Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Što se dogodilo s Joeom Hartom?

Engleski reprezentativni golman ni na nebu ni na zemlji

Vjernici bi rekli da su čudni putevi gospodnji.

Vratar nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine Asmir Begović jučer je bio domaćin dobrotvornog golf turnira čiji prihod ide u blagajnu njegove prije tri i pol godine osnovane humanitarne Fondacije. Begović, koji je do prošlog mjeseca bio član Chelseaja, a upravo je potpisao ugovor s Bournemouthom, s ovom organizacijom radi sjajan posao; donacije Fondacije fokusirane su isključivo na sportsku infrastrukturu, pa je tako pomogao izgradnju nekoliko multifunkcionalnih terena u Bosni i Hercegovini, ali i Engleskoj. Idući veliki projekt, sportski kompleks u Srebrenici, bit će dovršen u rujnu ove godine i to u suradnji s nekoliko međunarodnih organizacija među kojima su i Ujedinjeni Narodi.

Na događaju je skupljen solidan novac putem dobrotvorne aukcije sportskih memorabilija, a svaki od četiri igrača iz 18 momčadi u korist je Fondacije uplatio troškove sudjelovanja. Bilo bi preblago kad bih se nazvao slabim igračem golfa – nakon par pokušaja bilo mi je jasno da to definitivno nije sport za mene – i većinu sam vremena proveo vozajući se u bagiju i smetajući drugima. Ipak, zanimljivo je bilo biti dijelom ovog događaja, prije svega zbog sjajnog razloga okupljanja, ali i zanimljivog društva.

Begović je u Burhill Golf Clubu u Cobhamu kod Londona sakupio šaroliku ekipu. Pobjednik turnira na kraju je bila momčad koju je predvodio kapetan (lider, legenda, itd…) John Terry, solidan je bio jedan od najpopularnijih engleskih kriketaša Kevin Pietersen, dobre rezultate napravili su i Jamie Redknapp i Roberto Di Matteo, a igrali su i Paul Merson, te bivši kapetan engleske ragbi reprezentacije Matt Dawson.

Naravno, logično je da je dobar dio pozvanih svoju karijeru napravio upravo između stativa. Petr Čech živi u susjedstvu (Cobham je dom Chelseajevom kampu, velikom broju igrača Chelsea, ali i češkom vrataru koji je tu ostao i nakon što je Stamford Bridge zamijenio Emiratesom) i on je bio kapetan drugoplasirane momčadi na turniru. Doduše, on je bio uvjeren i da je pobijedio. David James, nekadašnji reprezentativac Engleske te vratar Liverpoola i Portsmoutha, bio je daleko najgore odjeveni i jedan od najlošijih golfera dana, a igrali su i Carlo Cudicini (nekadašnji golman, a danas trener vratara u Chelseaju) te Andy Quy, trenutno trener vratara u Stokeu.

S obzirom na ekipu koja se okupila nije nikakvo čudo da je nakon turnira jedna od glavnih tema razgovora u tradicionalnom pubu smještenom u golf klubu bio aktualni vratar reprezentacije. Tri dana ranije Englezi su jedva iskoprcali bod u Glasgowu i to nakon dva velemajstorska gola Leigha Griffithsa iz dvaju slobodnih udaraca. I bez obzira na činjenicu da je Griffiths svoj posao odradio vrhunski, engleski mediji su kao jednog od glavnih krivaca vidjeli upravo Joea Harta. Mediji, dakako, kreiraju javno mnijenje, pa se u gomili gostiju isticalo jedno kratko pitanje.

Što se, pobogu, dogodilo s Joeom Hartom?

