Netko nam je u nedjelju provalio u podrum zgrade. Ušetao je u zajedničke prostorije, a onda je vjerojatno čekićem ili samo malo većim kamenom razbijao slabije lokote i otvorio dobar dio ostava. Uzeo je i neke manje ili više vrijedne sitnice, uključujući jedna dječja kolica i nešto alata. Klasični sitni lopov za kojeg policija nema vremena i koji je novac od prodaje ukradenog vrlo vjerojatno već provukao kroz vene.
On — odnosno par, kako je posvjedočila neka hrabra komšinica koja je sišla u podrum u tri ujutro i ugledala djevojku i mladića — nije ni morao obijati kompliciranu bravu na ulaznim vratima. Netko se, valjda nekada davno, genijalno domislio da se u čitavom naselju, koje ima desetak zgrada, 50-ak haustora odnosno 300-tinjak stanova, sve zajedničke prostorije otvaraju jednim ključem. Možda je netko takav ključ izgubio, zaboravio u bravi, a možda su naši kvartovski Bonnie i Clyde samo neki od aktivnih susjeda kojima nedostaje adrenalina pa kradu kolica i stare bušilice.
Kako god bilo, u zadnjih nekoliko mjeseci takve su provale postale sasvim normalna pojava u našem kvartu. Provalili su u podrum zgrade iza naše. Provalili su u podrum zgrade pored naše. Provalili su i u podrum zgrade preko puta naše. Udruženje koje upravlja kvartom poslalo je svim stanarima poruku da obrate pažnju na pljačke podruma, da osiguraju stvari i ne drže ništa vrijedno u ostavama. Na svim zajedničkim vratima zalijepljeno je upozorenje o pljačkama, kao i na oglasnoj ploči u svakom haustoru.
U nedjelju su neke moje komšije, kad smo se okupili u podrumu, ipak bile u potpunom šoku. Znaš što se dogodilo?! Netko nam je provalio u podrum i odnio vrijedne stvari! Kako je to moguće, kako da se dešava baš nama?
Kako to?
Lulić nije rekao ništa spektakularno. Nogometaši su svjesni rizika koje igranje za nacionalni tim, čitava ta improvizacija i “aktivni odmor” nose u kasnoj fazi karijere
Samo malo ranije na drugom kraju Europe — na moju žalost, onom mnogo toplijem — za posljednju utakmicu 27. kola Serie A spremali su se Inter i Lazio. Sve je bilo potpuno rutinski, kao i prije svake druge utakmice. Nabrijani mladići su se redali u hodniku, pomoćni sudac ih tjerao da nezainteresirano dižu noge i protrljaju vrat, oni su jedni drugima klimali glavom, poneki bi razmijenili i poneku riječ, drugi bi neartikulirano zagalamili.
Na vrhu kolone stajali su kapetani, igrom slučaja i štovatelji balkanskog narodnog običaja glasnog pričanja i dobre zajebancije. Samir Handanović i Senad Lulić, reklo bi se, pričali su o reprezentativnoj pauzi i jedan drugom govorili o tome kako su proveli rijetko slobodno vrijeme. Vidjeli ste to, siguran sam, tipični “đe si bola, đe ću biti, evo me, đe si ti, evo i mene” razgovor; Handanović je onda zagrlio Lulića, nešto ga vjerojatno upitao, a ovaj mu je glasno objasnio.
“Ma ne, reprezentacija ti je kod nas nešto kao… kao… ideš malo na odmor, znaš, ideš… kolači… malo porodica, pokloni… i onda do utakmice si mrtav… ne možeš maknuti… Tako je bilo kod nas”.
