Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Sretni Juka

Jusuf Nurkić se opustio i ponovno uživa u košarci

Bio je siječanj 2017. kada sam noć prije utakmice Pacersa i Nuggetsa u Londonu gotovo sasvim slučajno završio u društvu koje je večeralo s Jusufom Nurkićem.

Takvi susreti sa sportašima po pravilu završavaju na jedan od samo dva moguća načina. Ili će taj netko, bez obzira na društvo, ostati potpuno zatvoren i formalan i neće reći apsolutno ništa zanimljivo smatrajući vas autsajderom, ili će se potpuno otvoriti i pričati prirodno i opušteno. Ovih prvih je mnogo više, čak i kada je povod potpuno neformalan. Ali, tada 22-godišnji centar Nuggetsa bio je sjajno raspoložen. Ako se tom čovjeku i može nešto zamjeriti, onda to nisu iskrenost i otvorenost — Juka je te noći, a dojma sam da bi to radio i svaki drugi put, bez lažne skromnosti i pretvaranja pričao o apsolutno svemu.

Govorio je o svom životu na selu, prepričavao neke priče za koje sam vjerovao da su samo mitovi i legende — od kojih u neke ni sada ne vjerujem, poput one da košarašku loptu nije držao u ruci do svoje 14. godine. Osmijeh nije silazio s lica ni dok je govorio o iskustvu preseljenja u Sloveniju, potom u Hrvatsku i kulturnom šoku koji je doživio u Sjedinjenim Državama. Dugo je pričao i o Zadru, Cedeviti, a onda i generalno životu profesionalca u NBA, koji se — ispostavilo se — mnogo razlikuje od onoga što zamišljaju profesionalni sportaši u Europi. Govorio je Juka i o reprezentaciji, svom odnosu prema čelnim ljudima KSBiH, odnosu sa svojim agentom, savjetnikom i svojevrsnim guruom Enesom Trnovčevićem i veselo objašnjavao svoj pogled ili stranu bilo koje priče. Pričao je bez pardona i ustručavanja bez obzira o čemu ili komu se radilo. Jer tako i treba.

Igrač za kojeg su govorili da je previše emocionalan, isključen, debeo i počesto lijen, što je jednako često bila istina, opet je postao vrlo dobar polivalentni centar

Međutim, kada bismo priču okrenuli na tada aktualni trenutak njegove karijere, atmosfera se drastično mijenjala. Nije Nurkić ni tada skrivao ni što ni kako osjeća — da želi minute, da želi povjerenje, da misli da je bolji nego što svi govore. Ali izraz njegova lica se mijenjao, bore bi se razvukle preko smrknutog čela, govorio je tiše i sporije, a onda glasno naglašavao stvari koje su mu smetale. Iz svake nove rečenice bilo je jasno da je on u tim Nuggetsima naprosto — nesretan.

Dan kasnije na terenu londonske O2 arene Nurkić je ostavljao isti dojam. Uživao je iskreno valjda samo u zagrijavanju, dok se igrao košarke sa suigračima. Nakon podbacivanja na parketu je proveo tek osam minuta duže od mene. Stigao je uhvatiti dvije lopte, napraviti jednu blokadu, jednu loptu i šutnuti i ubaciti u koš, iz bacanja je dodao još jedan poen. Nuggetsi su te večeri izgledali moćniji nego što su stvarno bili te sezone, ubacili su 140 poena, a najbolji igrač utakmice bio je još jedan ‘naš’ veseljak, Nikola Jokić. Ovaj dječak utrpao je 22 poena i uhvatio 10 skokova, bio na dva asista od triple-doublea i gotovo svaka priča o njemu imala je isti narativ — Nuggetsi bi uskoro mogli imati pravog vođu momčadi.

Tada možda nije izgledalo tako, ali danas je jasno da je Jusuf Nurkić u tom trenutku glumio sporednu ulogu u jednoj od najvažnijih priča u povijesti franšize.

Samo nekoliko mjeseci ranije, stvari su izgledale potpuno drugačije. Nurkić je bio startni centar Nuggetsa koji su, doduše, igrali slabašno i rijetko pobijeđivali. Michael Malone je na početku sezone pokušavao kombinirati dvojac Nurkić-Jokić, ali u vrijeme kada je čitava NBA sve više forsirala pace-and-space takvo je partnerstvo teško moglo funckionirati. Išlo je tako loše da je u studenom — kako je kasnije prepričao Malone — Jokić sam zatražio da ne počinje utakmice jer je naprosto osjećao da se ne snalazi dobro.

