u dugovima, jedva preživljavaju i svakog ljeta europska natjecanja završavaju u srpnju ili najkasnije kolovozu kao skalp za Farane, Maltežane ili Luksemburžane. I zašto nitko nije u stanju stvoriti ozbiljnog igrača čiji bi transfer eventualno mogao donijeti novac, ali i proširiti bazen za reprezentaciju. Jer u takvim uvjetima nemoguće je stvoriti nešto; to može doći samo kao posljedica slučajnosti ili ekstremnog talenta.

I ne treba očekivati da će se mnogo toga promijeniti kada se iduće sezone lopta ponovno zakotrlja. Ova je močvara prirodni habitat za većinu onih koji u njoj obitavaju i koji, na kraju dana, u njoj parazitiraju.

Jer ne znaju, a onda i neće drugačije.