Ako ste imali prilike posjetiti Sevillu ljeti — a to bi u ovom slučaju podrazumjevalo sve između početka svibnja i kraja rujna — onda je vrućina vrlo vjerojatno prvo na što pomislite. Nestvarna, surova, nemilosrdna i gotovo nesnošljiva vrućina. Uvlači se u nosnice i u grlo i razdire vas iznutra, a sve što želite je pronaći sjenu, što deblji hlad, i pobjeći, sakriti se, čekati mrak i hladno pivo. Spušteni zastori, zatvoreni lokali, cijevi s vodom u kafićima, velike bijele plahte koje povezuju krovove i tek glume da prave hlad, hladni Guadalquivir, baš ništa ne pomaže i jedini osjećaj koji vam ostaje je onaj da nikad niste bili tako blizu suncu. Da vam je točno iznad glave i da vam prži kožu i kuha organe.
Ali kada konačno zađe — ili, još bolje, u lijepe zimske dane kakvih nije malo — zapravo shvatite svu ljepotu te vreline. Sevilla je grad koji je napravljen tako da upija svu tu energiju i svjetlost, a one onda isijavaju iz njegovih bijelih fasada, njegovih ulica i trgova i čine ga drugačijim, posebnim, blještavim i živim, bez prestanka. Zaživi Triana, njen Calle Betis, Calle Huelva, čuje se žamor i smijeh, flamenco i njegova andaluzijska fuzija s rockom, zvuk čaša kako udaraju jedna u drugu dok se nazdravlja. Posljednjih godina često je crvenim i bijelim prekriven i Puerta de Jerez nadomak gradske katedrale i Alcázaresa, jedan od najljepših trgova na svijetu.
Mjesto je to na kojemu svoje uspjehe proslavljaju Sevillistas. Sevilla FC jedan je od najstarijih španjolskih klubova, onaj koji je sudjelovao u prvoj službenoj nogometnoj utakmici u povijesti zemlje i koji je s vremenom postao sinonim za nogomet ovog grada. U posljednjih 15-ak godina Sevilla se nije mogla nositi s duopolom Real Madrida i Barcelone, ali je zato ime grada pronijela Europom — čak šest puta je osvajala Europa ligu i zbog nje je trg Puerta de Jerez vrvio desetinama tisuća raspjevanih navijača.
Desetak minuta traje šetnja niz ulicu Avenida de la Constitución koja je žila-kucavica grada i na čijem je kraju Plaza Nueva, najveći gradski trg na kojemu se nalazi i gradska vijećnica. Na njegovim sjajnim pločama, podno spomenika Fernandu III i njegovu konju, i na ulicama koje ga okružuju, ondje bi svoje uspjehe trebali proslavljati Béticos, navijači kluba punog imena Real Betis Balompié, također jednog od najvećih i najvažnijih u španjolskom nogometu. Ali, za razliku od gradskih rivala, Betisovi navijači već dugo nisu ništa slavili.
Izgleda očito da Betis ide u drugačijem, boljem smjeru. A ako i ne, nema veze, neće biti pretjerano puno razočaranih, jer manque pierda
Toliko dugo da su ponosni na to.
To se gotovo sigurno neće promijeniti ni ove sezone, ali Heliópolisom, barriom u kojemu stanuje Real Betis Balompié, pušu neki novi, potpuno drugačiji vjetrovi. Njih je u Grad sunca — kako ovom kvartu dijelom tepaju, a dijelom ga kude njegovi stanovnici — donio stari lisac, El Ingeniero, Manuel Pellegrini, s kojim Betis konačno opet igra dobro. S kojim konačno opet pobjeđuje.
O tome od koga je nastao Betis i ima li veze s gradskim rivalom postoje razne teorije, ali je činjenica da je rođen spajanjem dvaju gradskih klubova koji su se zvali Betis i Sevilla Balompié. Ovaj prvi je u udruženje donio kraljevski prefiks, dok je Balompié pridonio igračima, tradicijom i stadionom, pa su klub i njegovi navijači sve do sredine 1930-ih bio poznatiji kao Los Balompedistas. Balompié je zapravo doslovni prijevod engleske riječi football, koji se s vremenom gotovo potpuno izgubio.
Od osnivanja španjolskog prvenstva, pa sve do početka 1970-ih, Betis je šarao između rangova — davne 1935. je osvojio svoju jedinu titulu prvaka, pet godina kasnije ispao u Segundu, a proveo je i sedam godina u Terceri. No, upravo u to vrijeme je i izgrađen specifični identitet i filozofija manque pierda, koja je klubu dala njegovu veličinu. Arhaični je to izraz koji bi trebao značiti “i kad gubiš”, a kojim se ističe lojalnost zeleno-bijelima bez obzira na položaj na ljestvici ili, što je važnije, samom gradu i društvu.
