Jedna od stvari koja je dobrim dijelom obilježila odrastanje nas koji smo imali tu nesreću da u tinejdžerstvo zakoračimo u srednjim ili kasnim 90-im bila je mržnja prema onima tamo.

Bilo je to, da se razumijemo, nakon svega što nam se desilo na početku te dekade i sasvim logično. Svi smo odrasli jako brzo i bili svjesni svega što se događa oko nas. Ali iz današnje perspektive sve to što je nas male ljude okruživalo u to vrijeme djeluje i potpuno bizarno i glupavo.

Današnjim klincima sasvim je normalno da se drže za rukice i plešu sentiš na pjesmuljke, ne znam, recimo nekog Prljavog kazališta ili Crvene jabuke, a još im je logičnije da se za vikend-gostovanja pevaljki u nakrcanim folkotekama nabrijavaju — u narodnjačkom svijetu — kultnim hitovima neke, ne znam, recimo Cece ili Lepe Brene. Međutim, u naše vrijeme Svetlana, Houra ili, opet lupam, Kemo Monteno ne samo da nisu svuda normalno svirali sa zvučnika u lokalnim kafićima ili birtijama ili, nedajbože, gostovali u klubovima i po trgovima, nego su vrlo lako mogli postati uzrok upadanju u velike probleme.

Jer, ako ste na pogrešnom mjestu ili u pogrešnom društvu nesretnu ljubav oplakivali uz, da izbjegnemo narodnjačke paralele, Dva dinara druže ili — jebote, i to je moguće — Cesaricu, vrlo lako ste mogli završiti s etiketom četnika, ustaše ili balije, a zavisno od vlastitih fizičkih sposobnosti i s velikim neugodnim plavetnilom oko očiju ili krvavog nosa. Naravno, muzika je samo banalan primjer nekoga tko je imao tek dovoljno godina da s radija hvata pjesme ne bi li ih bez dosadnih džinglova nasnimio na kasetu. Ona je tek zamijenila rušenje spomenika i bisti, promjene imena ulica i škola, izbacivanje nepoželjnih knjiga i književnika iz lektira, i sve što je mentalno razdvajanje na naše i njihove posljedično na fizičko donosilo u to vrijeme.

I naravno da su sportaši — individualno i momčadski — bili jako važan i za dobar dio društva i najvažniji faktor u toj plemenskoj podjeli. Sport je uostalom oduvijek za neke usputno bio sjajan kanal za artikuliranje vlastite mržnje prema drugima a najčešće i drugačijima, a promocija njegovih ključnih likova u “najbolje ambasadore” u isto vrijeme ih je pretvarala u predmet obožavanja ili apsolutne mržnje, zavisno iz perspektive u kojoj ste se nalazili. Zavisno, je li, koje ste nazivali vašima.

Mihajlović nikada nije skrivao da je najviše obožavao da ga mrze. Ne postoji, govorio je, ništa bolje od osjećaja da ga cijeli stadion pljuje, viče i vrijeđa.

Jedan od likova koje ste po tom vremenu nametnutom defaultu jednostavno morali mrziti bio je Miha.

Prva sjećanja na Sinišu Mihajlovića kao nogometaša jednaka su onima koja pamtim kao zadnja. Kovrčava kosica i lice djeteta su na prvu ostavljali potpuno drugačiji utisak od onoga kojeg ste upoznavali kad bi se lopta zakotrljala s centra, a više je ličio na bijesnog pitbula koji ne odustaje bez obzira na prepreku i protivnika. I, naravno, slobodnjaci.

Podignuta kragna, koraci unatrag da uhvati zalet i nevjerojatna silina udarca za kojeg ste bili uvjereni da ga se golmani stvarno panično boje. Miha je bio jedan od onih protivničkih igrača koje ste s tribina ili pored televizora odmah zamrzili, ali samo zato što ste znali da će na terenu uraditi sve da njegova ekipa pobijedi. I što je dovoljno dobar da mu to prečesto i uspije.

To da će njegov karakter biti presudan za način na koji će ljudi percipirati i njegovu nogometnu karijeru bilo je jasno od njenih samih početaka. Njegova upornost i tvrdoglavost i jesu ga učinili igračem na kakvog smo navikli. Godinama kasnije — točno pred utakmicu između Hrvatske i Srbije na Maksimiru — sa skupinom stranih novinara posjetio sam Borovo naselje i Vukovar i svako sjećanje, bilo njegovih starih profesora, prijatelja i suigrača ili trenera svodilo se na njegovu odlučnost i snažan karakter. Uostalom, način na koji je odbio Ćiru Blaževića i njegov Dinamo i otišao u Vojvodinu, a da je jedva imao dovoljno godina da otvori bocu domaće rakije, govori sam za sebe.

Usporedo s razvojem njegove karijere — do 23. godine je već za pojasom imao titulu klupskog prvaka Europe i svijeta za koje je bio među najzaslužnijima, te tri titule prvaka Jugoslavije s dva kluba — njegov karakter razvijao je i strašan ego. A egoisti osim što su užasno tvrdoglavi jako vole i da su i glavni likovi priča koje onda silom prilika postaju dramatičnije i važnije nego zaista jesu. Njegove je obilježila činjenica da je dolazio iz kraja u kojemu je, zapravo, započeo pravi rat. Još od one sada već čuvene i milijun puta prepričane scene o Igoru Štimcu i povlačenju za kosu koje je pratila Igorova “želja” da nikoga od obitelji u Borovu naselju ne pronađe živog, koja je opet u Mihajloviću izazvala poriv — citiram njegove riječi — da “kolje zubima”.

