Na posudbi

Sjećanje na Garyja Speeda

Šest godina od samoubojstva velškog izbornika

Igrala se 19. minuta posljednje utakmice skupine B na Europskom prvenstvu u Francuskoj kada je Wales – koji je u tom trenutku protiv Rusije već vodio 1-0 golom Aarona Ramseya postignutim sedam minuta ranije – izborio aut na lijevoj strani.

Stadion u Toulouseu ne samo da je najmanji koji su Francuzi koristili na tom prvenstvu, nego je bio i jedino zdanje koje tog ljeta nije ostavljalo onaj uniformirani dojam modernih arena današnjice koje u principu sliče jedna drugom kao jaje jajetu. Novinarska mjesta na malenom Municipalu smještena su gotovo među navijačima, pa je atmosfera tog toplog lipanjskog ponedjeljka djelovala bolje i vrelije nego na bilo kojoj utakmici na ovom Euru. Priča o velškom Don’t Take Me Home prepričavala se posvuda i bila je svojevrsni zaštitni znak prvenstva, a Velšani su se s Ircima i Sjevernim Ircima natjecali u imaginarnoj utrci tko će biti veselija družina, ali kada su te, za njih povijesne noći u jednoj gužvi Zmajevi na 1-0 izborili taj potpuno nevažni aut, s crvenog dijela tribina u jednom se glasu zaorilo nešto sasvim drugo.

There is only one Gary Speed

U jedan glas, kao po zapovjedi, svi su Velšani bili na nogama i pjesma nije prestajala. U idućih 30-ak sekundi Rusi su osvojili loptu, a onda je na sredini igrališta ponovno izgubili. Aaron Ramsey ju je povukao desetak metara, proslijedio Garethu Baleu koji je protutnjao terenom i na kraju u šesnaestercu sretnim odbijancem našao Neila Taylora. Rusi su ostali kao ukopani, gotovo kao začarani, kao da im je netko zavezao noge, a zbunjeni lijevi Walesov bek s brojem tri na crvenom dresu, kojemu kao da nije bilo jasno što da radi – i nije, u 200 utakmica za Swansea i Wales bio mu je to prvi i zadnji pogodak – prvo je doslovno pogodio Igora Akinfeeva, a onda tek odbijenu loptu poslao u mrežu.

Sudbina se valjda najbolje zabavlja igrajući te svoje male igre. Simbolika nije mogla biti veća. Wales će te noći pregaziti Rusiju i napraviti najvažniji korak prema najvećem uspjehu u svojoj povijesti, nastupu u polufinalu Europskog prvenstva. Bilo je to čudo za izbornika Chrisa Colemana i njegovu u najmanju ruku kvalitetom limitiranu momčad.

Bilo je to čudo kojemu je temelje udario Gary Speed.

Ali nisu slučajno velški navijači svoju posvetu bivšim igraču Leedsa, Evertona, Newcastlea, Boltona i Sheffield Uniteda, te reprezentativcu koji je za Wales odigrao 85 utakmica, započeli upravo kod tog na prvi pogled nevažnog ubacivanja sa strane. Bila je to ustvari tipična situacija za Speeda nogometaša – čovjek je to koji nije znao za izgubljenu loptu, za kojeg nije bilo nevažne lopte, za kojeg nije bilo manje važnih utakmica. Čovjek na kojeg se momčad uvijek mogla osloniti, za kojeg je – a rijetki su takvi – znala da će u svakoj utakmici, u svakom duelu, na svakoj lopti biti sa 100 posto svojih mogućnosti. Čovjeku za kojega baš nikada nije bilo kalkulacija.

Speed je u lipnju 1988. napustio školu i obukao dres Leedsove omladinske momčadi s brojem tri – bio je lijevi bek. Ondje ga je brzo primijetio Howard Wilkinson i prekomandirao u prvu momčad, u kojoj je s njim kao najvažnijom polugom stvorio magični vezni red koji su pored Velšanina činili Gordon Strachan, Gary McAllister i David Batty. U sezoni 1991/92., posljednjoj prije formiranja Premiershipa, propustio je samo jednu utakmicu, a Leeds United, koji će ga proglasiti za svog najboljeg igrača sezone, osvojio je svoju treću i posljednju titulu prvaka.

Četiri godine kasnije dobio je ponudu koja se ne odbija. Kao dječak je živio u istoj ulici kao i Kevin Ratcliffe, Evertonov kapetan u 1980-ima, i zaljubio se u plavi liverpulski klub. Kada je stigla ponuda s Goodisona, nije previše razmišljao o novcu ili drugim mogućnostima; samo je potpisao ono što su mu gurnuli pod nos. Dvije godine kasnije, klub će napustiti u nerazjašnjenim okolnostima – nikada nije ni htio govoriti što se dogodilo, samo je rekao da ne želi reći bilo što što bi naštetilo njegovu klubu.

