Na posudbi

Što se dogodilo s Deleom Allijem?

Mislili smo da će biti jedan od najboljih. Evo ga u Beşiktaşu

Ima ta scena iz nahajpanog i ne pretjerano dobrog dokumentarnog serijala All or Nothing: Tottenham Hotspur koja se posljednjih dana, iako dvije godine od svog objavljivanja, često vrti po društvenim mrežama i gotovo da nema nitko tko je nije vidio ili barem spomenuo. José Mourinho, u tom trenutku menadžer momčadi iz sjevernog Londona, u svoj je ozvučeni i navodno neupadljivim kamerama ispunjen ured u Enfieldu pozvao Delea Allija i održao mu očinski govor o odrastanju, sazrijevanju i smislu života, odnosno njegovu nogometnom potencijalu i nedostatku konstantnosti u karijeri.

“Meni je danas 56 godina. Jučer mi je bilo 20”, smirenim glasom starog i iskusnog plemenskog mudraca zborio je José, očito kroz čitav serijal potpuno svjestan svih tih kamera i mikrofona i njihova značaja. “Vrijeme leti. Vrijeme leti. I mislim da ćeš jednog dana požaliti”. Uzeo je Mourinho poetsku pauzu, predugu pauzu, onu koja djeluje kao završetak rečenice, kao da nema dalje, onu koja vrhunac diže na potpuno drugi nivo. “Ako. Ako ne napraviš ono što možeš napraviti. Ja mislim da ćeš požaliti”.

Malo više od dvije godine kasnije i dojam je da je jedina konstanta koju je nekad najbolji mladi nogometaš u Europi uhvatio ta da mu je ta priča ostala bez povremenih uspona i dobila samo jedan smjer, onaj prema dolje. Njegovo propadanje je brzo i jako glasno, a tu zvučnu kulisu daje mu udaranje i odbijanje glavom o zidove, grebanje noktima pokušavajući se uhvatiti za nešto, bar za neku slamku koja bi ga održala blizu onoga gdje je želio i mogao biti. Posljednja u nizu je ona debela istanbulska, gdje su ga tisuće dočekale na aerodromu, a još tisuće mu opet klicale dok je — to mu je valjda s vremenom postao trademark potez — u svom debiju za Beşiktaş proturao loptu kroz noge Sivassporova Charisa Charisisa.

“Bude li igrao kao prvog dana, biti će noćna mora za suparnike”, stajalo je u jednom naslovu u ekstatičnim turskim medijima. Ili, ono što je Mourinho rekao sasvim drugim tonom i sasvim drugim riječima, ali s potpuno istom poantom, Dele Alli ima potencijal da napravi puno, ali pitanje je hoće li. Jer nije to nikakav uspon, nego samo još jedno podsjećanje što može i što bi trebao napraviiti da na kraju ne zažali. Ako već nije.

“Ako slušate što ljudi govore, lako vam se može dogoditi da vas ponese. Ako govore loše stvari, onda vam može pasti samopouzdanje”

No, što se zapravo dogodilo s Deleom Allijem?

Senzacija iz sivog i plastificiranog Milton Keynesa, mladić koji je sa 16 već igrao seniorski nogomet, koji je u svojoj prvoj sezoni u Premier ligi utrpao 10 golova, Spurse (između ostalog) vodio do finala Lige prvaka, englesku reprezentaciju do polufinala Svjetskog prvenstva; Alli kojeg smo i mi na Telesportu zvali hibridnim engleskim Raumdeuterom, najbolji mladi igrač Premier lige, najvrijedniji mladi igrač na tržištu kojemu se prognozirao transfer u Real Madrid ove je 2022. započeo tri nogometne utakmice, za tri različita kluba — u siječnju jednu nevažnu u kupu za Spurse, u svibnju zadnju i nevažnu ligašku za Everton i u kolovozu ovu za Beşiktaş. Kako je to moguće?

Najprihvaćenija je ona najlakša, ako hoćete najpovršnija teorija. Ne ometa li vas pretjerano pokušavanje da stvari stavite u kontekst, lako ćete izvući podatak da je Allijeva karijera počela stagnirati u trenutku kad je potpisao ugovor koji je uključivao šesteroznamenkastu tjednu plaću. Bio je to onaj šestogodišnji sa Tottenhamom, koji je u tom trenutku bio uvjeren da se osigurao za budućnost. No, priča o upornom i marljivom klincu koji je prošao Scile i Haribde da bi došao tamo gdje jest odjednom se počela pretvarati u onu drugačiju, onu o mladiću koji gubi fokus na nogomet. Nju su ilustrirale fotografije iz noćnih klubova, klinčevi s manekenkama, priče o noćnim sesijama Fortnitea i Call of Duty, o trenzima pod ručnom.

Ne pomaže ni činjenica da su na tragu slične teorije, s možda drugačijim razlozima, i oni koji su u ovoj priči najvažniji. Njegovi treneri.

Ono što je trebalo biti najteži dio njegova igračkog razvoja, a to je prelazak iz omladinskog i niželigaškog nogometa na najvišu razinu, išlo je i najbrže. Iako se radilo o jako mladom igraču iz League One — na čijem je potpisu, inače, insistirao tadašnji skaut David Platt — on je već u prvoj utakmici za Spurse dobio i minute, i to na Old Traffordu. Pet tjedana kasnije upisao je prvi start, a uskoro je Mauricio Pochettino oko njega gradio dobar dio svoje ideje o Tottenhamu kompetItivnom na najvišoj razini. Međusobno poštovanje je bilo očito, hvalili su jedan drugog na sav glas, ali s vremenom je Argentinac počeo naglašavati kako od Allija očekuje da bude “fokusiraniji”. Dio utakmica je propustio zbog ozljeda, a na početku sezone 2019./20. samo je tri utakmice odigrao od početka do kraja, očito izgubivši bar dio trenerova povjerenja.