Posjećenost na stadionu Benito Villamarín, zdanju u gradskoj četvrti Heliopolos izgrađenom još 1929., uvijek je među najvišima u zemlji; veći prosjek imaju tek Real Madrid, Barcelona, te ponekad Atletico Madrid. Prema nekoliko različitih istraživanja, samo ta tri kluba te Athletic Bilbao imaju više navijača u čitavoj zemlji.
To, naravno, implicira i da je Betis popularniji od dvaju gradskih rivala.
Za razliku od velikog broja drugih rivalstava ne postoji jasna geografska podjela u gradu i nije rijetkost da Sevillanosi u istoj obitelji navijaju za različite klubove. Vječna je rasprava o tome kojih je više i koji su bolji reprezent grada i Andaluzije, ali možda je baš to ono što ih najviše razdvaja karakterom. Nije tajna da Španjolska na svoju najjužniju pokrajinu gleda kao ostatak Europe na nju — za većinu su gandules, oni koji su previše opušteni, koji ne vole raditi i koji samo uživaju u životu. Istina je potpuno suprotna od tog stereotipa; iako jedna od najsiromašnijih regija, Andaluzija je ona u kojoj je se — ako se uzme u obzir broj radnih sati tjedno — najviše radi. Nogomet i stadion su ispušni ventili, ali i mjesta na kojemu poanta nije pobjeđivanje i uživanje, nego lojalnost, prijateljstvo i identitet.
A baš to je Betisova manque pierda. Od povratka u Primeru 1971., Betis je veći dio vremena proveo među najboljim španjolskim klubovima, a na Plaza Nuevu išlo se tek proslavljati povratak iz mrtvih. Ispadao je Betis sedam puta, svaki put se relativno brzo vraćao, a posljednji put 2015. Pet godina ranije osvojio je i Copa del Rey, a 2019. je preko 60.000 Beticosa izašlo na ulice i taj famozni trg te tražilo spašavanje od bankrota. U pet sezona u Primeri samo jednom su završili u gornjem dijelu ljestvice, pa su u ljeto 2020., nakon što su se jedva spasili od ispadanja, na klupu odlučili dovesti Pellegrinija.
Čilenac je napravio ono što radi najbolje i što mu uvijek donese rezultat: ništa specijalno. Zvuči glupo, malo i bezobrazno, ali to je zapravo istina.
U Betisovoj igri nema ničeg revolucionarnog, ničeg spektakularnog, ničega što bi stvorilo novi, poseban kut. Pragmatični su i prilagodljivi suparniku, pa ne baziraju svoju igru na posjedu, ali ni na krutoj defanzivi i kontrama; ne igraju ni visoki presing, niti imaju strogi sustav. Ali upravo je to ono što čini ovogodišnji Betis i zanimljivim i zabavnim i uspješnim — momčad ima fluidnu strukturu koja joj omogućuje da igra pomalo avanturistički nogomet koji donosi rezultat. Inženjer je stvari maksimalno pojednostavio i prilagodio kvaliteti koju momčad ima, igračima vratio samopouzdanje, pa ekipa s Nabilom Fekirom, Sergijom Canalesom, Juanmijem i Andresom Guardadom igra najbolji nogomet u karijerama tih igrača.
Betis je prošlog vikenda s lakoćom svladao Real Sociedad (4-0) i trenutno je trećeplasirana momčad prvenstva, iza Real Madrida i Seville. Postigao je 30 golova — samo je Real zabio više — i drugi je po broju stvorenih šansi, realiziranih šansi, šutova u gol i šutova izvan okvira gola. U isto vrijeme je Betis izborio plasman u knockout fazu Europa lige, drugi put u tri godine, te najavio iskorak na tom svom europskom putu, na kojemu dobrano zaostaje za gradskim rivalom. Što je možda i važnije, ekipa je pregurala i prvu veliku krizu ove sezone, onu kad je početkom studenog uvezala tri poraza (uključujući gradski derbi protiv Seville) i kada su joj mnogi predviđali krah i put prema dolje. Pellegrini je u međuvremenu postao najuspješniji trener u povijesti kluba prema postotku osvojenih mogućih bodova.
Izgleda očito da Betis ide u drugačijem, boljem smjeru. A ako i ne, nema veze, neće biti pretjerano puno razočaranih, jer manque pierda. Oni su Real Betis Balompié i to je sasvim dovoljno za uživanje.