U stvarnom svijetu njegova obitelj, koju su činili otac Srbin i majka Hrvatica, već je bila napustila kuću koja je, kao i valjda svaka druga u tom dijelu Hrvatske, srušena do temelja. Međutim, za glavnog baju u kraju nije bilo dovoljno biti sporednim likom — valjalo je nekako, makar preko priče o bliskom prijateljstvu s Arkanom, o ujaku koji mu kolje oca samo da bi potom pao u njegovu milost, o najboljem prijatelju koji mu je zapalio kuću, o posjeti Vukovaru s Tigrovima, o susjedu koji je pucao u njegovu sliku, barem nekako biti u središtu pažnje. Nije to ništa drugačije od priče po kojoj je zaslužan što je Francesco Totti dobio priliku u Romi i onda postao legenda.

Mihajlović se s vremenom pretvorio u onog brkatog lika na klupici u parku koji pijucka toplo pivo i napaljenim tinejdžerima priča o svojim galebarskim podvizima u Zaostrogu i Grâcu; dramatizacija je za ego važnija od pukih činjenica.

Lovačko napuhavanje — pored činjenice da je bio predobar da bi ga se pobijedilo — pretvorilo ga je u hodajućeg populistu kojeg treba mrziti ne samo zato što se ne smije drugačije — jednostavno je, sve s tim skupim talijanskim odijelima, lažnom šminkom i ‘ko vas jebe’ stavom bio odbojan. Ostavljao je utisak jednog od onih ljudi koji je u realnom svijetu potpuno drugačiji od slike siledžije i naivnog budalaša koju sam stvara o sebi. I to, barem tako danas izgleda, s dobrim razlogom.

Uostalom, Miha nikada nije skrivao da je najviše obožavao da ga mrze i da je to jedan od osjećaja koji ga je pogonio na terenu. Ne postoji, govorio je, ništa bolje od osjećaja da cijeli stadion pljuje, viče i vrijeđa. Zato mu i jeste jedna od najdražih utakmica u karijeri ona u kojoj je na Maksimiru s dvije asistencije u maestralnoj partiji pokopao nabrijanu Hrvatsku i ostavio je bez plasmana na Europsko prvenstvo.

Miha je u međuvremenu postao trener i njegov se karakter nije pretjerano promijenio, ali vremena jesu i to drastično. I ne samo zato što Ražnatovićkinje pjesme slušaju u Makarskoj ili Čitluku, a Jasenko se boji zalupiti glasno vratima u beogradskoj Areni ili na Tašmajdanu. Nije lijepo generalizirati, ali današnji nogomet je prepun razmaženih derišta koja su se prerano obogatila i misle da su uhvatili boga za muda. Kao i u društvu, granice su se istopile, disciplina potpuno nestala a poštovanje prema trenerovom autoritetu gotovo da ne postoji.

U takvom svijetu, Siniša Mihajlović se sa svojim tvrdoglavim i (ponekad glupo) ponosnim karakterom pojavio kao nemezis modernim nogometašima, kao jedan od onih koji ne planira birati bitke, ali planira u svakoj pobijediti.

Mihajlović nije napravio nikakav veliki i magičan rezultat, ali se dokazao na terenu koji je za trenere možda i najteži. Od 2008. kada je prvi put samostalno dobio priliku na klupi Bologne, Mihajlović je vodio i Cataniju, Fiorentinu, Sampdoriju, Milan, Torino, proletio kroz lisabonski Sporting, a kao izbornik je bio i na čelu reprezentacije Srbije. Svuda je njegov stil bio potpuno isti — on je taj koji je morao biti apsolutni gazda, imati potpunu slobodu i kontrolu, bez obzira tko kritizira; igrači, vlasnici, predsjednici, navijači, novinari.

Neke njegove odluke su i dalje tvrdoglavo glupe i besmislene — kao ona s Ademom Ljajićem i njegovim pjevanjem himne — ali Siniša Mihajlović je jedan od onih ljudi koji nema vremena da ispituje i propituje vlastite odluke, dok god misli da će mu pomoći da napravi rezultat za svoju momčad. I nije ga briga za druge koji bi da propituju njegove odluke, bez obzira o kome se i čemu radilo. Zato se nije libio ostavljati neke od zvijezda u klubovima u kojima je radio na klupi ili staviti šesnaestogodišnjaka na gol Milana.

Nije bilo vremena za okolišanje, prije malo više od četrdeset dana liječnici su Siniši Mihajloviću objasnili da rezultati napravljenih nalaza znače da ima leukemiju. Dva dana je proveo žaleći sebe, a onda se treći ustao, izašao pred ljude i rekao, znate što, kako god, ja ću ovo raditi po mome. Obećao je igračima da će biti s njima u prvoj utakmici prvenstva; četrdeset dana kasnije mršavi i vidno iscrpljeni čovjek išetao je na atletsku stazu Betegodija i svoju momčad ispratio u prvi dvoboj nove sezone Serie A protiv domaće Verone. Liječnici su savjetovali da ne radi tako nešto, ljudi oko njega su ga gledali kao budalu, ali Siniša Mihajlović je ostao dosljedan sebi.

Uradit će što misli da je potrebno da pobijedi, uradit će ono što osjeća da njegova momčad treba od njega, ono što vjeruje da je ispravno, bez obzira na to što drugi kažu. Bit će po njegovom ili nikako. I zato i jeste rođeni pobjednik.

A život nas je naučio da takve sportaše nikako ne možete mrziti.