Nije trebalo dugo da se čitava Bosna i Hercegovina, ali i malo šire od toga, digne na zadnje noge. Lulić je za reprezentaciju aktivno igrao sedam godina, skupio je 57 nastupa, igrao većinu utakmica onih kvalifikacija za Brazil a onda i tamo još dvije, i još bio prvi asistent na Mundijalima u povijesti zemlje. Dakle, čovjek je koji zna kako stvari stoje u reprezentaciji i njegova riječ dovoljno je teška da se oglasi i Kurta i Murta; društvene mreže dobile su novu glavnu temu, tabloidni mediji isto, a javili su se i bivši izbornici; ne, doduše, i bivši suigrači. I čini se da su skoro svi najednom bili šokirani baš poput mojih komšija — pa pobogu, kako je moguće da netko takvo nešto kaže?
Zar je moguće da se netko zajebaje dok je u službi svojoj domovini?
Međutim, bio je dovoljan letimični pogled na čitavu situaciju da se dođe do zaključka kako su ljudi, prije svega, potpuno pogrešno shvatili razgovor Lulića i Handanovića. Bio je to obični razgovor dvojice poznanika, koji je usto bio i privatan i za koji vjerojatno ni sami nisu bili svjesni da se snima. Sasvim sigurno nije bila tema je ono što je ustvari predstavljeno kao Lulićev zaključak — nije Lazijev kapetan govorio o svom ili nečijem ponašanju ili pristupu na reprezentativnim okupljanjima, nego je očigledno karikirao i tako pokušavao dočarati atmosferu koja vlada u i oko bosanskohercegovačkog nacionalnog tima. I koja je oduvijek — hajde, možda će i to nekome biti šok — i vladala.
Već se 20-ak godina piše i govori o poluamaterskim uvjetima u kojima radi najjača nogometna selekcija Bosne i Hercegovine. Na početku je opravdanje bio nedostatak financijskih sredstava i slaba infrastruktura, pa su se zato reprezentativci spremali po hotelima kućnih prijatelja čelnika saveza ili na neprimjerenim terenima. S vremenom je ekipa počela igrati dobro, zarađivati novac Savezu i postala jako popularna, ali njena privatnost ostala je gotovo nezaštićena.
Pogotovo na gostovanjima, navijači bi se — a među navijače spadaju i obitelji i prijatelji i menadžeri i mi novinari — okupljali u holu hotela, a neki od najpopularnijih reprezentativaca vrijeme su morali provoditi u sobama jer naprosto nisu imali dovoljno mira.
Stvari su se s vremenom donekle promijenile, ali problema i dalje ima.
Bosna i Hercegovina, za razliku od Hrvatske, ima trening centar Saveza koji se nalazi u Zenici, ali ekipa se u njemu tek povremeno priprema, dok se on češće koristi za mlađe selekcije. Recimo, pred utakmice s Armenijom i Grčkom, od kojih je ova druga igrana upravo u Zenici, on nije korišten jer su u njemu bili mladi reprezentativci, koji su iz nekog razloga dobili prioritet. Moguće je, doduše, da tom kampu i nedostaje nešto što je potrebno reprezentativcima, ali teško da je to nešto dostupno u javnim hotelima i tuđim terenima u drugom gradu.
Dobro, da se ne lažemo, nije to ni smak svijeta niti pretjerano veliki problem, ali zato jest tradicionalno loša organizacija i logistika. Tako se, samo za primjer, dogodilo da se od Bugarske do Francuske prošlog proljeća za nevažnu prijateljsku utakmicu navodno putuje čitavih 13 sati. I jasno, smještaj i putovanja opet su tek sporedni problemi; istina je da je većina službi koje se brinu o reprezentativcima jako daleko od standarda koji danas imaju prosječni europski klubovi.
I to ne uključuje samo servisne službe, poput liječničke ili medijske u kojoj ljudi očigledno daju sve od sebe ali ih najčešće nema dovoljno, nego i one najosnovnije — recimo, ishrana ili sama priprema utakmice, a barem je moj dojam da je o tome govorio Lulić, nisu ni približno onome što se radi u tek dobro organiziranim klubovima u modernom nogometu.
