Recimo, u bosansko-hercegovačkoj je nogometnoj javnosti sasvim uobičajena stvar da je izbornik nogometne reprezentacije — koji je usput i daleko najtrofejniji, najuspješniji, a po mnogima i najboljih trener te zemlje svih vremena — proglašen za potpunu neznalicu i nesposobnjakovića prije nego što je uopće dobio priliku momčad okupiti, a kamoli izvesti na teren. Naravno, razlog tomu je onaj popis i nekoliko većini vas nepoznatih imena čiji će (ili bi, da su na listi) utjecaj na igru biti vrlo vjerojatno jednak onome kojeg trenutno imaju i u vrhunskom nogometu. Kao i nikad ranije, ni ovaj put nije bila potrebna takva trivijalnost poput nogometne utakmice da se javnost podijeli oko mišljenja o nogometu, reprezentaciji i njenom izborniku.

Međutim, ni u od realnosti gotovo potpuno odvojenom svijetu s tako rastegnutom definicijom uobičajenog, protekli tjedan nikako nije mogao biti normalan.

Sasvim je izgledno da će UEFA na kraju biti prisiljena odgoditi utakmice svih natjecanja. Jednako je izgledno i da će to otvoriti Pandorinu kutiju s gomilom pitanja

Dan nakon što su započele rasprave o tome tko je ustvari trebao popunjavati broj na popisu i dodavati lopte onima koji će, kao i dosad, većinom činiti kostur reprezentacije, Bosna i Hercegovina se, kao i ostatak Europe, sudarila s realnošću. Ledeni je to brijeg koji iznad površine viri nekad manje, a nekada više, ali baš zato što ga ignoriramo i pravimo se da ga ne čujemo niti vidimo, udarac od njega tako je glasan i štetan. Nogomet u životu zaista jest sporedna stvar i njegov utjecaj na naše živote trebao bi biti manji nego što zaista jest. Ali jebiga.

Epidemija koronavirusa započela je krajem prosinca u Kini, i od tada se širila svijetom, da bi ovog tjedna Svjetska zdravstvena organizacija proglasila i pandemiju. Sport je, kao uostalom i ostatak čovječanstva, na početku pokušavao ignorirati jasne znakove da stvari nisu u redu i da će se dogoditi velike promjene. No, čini se da ni danas nitko nije svjestan kakve nas zapravo promjene vjerojatno čekaju u budućnosti.

Pogotovo u nogometu.

U ovom sportu, na njegovim najvišim i najvažnijim instancama, još uvijek — barem u trenutku pisanja ovog teksta — nisu u stanju prihvatiti da su stvari izvan kontrole i da je vrijeme za reakciju bilo još jučer. Problem je, dakako, u činjenici da je ovo jedna od zlatnih godina u njihovu kalendaru, ona u kojoj organiziraju Europsko prvenstvo i u kojoj trebaju zaraditi najviše. No, da stvari zaista jesu izmakle kontroli i da u Nyonu moraju shvatiti da će koronavirus donijeti težak udarac za njih i nogomet uopće najbolji primjer jesu male zemlje poput Bosne i Hercegovine.

Za točno dva tjedna u Zenici je BiH trebala dočekati Sjevernu Irsku u okviru tog baraža, ali još na početku ovog tjedna bilo je jasno da od te utakmice neće biti ništa.

Znate već jako dobro kronologiju razvoja virusa u nogometnom svijetu, a prvi su predaju morali potpisati Talijani. Iako su silom pokušavali izvesti da se utakmice na ovaj ili onaj način igraju i da se kalendar natjecanja koliko-toliko poštuje, na kraju su bili natjerani s rasporeda skinuti utakmice domaćeg prvenstva barem za idućih mjesec dana. Iz bosanske perspektive to je značilo da će u najmanju ruku četvorica na ovaj ili onaj način jako važnih igrača — Edin Džeko, Miralem Pjanić, Asmir Begović i Ervin Zukanović — biti izvan natjecateljskog, a vrlo vjerojatno i trenažnog procesa. Isto je važilo za igrače koji dolaze iz Švicarske, koja je još prošlog tjedna prvenstvo morala odgoditi za mjesec dana.

Samo taj podatak, koji danas izgleda bizarno i banalno, bio je sasvim dovoljan da se pod upitnik stavi ispravnost odigravanja utakmica baraža. Jer suparnik Zmajeva, Sjeverna Irska, sve igrače s popisa razigrava u Engleskoj i Škotskoj, ondje gdje se prvenstva normalno odigravaju. Kada su prije dva dana vlasti u BiH, prateći ono što rade i u ostatku Europe, donijela odluku da se zabrane sva okupljanja s više od 250 prisutnih, Bosna i Hercegovina je, uvjetno rečeno, izgubila i prednost domaćeg terena, jedinu stvar koju je u odnosu na Sjevernu Irsku — koju je u istoj skupini dvaput svladala — izborila na terenu u okviru Lige nacija.