Navijači su nastavili pjevati njemu u čast, igrači su mu posvećivali golove, a izbornik Chris Coleman posvetio mu je najveći uspjeh u povijesti i prepustio mu sve zasluge

Vrhunski veznjak kakav je bio, Gary Speed je lako našao svoje mjesto prvo u Newcastleu pa u Boltonu, profilirajući se u jednog od najcjenjenijih igrača svog vremena. Još u Leedsu je igrao na devet od 10 pozicija u polju i za njega nije bilo nemoguće misije; bilo koji zadatak odrađivao je s ogromnim osmjehom na licu.

Međutim, taj njegov Wales nikada nije bio dovoljno dobar za veliki rezultat.

Jesu Cardiffom marširali odlični, nekada i vrhunski igrači – svlačionicu je, između ostalih, dijelio s Ryanom Giggsom, Markom Hughesom, Robbyjem Savageom, Nathanom Blakeom, Craigom Bellamyjem, Nevilleom Southallom – ali stvari se jednostavno nikada nisu poklopile. Savez se ponašao poluamaterski, kakav nogomet u Walesu ustvari i jest, izbornici su se mijenjali bez prave ideje kako momčad treba igrati i jedna velika igračka karijera ostala je bez velikog natjecanja. No, san je ostao živjeti – kada je 2010. zamijenio Johna Toschaka na mjestu velškog izbornika, kao cilj nije postavio samo plasman na EP ili SP, nego i kompletnu reformu reprezentativnog nogometa u Walesu.

Kapetansku vrpcu dao je 20-godišnjem Ramseyu, oko sebe je okupio vrhunsku trenersku ekipu i igračima predstavio dugoročni plan; plasirati se na SP u Brazilu ili na EP u Francuskoj. Rezultati su i dalje bili dosta jalovi, ali momčad se počela mijenjati. Bellamy će priznati kako su igrači dotad izbjegavali reprezentativne obaveze, a sa Speedom najednom su se stvari drastično promijenile. Momčad je bila vrhunski organizirana, iz temelja se promijenio pristup pripremama za utakmicu i samim utakmicama, i Wales je počeo izgledati kao ozbiljan tim. U prijateljskoj utakmici u Cardiffu 12. studenog pregazili su Norvešku s 4-1, i osigurali sebi najveći napredak na FIFA-inoj ljestvici ikada.

Bila je subota, 26. studenog 2011. i Gary Speed je gostovao u BBC-jevoj emisiji Football Focus. Govorio je o očekivanjima u kvalifikacijama, o napretku svoje momčadi i onome što slijedi. Gary Speed je tog popodneva govorio o budućnosti.

Popio je brzo piće s Alanom Shearerom, jednim od najboljih prijatelja, i nije skidao osmijeh s lica. Pogledao je Soccer Saturday na televiziji, tamo vidio svog prijatelja novinara Bryana Lawa i 15 minuta prije 16 sati poslao mu tradicionalni SMS – “prvi snijeg godine je pao u dijelovima zapadnog Yorkshirea”. Law i Speed bili su ista generacija, ali novinar koji je na Elland Roadu redovno izvještavao s utakmica Leeds Uniteda već je bio sijede kose, pa Speed nije mogao odoljeti zafrkanciji. Potom je sa suprugom otišao na večeru kod obiteljskih prijatelja. Druženje je bilo veselije nego ikada prije; Garyja su na kraju obučenog gurnuli u bazen dok je on pokušavao isto uraditi drugim gostima.

Sasvim normalna opuštena, vesela subota.

Sjeli su u taksi, dovezli se kući, sinove zatekli na spavanju, i posvađali se. Supruga Louise kasnije će ispričati da se više ne sjeća oko čega, samo da se radilo o još jednoj tipičnoj gluposti. O ničemu i svačemu. Naljutila se, izašla i provozala se po kvartu; kad se vratila, vrata su bila zatvorena i nije mogla ući. Pokušavala je i čekala, nije željela probuditi djecu; kasnije će – bilo je već rano jutro – shvatiti da ključeva od garaže nema na mjestu na kojemu obično stoje. Ušetala je i zatekla obješenog Garyja; vrhovima palčeva dodirivao je stepenište, ali nije davao znakove života.

Prije šest godina, 27. studenog 2011., Gary Speed je u 42. godini izvršio samoubojstvo.