Istina je, kao temelj za još jednu teoriju, i to da su novi treneri donosili novi stil, novi sustav i novu filozofiju, koji možda i jesu bili negativniji i za igru i za Allija, ali on je od svih dobivao priliku — i nije je koristio.

Mourinho mu je ponavljao da ga voli, ali ovaj mu to nije vraćao, a isto se postavljao i Nuno Espírito Santo. Priliku mu je dao i Antonio Conte, ali Talijan nije istrpio njegov pristup i utakmicama i trenzima. Kad ga je u siječnju i konačno prekrižio i pustio ga da pronađe novi klub, s obje ruke ga je prigrlio Frank Lampard koji je isti dan stigao u Everton. Priča je trebala biti jednostavna i tako nam je i predstavljena — Alli će na Lampsa gledati kao na uzora, svojevrsnog mentora, a kroz igre u drugačijem okruženju vratit će na blještavi put koji mu je predodređen. I’ll make him shine again, vikao je Lampard.

No, ništa od toga se nije dogodilo. Evertonu je na pragu ispadanjaje trebao netko tko će u kontinuitetu gristi, a to Dele više nije bio. Čekalo ga se i čekalo, ali na Goodisonu su u jednom trenutku shvatili da bi to moglo biti bacanje novca. Zapravo je sam ugovor koji je Alli imao s Evertonom sam po sebi “znamo-kakav-si-potencijal-ali-hajde-da-vidimo”. Naime, iako je on sam i dalje imao šesteroznamekastu zaradu tjedno, Spursi — da podsjetim, na nekoć jednom od najpoželjnih igrača generacije — nisu zaradili ništa. Everton je trebao platiti 10 milijuna funti u slučaju da upiše 20 nastupa, a maksimalno je transfer trebao ići do 40 milijuna. Završio je transferom u zračnu luku.

“On mora shvatiti povezanost treninga i fokusa sa izvedbom na najvišoj razini”, govorio je Lampard prije samo desetak dana, gotovo objašnjavajući zašto je digao ruke od Allija. On može, ima potencijal, ali jebiga, neće. I zato će vjerojatno zažaliti.

Ali opet, to nije odgovor na pitanje zašto. Što se dogodilo u njegovoj glavi?

Stvar je, naravno, u tome da odgovor nikad nije samo crn ili bijeli i da su vjerojatno stvari mnogo kompliciranje, odnosno da odgovor na to pitanje ne može znati nitko osim njega. Naravno da je vrlo moguće da su iznenadna slava i bogatstvo imali ogroman utjecaj na klinca koji je doslovno odrastao na ulicama i imao izuzetno teško djetinjstvo. Treninzi su dosadni, ili su bar dosadniji od Fortnitea, dosadniji su i od utakmica, i netko kome je 20 i kusur godina, kako Lampard reče, teško ih povezuje jedne s drugim. Međutim, imamo li pravo potpuno ignorirati faktore o kojima znamo najmanje?

Recimo, upravo one koji su vezani za njegovo djetinjstvo i odrastanje bez roditelja. To je priča koja nikada nije dovoljno razjašnjena, bar ne u toj mjeri da bismo je isključili kao utjecaj na razvoj igrača. Dele je odrastao prvo bez oca-bogataša, a sa siromašnom i (navodno) često alkoholiziranom majkom, onda je preselio u Nigeriju, da bi se vratio u Milton Keynes i završio u domu i obitelji suigrača i potpuno se distancirao od obitelji. Daleko od svjetala reflektora često se događaju stvari za koje ne znamo, a koje itekako utječu na igrački razvoj. Uza sve to, Alli je oduvijek bio ono što Englezi zovu moody igrač; čovjek čije performanse na terenu puno ovise o raspoloženju.

U međuvremenu se Alli, koji je otpustio svog starog agenta i zaposlio svog najboljeg prijatelja, okružio ljudima za koje vjeruje da su od povjerenja, ali i koji očito nisu u stanju biti realni i otvoreni sa njim. Djeluje kao da je počeo stvarati jedan svijet, a onaj vanjski, stvarni — taj mu je počeo okretati leđa, a on je gubio povjerenje prvo navijača i medija, onda i trenera, da bi na kraju prestao vjerovati u samoga sebe. Spuštene glave, spuštenih ramena, odrađujući posao, daleko od mjesta na kojem je mogao i trebao biti.

Prije nego što će Mourinho započeti svoje izlaganje i Deleu objasniti smisao života, i on sam je govorio za već spomenuti dokumentarni serijal. Objasnio je kako se trudi da ne sluša što ljudi govore, jer “u jednom trenutku si im najgori, žele da ideš iz kluba, a u drugom si najbolji na svijetu, legenda.”

“Ako slušate što ljudi govore, ako stalno govore dobre stvari, lako vam se može dogoditi da vas ponese. Ako govore loše stvari, onda vam može pasti samopouzdanje.”

Nije rekao, ali kao da je ostalo u zraku da tako sve lako može otići u krivom smjeru. Čini se da je i otišlo.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.