Priča, kao gotovo i svaka trenerska u posljednjih desetak godina kad je u pitanju FK Sarajevo, počinje ogromnim očekivanjima. Rožman je proljetos još uvijek sjedio na klupi slovenskih Domžala kad je Mirza Varešanović nakon ispadanja iz Konferencijske lige od Torpeda iz Kutaisija dobio otkaz. Sarajevo je poraženo i od dobojske Sloge, pa je predsjednik i vlasnik kluba Ismir Mirvić, inače biznismen iz Sjedinjenih Američkih Država, povukao drastičan potez i od Domžala otkupio kompletan stručni stožer, ali i sportskog direktora Senijada Ibričića.

I gotovo nitko tu odluku nije dovodio u pitanje. Sarajevo je dugo tražilo mladog trenera neopterećenog lokalnim problemima i lokalnim herojima, takvog koji je u stanju izgraditi sistem i hijerarhiju u momčadi, napraviti rezultat, ali i imati hrabrosti dati priliku mladim igračima da se razvijaju. Izuzmemo li kratke epizode u Mariboru i drugi mandat u Celju, upravo je to ono što je najbolje opisivalo Rožmana tijekom njegove dotadašnje karijere. On je, vjerovalo se, sistematičan i analitičan trener, dovoljno pragmatičan da se prilagodi limitima kadra, da kroz sustav omogući razvoj mladića zanimljivih tržištu i na kraju napravi rezultat koji se od njega očekuje. A očekivala se borba za oba dostupna pehara.

Rožmanove odluke u posljednjih nekoliko utakmica očigledna su posljedica gubitka samopouzdanja i vjere u vlastite principe i ideje

I dok se Ferhadijom još šetalo kratkih rukava, nije pogrešno reći da je Rožman ispunjavao očekivanja. Nasmijan je bio i on i poletna momčad, ali i prilično ispunjene tribine. U prvih pet je bio bez poraza, onda je nakon lošeg rezultata na širokobriješkoj Pecari uvezao još pet bez poraza. Do prosinca i 17. kola stvari su izgledale ne perfektno, ali solidno — Sarajevo je bilo treće, s devet bodova minusa iza ove sezone odličnog Borca, ali i samo dva manje od Zrinjskog.

Nije bilo idealno, bilo je očitih problema u organizaciji igre, pogotovo u utakmicama u kojima bi Sarajevo prvo primilo gol, ali nada je postojala — možda ne u titulu, ali svakako u napredak. Sarajevo je bilo ekipa sa najviše postignutih golova, djelovalo je da ima sustav koji se razvija i mehanizme koji se polako uigravaju, dok je i sam Rožman ponavljao kako mu treba vremena i prostora da nauči momčad i kako će sve biti još bolje. Ukratko, vjerujte u proces i rezultat će doći. Za nešto što je i predstavljeno kao dugoročni projekt, to je ipak imalo smisla.

Međutim, već je poraz od Zrinjskog u posljedjem kolu jeseni donekle poremetio sliku, jer je u neku ruku potvrdio da neobjašnjivi padovi u igri — kao u Gabeli, Doboju ili protiv Veleža u Mostaru — nisu izuzetak nego pravilo. Ali činjenica da su slijedile prve zajedničke pripreme trenera s momčadi, odnosno prijelazni rok za klub s najboljom platežnom moći, i dalje su percepirani tek kao polazna točka za razvoj budućeg Rožmanova Sarajeva.

No, onda su kola krenula nizbrdo.

Bordo tim je prvo u kupu jedva i nakon penala prošao drugoligašku Slobodu, a onda na otvaranju proljeća na Koševu teško stradao od Širokog Brijega. Izgubio je potom i od posljednjeplasirane Zvijezde, u kupu igrao bez golova s Borcem u Banja Luci i katastrofalan period zatvorio teškim porazom od gradskog rivala Željezničara na Grbavici (3-0). I koliko god da je nedostajalo i sreće, jer Zvijezda je zabila gol iz ofsajda, prvi pogodak Širokog koji je je slomio Sarajevo je bio eurogol, a Željin amaterska pogreška golmana, ipak je primljeno osam komada, a postignuto dva, od toga jedan drugoligašu. Ukupno su Rožmanovi igrači u zadnje tri ligaške utakmice četiri puta šutnuli unutar okvira gola, gotovo da nisu stvorili pravu šansu; najgora su momčad proljeća i već sad su skupili poraza koliko i dva najozbiljnija konkurenta u borbi za Europu zajedno.

No, gdje je zapravo problem Rožmanova Sarajeva? Dijelom je on isti kakvog su imali i doslovno svi njegovi prethodnici u posljednjih desetak godina.