Pitanje zašto ostat će vječno aktualno, ali tako je valjda uvijek sa samoubojstvima. Niti jedan od liječnika s kojima je radio u klubu i reprezentaciji nije primijetio da je pokazivao znakove depresije. Prijateljima se ponekad žalio na probleme u braku, njima i supruzi govorio o pritisku i stresu koji mu je pravio izbornički posao, ali koji brak nema probleme? Koji posao nije stresan? Prije nekoliko mjeseci pokrenuta je i priča o seksualnom zlostavljanju u nogometu, a neki od prozvanih trenera radili su sa Speedom, međutim Gary niti bilo tko iz njegove obitelji nikada nije ni spomenuo da bi on mogao biti žrtva.

Ali jasno je – nitko to neće sada priznati na glas – da se s takvom bolešću prečesto borimo na potpuno pogrešan način. Sjedi, naravno, ispričaj, saslušat ću te. Ali onda otresi to od sebe. Imaš lijep život, bogat si. Što ti je? Imaš najbolji posao na svijetu. Ne nedostaje ti baš ništa. Otresi to. Budi muško. Anksioznost? Depresija? Ma daj. Stisni zube. Pogledaj kako je drugima. Ne budi budala. Naspavaj se. Bit će ok.

I često mislimo da su ljudi oko nas dobro, mislimo da znamo sve, i potpuno ignoriramo mogućnost da samo možda i nisu.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije gotovo 800.000 ljudi godišnje oduzme sebi život. To znači da se u svijetu svakih 40 sekundi netko ubije. To znači da je, dok ste čitali ovaj tekst, barem šest ljudi sebi oduzelo život; dok ga završite još barem dvoje ljudi će se ubiti. Prema istim podacima, postoje indikacije da na svaku osobu koja sebi oduzme život ide još 20 onih koji su to pokušali. Za ljude između 15 i 29 godina starosti, samoubojstvo je drugi najzastupljeniji razlog smrti. U Hrvatskoj se, prema Zavodu za javno zdravstvo, u 2016. ubilo 683 ljudi i stopa samoubojstava je 16,4 na 100.000 stanovnika.

Razumjeti zašto se samoubojstva događaju, zašto netko dođe do točke u kojoj više ne vidi izlaza, teško da ćemo ikada moći. Ali ono što znamo je da depresija, mentalni problemi i samoubojstvo nikoga ne diskriminiraju – ne znaju za vjeru, boju, naciju, socijalni i materijalni status. Gary Speed i mnogi drugi sportaši koji su sebi uzeli život su nas, između ostalog, trebali naučiti da se i ljudi koji na prvi pogled imaju sve, kojima ne nedostaje ništa, na kraju dana nose s nekakvim svojim problemima s kakvima se nosimo i vi i ja. I Gary je, kao i mnogi drugi, i kao svi oni koji su na kraju digli ruku na sebe, krio to od svih. Više od 60 posto muškaraca koji su patili od depresije – kaže jedna britanska studija – nikada nije razgovaralo o svom problemu i krilo ga je baš poput Garyja. Iza velikog osmjeha, iza šale, iza poslovnih uspjeha, iza materijalnih vrijednosti.

Kriju, jer oni koji se bore s depresijom i mentalnim problemima moraju se boriti i sa stigmom koja ih prati, pogotovo ako govore o njoj.

Wales je te noći u Toulouseu pregazio Rusiju i na temeljima onoga što je Gary Speed napravio na početku svoje izborničke karijere otišao sve do polufinala Europskog prvenstva. Navijači su nastavili pjevati njemu u čast, igrači su mu posvećivali golove, a izbornik Chris Coleman posvetio mu je najveći uspjeh u povijesti Walesa i prepustio mu sve zasluge. I tko zna bi li Wales to sve napravio, tko zna da li bi došao do polufinala Europskog prvenstva i što bi se dogodilo s njegovom trenerskom i nogometnom pričom da je Gary taj dan umjesto u garažu samo otišao razgovarati s nekim. Ali sigurno znamo da bi jedan dobar i brižan čovjek više bio na ovom svijetu; da bi njegovi prijatelji i dalje imali svog prijatelja, roditelji imali svog sina, njegova sestra jedinog brata, a sinovi oca. A to je najvažnije.

Zato, nema veze tko ste i što ste i koliko imate; ako želite s nekim razgovarati, ako želite ispričati kako se osjećate, uradite to. Ako neko želi da ga saslušate, uradite to. I ne sumnjajte, ne propitkujte, samo slušajte. Jer nikada ne znate što tako možete promijeniti.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.