Nurk je i nakon toga bio prvi izbor, ali je praksa na terenu pokazivala drugačije stanje stvari. Kako to ponekad u ovakvim situacijama biva, Nurkiću ništa nije polazilo za rukom, a njegov back-up igrao je — tada se još mislilo — najbolju košarku svoje karijere. Kada je bio na terenu, Jokić je nosio ekipu, Nuggetsi su izgledali bolje i organiziranije, stvari su se naprosto poklopile i bilo je jasno da Malone mora prelomiti. Nikola Jokić jednostavno je bio bolji i korisniji za momčad, a Nurkićeva uloga naglo se promijenila. Igrao je sve manje, dobivao smeće od minuta, počesto bio i na listi onih koji nisu ni zaigrali, a momčad je bila bolja bez njega. I sve to ga je činilo nesretnim. On je znao da može bolje i više; ali kada si nesretan, onda ništa ne ide onako kako znaš i možeš.

Pa je morao težim putem.

Ili, ako hoćete, jednako teškim kakvim je išao većim dijelom svoje karijere. Rođen usred gladi i neimaštine krvavog rata (navodno) kao grdosija od bebe teška pet kila, Jusuf je bio čudo od djeteta, ali košarkom se nije bavio do preseljenja u Sloveniju. Priča o tome kako ga je Trnovčević otkrio sada je već vrlo dobro poznata: babo Hariz je na dužnosti policajca razgrnuo masu od 13 ljudi i završio u novinama, a ovaj menadžer je uz jutarnju kavu zaključio da bi takvo moćno stablo u podnožju moglo imati potencijalno zanimljivu jabuku. Jusuf tinejdžer, koji je dotad pored škole od fizičkih aktivnosti tek pomagao djedu u polju, završio je u Sloveniji u košarkaškoj akademiji.

Ondje je učio i jako brzo naučio prve košarkaške korake, a onda došao u Cedevitu kao iznenađujuće dobar tehničar za svoju konstituciju i takav neprirodan razvoj karijere. Došao je kod Ace Petrovića koji mu je kratko poručio da neće (puno) igrati. Košarkaški stručnjaci su ga, kako je lijepo opisao naš izvršni urednik, vidjeli kao još jednog veselog bauštelca koji je između dvaju gutljaja piva rukama masnim od bureka zadužen samo za najteže fizičke poslove. Petrović je bio pozitivniji, vidio ga je kao jako dobrog centra, ali prije svega kao vrijedan dodatak rotaciji, mladića koji će biti hodajući odmor za starije i bolje. I to je bilo sasvim logično svima osim samovjerenom dečku iz Svojata, sela s ukupno 749 glava. Uostalom, Nurkić je i iz Zlatorog Laškog otišao jer je želio više igrati. U siječnju je tako samouvjereni Jusuf već bio na posudbi u Zadru, gdje je imao mnogo veću i važniju ulogu i automatski — bio sretniji i igrao bolje.

To će se ustvari ispostaviti kao lajtmotiv njegove (dosadašnje) karijere.

U Denver je Nurkić stigao preko Chicaga i, premda je bio 14. pick drafta, vjerovalo se da će ga Nuggetsi razvijati kroz G-League. Međutim, on je već u prvoj sezoni pokazao o kakvom se talentu radi. Debitirao je u listopadu 2014. a već na Novu godinu ostvario svoj prvi double-double; u prvoj sezoni dogurao je do 27 startova. Jer, za njega je sjediti na klupi u Laškom, Zagrebu ili Denveru značilo baš isto: ništa. Dječak u kojeg nitko nije vjerovao — i koji je u međuvremenu zaradio tešku ozljedu zbog koje je propustio sedam mjeseci košarke — brzo je napravio solidno ime među najboljim košarkašima na svijetu.

Doduše, brzo je pokazao i o kakvom se karakteru radi i to je valjda jedino što je konstantno u njegovoj (opet, imajte na umu, dosadašnjoj kratkoj) karijeri.

Ismijavanje Kobea Bryanta nakon dobre obrane na -20 razlike? Svakako. Sukob s LeBronom u skoro svakoj utakmici? Nema problema. Sprdanje s Benom Simmonsom? O, da. Tučnjava sa cjelokupnom Oklahominom petorkom — zašto ne? Ako može babo povaljati 13 Bosanaca, realno može i Juka petoricu Amera. Zafrkanciju na stranu, Nurkić je jedan od onih koji za sebe misli da je najbolji u onome što radi i da to svi trebaju znati. Jednako je otvoren i emocionalan i nema povlačenja ma koliko njegovo mišljenje bilo u tom trenutku nevažno ili pogrešno. Jusuf je jedan od onih koji ne prepoznaje kritiku i kojeg naprosto nije briga što drugi misle ili govore, dok god on radi što misli da je dobro.

Nije ga to dovodilo u probleme isključivo u Nuggetsima. Iz Slovenije je otišao na ratnoj nozi, tražio je više poštovanja kao klinac u Cedeviti, a ni u Blazersima stvari nisu uvijek bajne i sjajne i Nurk Fever se znao pretvoriti u Nurk Flu. Najveće probleme doduše imao je tamo gdje ih je najmanje zaslužio — u domovini.