Međutim, nemojte reći da vam je i ovo šok, priča je to koja nije tipična samo za Bosnu i Hercegovinu.
Lulić i reprezentacija za koju je on tako dugo igrao samo su jako dobar primjer, ali priča je to koja — čast izuzecima — ima gotovo isti zaplet i kada su ostale nacionalne selekcije u pitanju. Pisali smo na Telesportu već o ogromnom zaostatku koji reprezentativni nogomet u posljednjih 30-ak godina — tamo negdje od Italije 1990. — ima u odnosu na klupski. Korporacijski nogomet od klubova je logično napravio velika i izuzetno funkcionalna poduzeća čiji radnici, na terenu i oko njega, predstavljaju najbolje u svom poslu. Osim što su oni ti koje mogu platiti najbolji, ljudi žele u nogometu raditi na svakodnevnoj bazi, a nacionalni savezi ne nude ni približno sličan doživljaj posla.
Zato je već dugo vremena ogromna razlika u kvaliteti trenerskog kadra; najbolji treneri stanuju daleko od adresa na kojima obitavaju reprezentacije i tako je čak i među najboljim nacionalnim selekcijama na svijetu. Prvorazredni treneri rade u prvorazrednim klubovima; reprezentacije su danas postale ili platforma za dokazivanje ili sigurnosna mreža za one koji su iskočili iz tračnica i više ne mogu pronaći posao u vrhunskim klubovima. Ali potpuno isti princip važi i za sve ostale kotačiće koji pokreću jednu tako važnu mašinu; najbolji idu raditi s najboljima. Otud ogromna crna rupa između dvaju svjetova, koja u slučaju ovih naših balkanskih saveza postaje još veća i gotovo nepremostiva.
Igrači koji u svojim klubovima rade u vrhunskim uvjetima i s najboljima nekoliko puta godišnje iz ljubavi prema domovini natjerani su na veliki korak nazad, i to ne samo kada su uvjeti u pitanju. Radi se lošije, rizik od ozljeda postaje ozbiljniji, a pritisak, potpuno nelogično, još veći.
Na to, naravno, sami nogometaši reagiraju drugačije — neki su se, poput Srbina Luke Milivojevića, odlučili javno boriti protiv javašluka i katastrofalnog okruženja, ali takvi su osuđeni na promatranje sa strane. Druga vrsta igrača su oni koji uživaju upravo u ovakvom stanju stvari — povlačenje od striktnog režima i ozbiljnog rada u klubovima im odgovara i dok god igraju dobro svjesni su da im tu improvizaciju nitko neće zamjeriti.
Lulić spada u najčešći tip igrača. Onih koji se puste niz vodu, koji se, eto, ne sjećaju i u tišini odrađuju svoj posao najbolje što znaju. Nogometaši iz te skupine ranije se od ostalih, baš poput Lulića, povlače iz reprezentacije, svjesni rizika koje igranje za nacionalni tim, čitava ta improvizacija i “aktivni odmor” nose u kasnoj fazi karijere.
Nije zato ništa što je rekao Lulić ni spektakularno ni revolucionarno i nešto je što svatko tko imalo ozbiljnije prati nacionalni tim BiH — ili neki sličnog ranga — jako dobro zna. Stvar je samo u tome koliko ljudi žele živjeti u iluziji da je sve oko njih idealno i da je ona slika koju vidimo u javnosti ona prava. Koliko dugo žele probleme trpati pod tepih, ne raditi gotovo ništa da se stvari promijene, a onda biti u šoku kad taj tepih podignu.
Jutros mi je komšija opet zakucao na vrata. Nitko nije promijenio onu bravu koju otvara jedan ključ. Nitko nije iz ostave izvadio vrijedne stvari. Ljudi i dalje parkiraju kolica na isto mjesto. Znaš što se opet dogodilo? Netko nam je provalio u podrum i odnio vrijedne stvari! Opet. On je opet bio šokiran. Kako je to moguće, kako da se događa baš nama?
Kako to?
