Barcelona je u srijedu navečer u Granadi opet opasno visjela. Domaćin je ovo druženje savršeno osmislio, udobno se smjestivši u svoj čvrsti, ali fleksibilni bunker, svjestan da je to način da maksimalno frustira ionako nervoznu i napetu momčad iz Katalonije i dovede je u zonu nelagode. Ono što su Granadini igrači posijali pred svojim, bogato je rodilo pred suparničkim golom, gdje su samo dvije nesmotrenosti gostiju bile dovoljne da par minuta unutar drugog poluvremena Granada ima i dva gola prednosti. I kako je vrijeme prolazilo Barçina frustracija je rasla, možda upravo i zbog činjenice da je igrali toliko dobro i bila toliko dominantna — do kraja je imala čak 79 posto posjed lopte i ispalili je čak 36 udaraca, od koji je 20 išlo u vrata, izveli 18 kornera, pogađali prečke i stative.
Adrenalin je vjerojatno lupao tijelom možda i malo uspaničenog Ronalda Koemana, koji je po glavi prebirao rješenja i tražio ključ za problem u kojeg je gledao. Na terenu je imao za ono što vjeruje, ako je suditi prema njegovim dosadašnjim potezima, da je najbolje od Barcelone. A tamo iza njegovih leđa, na tribinama gdje sada sjede rezervni igrači, trebalo je biti i dodatno oružje gigantskih klubova kakav je Barça, a kojemu tepamo nazivajući ga širokom klupom. I Nizozemac je redom birao — pet izmjena od sedmorice igrača izuzev vratara bili su Sergiño Dest (umjesto ozljeđenog Sergija Roberta), dvojica napadača Ousmane Dembele i Martin Braithwaite, a onda umjesto Sergija Busquetsa u 76. minuti i Riqui Puig.
Dvije minute prije kraja Barcelona je zasluženo stigla do izjednačenja, a onda u produžetku — u kojemu je još na teren otišao i defenzivac Clement Lenglet — i do uvjerljivog trijumfa 5-3 te plasmana u polufinale Kupa Kralja. Koeman je napravio ono što je mislio da je trebao, preokrenuo je rezultat, pronašao je ključ koji je tražio, a da nije ni pogledao na kraj klupe.
Tamo negdje je u tišini opet je ostao sjediti Miralem Pjanić.
Zapravo je ta njegova svestranost, ma koliko to nelogično zvučalo, možda i najveći problem koji ima u pokušaju uklapanja u sustav koji Koeman koristi
Otkako je ljetos Juventusov crno-bijeli zamijenio plavo-crvenim Barceloninim dresom, ovaj bosanskohercegovački reprezentativac odigrao je ukupno 22 utakmice. Ali, od početka je igrao njih 11, od čega je šest bilo u Ligi prvaka. U domaćem prvenstvu startao je samo četiri puta, tek jednom odradio svih 90 minuta, a ukupno je ove sezone devet puta igrao manje od pola sata. Sinoćnje gostovanje Granadi u Kupu kralja bila je deveta utakmica koju je Pjanić ove sezone odgledao s klupe. Za igrača koji je ljetos (službeno) za 60 milijuna eura preselio na Camp Nou — i to u trampi koja je uključivala šest godina mlađeg Arthura Mela — i koji je predstavljen je kao jedno od najzvučnijih i najvećih pojačanja za novu sezonu, sve je to je premalo. Gdje su stvari krenule na loše?
Prije svega film treba premotati u vrele ljetne dane u Les Cortsu. Kada je u lipnju Pjanić postao Barcelonin igrač, klub je, pred još jednim turburlentnim izborima i s katastrofalnom igračkom politikom posljednjih godina, već dulje vrijeme bio u ogromnim problemima. Njegov transfer već tada je u katalonskim medijima okarakterizan kao djelomično poslovni potez koji je trebao kratkoročno uticati na financijsko poslovanje kluba.
Ipak, s ljudske je strane njegov prelazak djelovao sasvim logično i normalno — nakon toliko uspjeha i očiglednog obostranog zasićenja u Juventusu, klub poput Barcelone se naprosto ne odbija. Međutim, poraz od Bayerna potpuno je ogolio kaos u kojem se Barcelona našla. Između Pjanićeva potpisa i službenog predstavljanja očekivani otkaz popio je trener Quique Setien, Lionel Messi je zatražio raskid ugovora i javno poručio da ne želi više igrati za Barcelonu, odlazak je najavio i omraženi predsjednik Josep Bartomeu (koji će službeno otići tek u listopadu), a novi trener je postao Koeman.
I sasvim je logično da je takav cirkus potpuno promijenio i status u kojem je Pjanić — koji je u međuvremenu preležao i COVID-19 — prvi put zaigrao za svoj novi klub.
Naravno, najvažnija je bila stavka bio novi trener. Koeman je, kao i svaki drugi trener, u klub došao sa svojom vizijom i filozofijom, ali i pod ogromnim pritiskom da u kaotičnim uvjetima napravi dobar rezultat. No, čini se da je ključno to što se u Koemanovu filozofiju Pjanić od početka nije potpuno uklapao. Naime, Nizozemac nije skrivao kako želi da njegov prvi transfer bude onaj sunarodnjaka Donnyja van de Beeka, kojeg si Barcelona na kraju nije mogla priuštiti. U startu je tako Koeman krenuo u izgradnju svog sustava s Pjanićem kao ‘viškom’ i unaprijed nametnunom alternativom njegovim stvarnim željama.