Hartov problem je to što je ni na nebu ni na zemlji – klubovi u koje želi ne žele njega, klubovi koji ga žele ne mogu si ga priuštiti

Prije 20-ak je mjeseci ovaj 30-godišnjak bio na sedmom nebu. Njegov Manchester City osvojio je dvije titule prvaka, dva Liga kupa i jedan FA Cup, a Hartova uloga u svemu bila je izuzetno važna. Četiri je puta osvajao Zlatnu rukavicu, bio je standardni član engleske reprezentacije i neprikosnoveni broj jedan, a Leo Messi, kojemu je obranio i penal, nazvao ga je fenomenom. Što je možda za moderne nogometaše i najvažnije, Joe Hart je godinu dana ranije potpisao ugovor sa Cityjem, kojim je bio najbolje plaćeni vratar lige i svijeta u tom trenutku, sa 120.000 funti tjedno. To vam je, da se ne mučite s konverzijom, solidnih 80-ak prosječnih mjesečnih plaća u Velikoj Britaniji, odnosno više od milijun kuna.

O Hartu se u Engleskoj još kao klincu pisalo kao jednoj od najvećih vratarskih nada u povijesti te nogometom zaluđene, ali i nogometnim samopouzdanjem obmanute zemlje. On je u djetinjstvu igrao dva sporta; branio je za omladinske selekcije niželigaškog Shrewsbury Towna, ali i bio član jako dobre lokalne kriket momčadi. Da vas ne zamaram statistikom sporta koji ni sam ne poznajem dovoljno dobro da bih znao što u praksi znače njegove brojke, recimo samo da je Hart bio jedan od najvažnijih i najboljih igrača u timu koji je iznenađujuće postao prvak Engleske najprije u U13, a onda i u U15 kategoriji. Mladi Charlie Joseph John Hart, kako mu je pravo ime, imao je pred sobom veliku karijeru u kriketu.

Ali u nogometnom klubu nikako nisu bili zadovoljni takvim raspletom.

On je, naime, bio i jako dobar vratar u omladinskim kategorijama, pa je već s 15 prebačen u prvu momčad, gdje je trebao skupljati iskustvo. Nakon što se Shrewsbury Town plasirao u profesionalni ligaški sustav, zaigravši u League 2, Hart je iznenađujuće u ključnom dijelu sezone dobio priliku ispred dva iskusna vratara koje je Shrewsbury  imao u momčadi, od kojih je 33-godišnji Scott Howie sezonu ranije bio najbolji igrač kluba po izboru suigrača.

Odlučni Hart nije ni pomišljao propustiti ovakvu priliku. Branio je sjajno i uskoro se našao na meti u to vrijeme rastućeg Manchester Cityja. Lokalni mediji pretvorili su ga u mladu vratarsku senzaciju, javnost se brzo zaljubila u njega, a kriket je postao stvar prošlosti; Hart je uskoro preselio u Manchester i ondje se preko posudbi, između kojih je najvažnija bila ona u Birmingham City, izborio za broj jedan.

Ostatak priče dobro znate; Roberto Mancini je nakon ogromnih ulaganja arapskih investitora donio prvu titulu prvaka nakon 44 godina čekanj,a i to u jednoj od najboljih završnica engleskog prvenstva svih vremena. Hart je do tada već bio i standardni čuvar mreže engleske reprezentacije i potpis novog ugovora bio je formalnost. Pogotovo nakon što je pored njegovog imena stajalo toliko nula i što je postao jedan od najvrjednijih eksponata u Cityjevoj svlačionici.

Dvije godine kasnije sve se to vraća kao bumerang.

Hart je s Manchester Cityjem osvojio i titulu u eri Manuela Pellegrinija, ali kada je potvrđeno da će u Čileančev ured useliti ćelavi genij Pep Guardiola i sam vratar engleske reprezentacije pucao je od uzbuđenja. I on je kao i svi u klubu znao da slijede radikalne i korjenite promjene, ali malo tko je među navijačima omiljenog Joea Harta smatrao upitnim, bez obzira na činjenicu da je Pep oduvijek volio drugačije vratare. Međutim, s početkom sezone stvari su se za najboljeg engleskog golmana zaista drastično mijenjati.

Prvo je odigrao slabašno Europsko prvenstvo, a onda ga je Guardiola počeo ostavljati na klupi, pojavila se priča o dolasku Claudija Brava i sve je brzo bilo gotovo. Jedna stvar je vodila drugoj, Hart je utakmice Cityja gledao s klupe, s Guardiolom završio na ratnoj nozi i bilo je vrijeme za odlazak.