U Bosni i Hercegovini su uvjereni da je patriotizam najvažnija stvar na svijetu bez obzira koliko nekada nesuvisao i nelogičan bio. Tako je Nurkić — koji je, između ostalog, iz Nuggetsa došao u Sarajevo kako bi igrao za juniorsku reprezentaciju u B diviziji — počesto prozivao KSBiH zbog javašluka i katastrofalne organizacije, ali i često znao biti proglašen i za izdajnika onda kada je birao igranje u NBA ili odmaranje ispred reprezentativnih aktivnosti. Iako su u zemlji gdje se rodio smatrali da je netalentiran i doslovmo ga ismijavali, kada je jednom napravio karijeru smatrali su (i smatraju) da im je nešto i dužan.

Ustvari, Nurkićev primjer savršena je slika današnje BIH košarke, koja se doslovno raspada i u kojoj ne postoji nikakva struktura niti sustav. Samo su dva puta do uspjeha u BiH za mlade košarkaše: u lošijem slučaju privatni kapital i privatne škole košarke, u boljem rani odlazak u inozemstvo. Ipak, Bosanci i dalje misle da su Nurkić i nurkići prirodno stanje stvari i da tamošnju košarku čeka svijetla budućnost, iako joj je sadašnjost praktično mrtva.

Za Nurkića su se stvari drastično promijenile nakon te noći u Londonu. Nekih 20-ak dana kasnije Nuggetsi su shvatili da se Jokić nametnuo kao logičan izbor — što će se pokazati kao vrhunski Maloneov potez i franšizu usmjeriti u mnogo boljem smjeru — i da zajedničke budućnosti nema, pa su Jusufu spakirali kofere i ispunili želju, poslavši ga u Portland. Onde ga je dočekao Damian Lilliard, poručivši kako u njegovom kraju nitko ne trpi sranja, samo naporan rad. Jusuf se brzo uklopio — prve sezone je čak dobio priliku zajebavati Nuggetse nakon plasmana u play-off — i postao miljenik publike. Ljudi ondje vole takve likove i ispostavilo se da je to najbolje moguće mjesto za njega.

Jusuf je, da se razumijemo, i dalje razmaženi dječak u tijelu jako talentiranog diva i ne zaobilaze ga gluposti, i stvarno puno priča, ali čini se da se ove sezone dodatno uozbiljio ondje gdje je najvažnije. Priznaje da je nakon nekoliko užasnih noći u prosincu — protiv Memphisa je pogodio jednu od 15 lopti, sutradan u Torontu na isto uspucanih ubacio samo tri više — sjeo raspraviti stvari sam sa sobom.

“Ne znam stvarno kako bih to točno opisao, ali stvar je u načinu na koji sada donosim odluke”, ispričao je The Athleticu. “Ranije sam stalno pokušavao pronaći nekakva nova rješenja. Sada se samo zabavljam i uživam u ovome što radim. Sada sam u situaciji da sam opušten i igram, a prije sam htio napraviti puno toga odjednom, a nisam mogao”.

I zaista izgleda da je raščistio stvari o kojima je previše razmišljao; odlučio se manje psihološki trošiti, a momčadi nuditi puno više. Momčad igra odlično, četvrta je na Zapadu i sve funkcionira gotovo idealno. Nurkić je odigrao odličan siječanj — nakon Božića je uvezao osam utakmica s prosjekom od 21,3 poena — zatim solidnu veljaču i formu održao i u zadnjih mjesec dana.

Igrač za kojeg su govorili da je previše emocionalan, isključen, debeo i počesto lijen, što je jednako često bila istina, opet je postao vrlo dobar polivalentni centar. U povijest lige ušao je na Novu godinu kada je u Sacramentu postao prvi igrač ikad koji je u jednoj utakmici upisao više od 20 poena (24) i skokova (23) te pet ili više (7) asistencija, ukradenih lopti (5) i blokada (5). Dva tjedna kasnije ugrabio je i prvi triple-double u karijeri, a u zadnjih pet utakmica ima prosjek od 17.4 poena i 12 skokova po utakmici. Ako hoćete još simbolike, u ponedjeljak je ponovno igrao protiv Pacersa — za 31 minutu utrpao 18 poena i uhvatio 11 skokova. I to nasmijan. Sinoć je u pobjedi nad Mavericksima stavio 13 poena i 10 skokova za 22 minute.

“Mnogo je dijelova koji su se poklopili”, objašnjava. “Osjećam da mi trener, čitav njegov staff i moji suigrači u zadnje vrijeme jako vjeruju. Osjećam da se definitivno više oslanjaju na mene”.

Nurkić se opustio i ponovno uživa u košarci. Ali, što je mnogo važnije, Nurk je ponovno voljen i hvaljen i važan, a to je ono što ga oduvijek čini sretnim. A kada je sretan, Juka Nurkić je i dobar košarkaš.