Pjanić je kroz karijeru izgradio specifičan igrački profil. Od Lyona preko Rome do Juventusa, pokazao je da je u stanju prilagoditi se potrebama momčadi i u veznom redu igrati ono što je u tom trenutku najpotrebnije. Igrač koji je u Romi često imao ulogu mezzale, kod Massimiliana Allegrija u Juventusu gotovo je u potpunosti transformiran u deep-lying playmakera koji momčadi daje ritam i koji kroz utakmicu može imati i više od 150 dodira s loptom. Veliki je radnik na terenu, ne bježi od defenzivnih zadataka, taktički je discipliniran i ima odličan pregled igre. Pjanić je zapravo jedan od onih igrača koji sve što rade, rade jako dobro, ali u isto vrijeme ni za što nije isključivo specijaliziran — osim za izvođenje prekida, što je u Barceloni odavno rezervirano za Najboljeg.
I zapravo je ta njegova fleksibilnost, ma koliko to nelogično zvučalo, možda i najveći problem koji ima u pokušaju uklapanja u sustav koji Koeman koristi.
Nizozemac se na početku sezone još tražio, ali u posljednje vrijeme njegova filozofija na terenu uključuje trojicu veznjaka koja imaju gotovo striktne uloge na terenu — jednog defenzivnog koji će biti osigurač i po potrebi uzimati ulogu trećeg stopera, jednog ofenzivnog koji ima dobro razumijevanje s Messijem i može uskočiti u napad, i trećeg slobodnog igrača koji će igrati između dva kaznena prostora i biti što direktniji.
Upravo je prošlotjedni dvoboj s Athleticom najbolje ilustrirao situaciju u kojoj se Pjanić u ovom trenutku nalazi. Bio je to njegov prvi start u više od mjesec dana, i to nakon što je Busquests ostao na tribinama zbog zbroja žutih kartona. Međutim, Koeman mu nije namjenio ulogu koju igra ove sezone ne pretjerano dobri Busquests — on je na to mjesto pomaknuo Frenkieja de Jonga, ostavivši dojam da nema dovoljno povjerenja u Pjanićeve defenzivne mogućnosti, ne u toj mjeri da može raditi ono što nizozemski trener želi od defenzivnog veznog.
Međutim, baš je De Jongov učinak između dva šesnaesterca ono što je u posljednje vrijeme pokrenulo Barcelonu — Nizozemac je direktniji, konkretniji i agresivniji s loptom od Pjanića čiji je stil potpuno drugačiji, i nema nikakve sumnje da je prvi Koemanov izbor, pa je utakmica s Granadom samo potvrdila da trener nije spreman žrtvovati ono što mu De Jong daje. Što u prijevodu znači da su i Busquets i De Jong, upravo zbog svojih specijalnosti koje polivaletniji, ali u konkretnim zahtjevima manje učinkoviti Pjanić nema, u izboru prvotimaca trenutno ispred Miralema.
Odgovor na pitanje što je loše krenulo za Pjanića zapravo je mnogo jednostavniji nego što se na prvu čini. Naime, iako su se stvari drastično promijenile od njegova potpisa za Barcelonu, u praksi se nije dogodilo ništa zbog čega bismo mogli konstatirati da su stvari uopće loše krenule za njega. Naravno da je sam igrač nezadovoljan i da želi igrati više, ali upravo ono što se događa danas realno je stanje stvari koje je bilo jasno još u trenutku kada je Pjanić stigao u Barcelonu koja je tek trebala dobiti novog trenera i u čijem veznom redu je, i pored svih problema, konkurencija velika.
Stvari su bile tako posložene da je od prvog dana bilo jasno da Pjanića u Barceloni čeka teži put. Danas on ima status igrača koji će kroz nužnu rotaciju sasvim sigurno dobiti prostor za igranje i za dokazivanje. Protiv Athletica — kad je Pjanić, kao i u svim utakmicama, odigrao sasvim solidno — bilo je očito da postoji dobro razumjevanje između njega i De Jonga, da on može igrati na tom mjestu i to jest jedna od opcija koju će Koeman sigurno eksploatirati ovisno o potrebama momčadi. U međuvremenu je pred Pjanićem borba za svaku priliku, i to pored navedenog dvojca, ali i dvojice domaćih mladića Puiga i Pedrija, u kojima Barcelona vidi budućnost i kojima mora davati vrijeme i prostor.
Nije se 30-godišnji Pjanić našao u nekavoj rupetini iz koje nema izlaza, samo u očekivanom borbenom rovu kao početnoj točki u bitki za svoje mjesto. On je i dalje vrhunski igrač kojeg će Barcelona iskoristiti, ali u drugačijoj ulozi od one koju je imao u ranijim klubovima, i to je realnost koju treba prihvatiti. Prilike će dolaziti, a na njemu je da se prilagodi, nađe način da svoj talent usmjeri onamo gdje je najviše potreban momčadi, i tako za sebe — ako ne želi već na ljeto preći negdje gdje će automatski biti glavni igrač — izbori ulogu koja će biti još važnija.