No, opet sve to zvuči banalno u odnosu na sve ono što se događalo u posljednja 24 sata i što se još uvijek događa.

Broj slučajeva u Bosni i Hercegovini je rastao, kao i u čitavom svijetu, a lokalne vlasti ubrzo su donijele odluku da se strancima koji dolaze iz posebno ugroženih područja — između ostalih, iz Italije i Njemačke — zabrani ulazak u zemlju. Državljani BiH koji dolaze iz inozemstva su, s druge strane, obvezni na dvotjednu samoizolaciju ili karantenu, ovisno o tome iz koje zemljedolaze. Što je automatski, barem u teoriji, isključilo gotovo polovicu reprezentativaca iz eventualne utakmice sa Sjevernom Irskom.

U međuvremenu su i sportaši — a među njima i Juventusov Daniele Rugani, koji dijeli svlačionicu s Pjanićem — počeli bivati pozitivni na bolest, što je u teoriji u ovom konkretnom primjeru dovelo u pitanje i zdravlje nogometaša i potpuno obesmislilo odigravanje utakmice između BiH i Sjeverne Irske.

I naravno da je sve ovo gotovo karikiranje situacije kojim se vrijeđa inteligencija, jer se nameće logično pitanje koje u takvoj situaciji morate postaviti gotovo naglas — koga briga za nekakvu nogometnu utakmicu?! Pogotovo ako znamo da je u isto vrijeme velika većima domaćih nogometnih liga odgođena ili suspendirana, baš kao što je suspendirana i NBA liga, sva košarkaška, rukometna ili natjecanja u pojedinačnim sportovima. Ukratko, sport je stao.

Ali očito to u Nyonu ne žele vidjeti.

I bojim se da u ovom slučaju nije u pitanju puka zarada. Uostalom, momčadi NBA lige i njihovi privatni vlasnici u slučaju otkazivanja ostatka regularne sezone ukupno će izgubiti milijardu dolara, a sasvim je jasno da klubovi diljem Europe i svijeta već danas gube novac koji će teško tako brzo nadoknaditi. Sasvim je jasno da će teške gubitke pretrpjeti i nogomet, kao što će pretrpjeti i organizacije u drugim sportovima. Međutim, u UEFA-i su svjesni da su otkazivanja i tako nevažnih utakmica kakva na globalnom planu jest ona između BiH i Sjeverne Irske može potpuno poremetiti odnose u nogometnom svijetu i zauvijek promijeniti njegov izgled.

UEFA je zato još i danas, kada je pandemija gotovo nepoznatog virusa stvorila opći kaos u svijetu i dovela nas na prag najveće ekonomske i društvene krize naše generacije, prisiljena forsirati odigravanje utakmica kako bi tako održala privid kontrole odnosa u nogometu. Jer, za razliku od većine bogatih sportova u kojima su upravljačke strukture i organizacija jasne, nogomet je već godinama u procijepu između triju moćnih faktora — FIFA-e, UEFA-e i ujedinjenih superklubova — koji se međusobno bore za prevlast i potpunu kontrolu.

Danas je objavljeno kako će UEFA idućeg utorka održati video-konferenciju s rukovodstvima svih 55 zemalja članica te predstavnicima ECA-e, FIFPro-a i europskih liga kako bi se razgovaralo o daljnjim koracima koje će europski nogomet poduzeti u kontekstu pandemije novog koronavirusa, a na temu domaćih i europskih klupskih natjecanja, kao i Eura 2020. Sasvim je izgledno da će UEFA na kraju biti prisiljena odgoditi utakmice baraža, ali i svih ostalih natjecanja.

Jednako je izgledno i da će to automatski otvoriti Pandorinu kutiju s gomilom pitanja koja će se doslovno svakog dana u idućih nekoliko mjeseci samo množiti i vjerojatno pretvarati u veće probleme, koji će tu ostati i jednom kada virus bude davna prošlost. Otvorit će to front na kojemu će svi pokušavati iskoristiti situaciju i zaštititi svoje interese, a u kojemu će UEFA i reprezentativni nogomet generalno imati najlošije početne pozicije.

Kriza je, kažu, samo druga riječ za priliku i uvijek ima onih koji je pokušavaju iskoristiti da poguraju svoju agendu — a jednom kad se razbije i poremeti uvriježena rutina klupskog i međunarodnog nogometa, što će se neminovno dogoditi i već se događa, lako je moguće da se razbiju i poremete dosadašnji monopoli i odnosi snaga. A to bi moglo nepovratno promijeniti nogomet kakav poznajemo.