Radi se, konteksta radi, o najskupljoj i na papiru vjerojatno i najjačoj momčadi lige, što u praksi znači da je ona ispunjena i kvalitetom, ali i međusobnom konkurencijom koja nije nužno najzdravija. Naravno, nitko ne može znati što se točno događa u svlačionici i što ondje ne funkcionira, ali Rožmanove stidljive konstatacije da “nešto nije u redu” i da to nešto treba riješiti unutar kluba same po sebi se uzimaju kao potvrda da situacija nije kakva bi trebala biti, ali i gorivo za gomilu teorija zavjere koje uvijek prate najveće klubove u BiH.

Slovenski je trener, naravno, kraj prošlog i početak novog prijelaznog roka iskoristio kako bi doveo igrače za koje je vjerovao da će se bolje uklopiti u njegov sustav, odnosno otjerao neke iskusne i nesumnjivo kvalitetne igrače koji mu nisu ispunili očekivanja, ali ni to nije pomoglo. Štoviše, Rožmanovo Sarajevo trenutno djeluje potpuno bezglavo.

Iako ekipa često dominira posjedom lopte i relativno lako dolazi u završnu trećinu terena, Sarajevo je u isto vrijeme i momčad koja teško stvara šanse. Točno 50 posto pokušaja su udarci izvan kaznenog prostora, što je daleko najviše u ligi. Umjesto kreativnosti, vezni red većinom nudi komplikaciju, najčešće i potragu za individualnim rješenjem — Sarajevo je ekipa koja je pokušala daleko najviše driblinga u ligi, a po uspješnosti u tome je tek deveta. Naravno, to je svrstava i u vrh po broju izgubljenih lopti i stvara problem u defenzivnoj tranzicji.

Ali ono što danas djeluje kao daleko najveći problem je nedostatak samopouzdanja.

Ova ekipa ne da nije poletna i nasmijana; njen govor tijela ostavlja dojam nemoći i straha — kako od suparnika, tako i od reakcije svojih navijača. Ovo Sarajevo se boji i ako prvo primi gol, pogotovo iz neforsirane pogreške, ono se više ne vraća u utakmicu. Sasvim je logično i normalno da su navijači frustrirani i da traže konkretne promjene, ali donekle je logičan i potez čelnih ljudi kluba koji ne odustaju od Rožmana. Nikad u svojoj novijoj povijesti Sarajevo nije vjerovalo u vlastiti dugoročni plan, u proces, a ovaj put u klubu to po svaku cijenu žele učiniti i tako, između ostalog, poslati poruku i svlačionici i navijačima i, na kraju krajeva sebi — onu da vjeruju u svoje ideje.

Rožman je, dakle, dobio priliku kakvo nitko nikad nije. Međutim, problem je u tome što njegov nogomet zaista umnogome ovisi o poletnoj i nasmiješenoj ekipi, a ova koju trenutno ima to nikako nije. Štoviše, sam Rožman ostavlja dojam da nema nikakvu vjeru u to da se bilo što može promijeniti. Govor i njegovog tijela, spuštena glava i slijeganje ramenima na jednostavna pitanja, ništa od toga ne ostavlja dojam da je Rožman taj koji ima rješenje za evidentne i kronične probleme ove momčadi.

I možda ih on detektira, možda ih je svjestan, ali i njegove odluke u posljednjih nekoliko utakmica očigledna su posljedica gubitka samopouzdanja i vjere u vlastite principe i ideje. Rožman, pokazala je to utakmica protiv Želje, komplicira i eksperimentira s pristupom igri i pozicijama igrača, a njegova sistematičnost i analitičnost, njegova pragmatičnost, sve ono zbog čega je i dobio posao na Koševu, sve to se stapa s negativnom energijom koja okružuje čitavu momčad.

Ali Rožman je, opet valja naglasiti, dobio još jednu priliku. I sve je u njegovim rukama. Preživio je i katastrofalnu seriju, preživio je i težak poraz u gradskom derbiju, preživio i to nešto što “nije dobro u klubu”, preživio je stvari koje gotovo nitko prije njega nije i u Sarajevu će očekivati da im to vrati.

Prva prilika je u prvenstvu protiv Igmana — pred praznim tribinama zbog kazne — a onda i u revanšu Kupa protiv Borca. Prođe li i ostane u igri za trofej, odnosno pronađe rješenje za letargiju momčadi, vrati se jednostavnim principima i prilagodi limitima i prednostima svoje momčadi, ali i suparnika, Rožman još uvijek može okrenuti svoju sarajevsku epizodu u drugom, pozitivnijem smjeru. Može vratiti povjerenje drugih, ali i vjeru u sebe i svoje mogućnosti.

Ili još jednom priznati da ne može.