“U nogometu je sve stvar perspektive. A perspektiva onoga koji odlučuje u mom klubu je takva da u njoj ja nisam dovoljno dobar za njegove planove. To je jednostavno tako i s tim se treba pomiriti”, govorio je u nedavnom intervjuu za Guardian Hart i to savršeno opisuje njegov status kod Guardiole. U istom intervjuu Hart je opisao svoju tadašnju, ali i ono što je ustvari njegova sadašnja situacija.

“Glupo je misliti da sam imao desetine ponuda i da sam mogao pretjerano birati. Stigla je ponuda iz Torina, trener Siniša Mihajlović mi je rekao da ću igrati i ja sam napravio jedini logični korak kojeg sam mogao napraviti”.

Prelazak engleskog reprezentativca u talijansku Serie A u ovom periodu nogometne povijesti zaista je prvorazredna senzacija, čak i kada taj klub nije sezonu ranije završio na 12. mjestu prvenstvene ljestvice. Hart je u Torinu dakako prihvaćen odlično – družio se s navijačima, počeo je učiti talijanski i prilagođavati se novoj sredini, ali njegove performanse bile su daleko od vrhunskog nivoa. Torino je trebao biti prolazna stanica u kojoj će se Hart istaknuti, ali dogodilo se upravo suprotno – svaki njegov korak bio je pod posebnom lupom, a na svaku grešku se gledalo s posebnim zanimanjem. A nije da ih Hart ove sezone nije napravio.

Što nas dovodi do odgovora na pitanje iz puba u Burhillu.

Joeu Hartu nije se dogodilo baš ništa u igračkom smislu; on je kvalitetom i dalje isti onaj golman koji je bio i prije dvije godine. Problem je što Joe Hart nikada nije ni bio genijalac ili spektakularni golman kakvim su ga engleski mediji napravili; bio je on uvijek dobar, kada je u dobroj formi i jako dobar, ali isto tako ne i onakav kakvim ga se predstavljalo.

Dogodilo mu se to da je postao najveća engleska golmanska zvijezda nakon svih rupa koje su imali. Dogodilo mu se to da je potpisao najbogatiji ugovor među golmanima.

Guardiolin potez došao je u najgorem mogućem trenutku – veliki broj klubova sasvim sigurno je želio engleskog reprezentativnog vratara, ali si nije mogao priuštiti njegovu plaću, ne u tom trenutku sezone. Zato je Hart vidio Torino kao izlaz, ali tamo se rupa produbila – njegove obrane donijele su ovoj momčadi nešto bodova, ali njegovi kiksevi potvrdili su da nije na razini vrhunskog europskog kluba, pa je interes – ionako opterećen visokom plaćom – jednostavno nestao. U međuvremenu su i oni zainteresirani engleski klubovi popunili poziciju vratara, pa danas gotovo da i nema premierligaša u kojemu bi Hart bez problema upao na broj jedan.

Jasno, Hart  je preko noći postao laka meta. Dva škotska gola su išla preko zida – možda se jesu, možda se nisu mogla obraniti, ali danas više nikoga za to nije briga. Danas je Joe Hart igrač čija karijera ide silaznom putanjom, koji je gotovo pao na zemlju i kao takav je savršen za cipelarenje. Onako kako su pretjerivali hvaleći njegove kvalitete, tako danas pretjeruju kada ga kude. Njegov pravi problem je taj što je došao u situaciju da je ni na nebu ni na zemlji – klubovi u koje želi ne žele njega, klubovi koji ga žele ne mogu si ga priuštiti.

Prva notifikacija koja me dočekala jutros kada je moj avion dotakao asfalt štokholmskog aerodroma bila je vijest o gotovo sigurnom transferu Jordana Pickforda iz Sunderlanda u Everton. Ovaj 23-godišnjak je lani je skupio 29 premierligaških nastupa. Doslovno je preko noći postao glavna engleska vratarska zvijezda – tamošnji mediji smatraju da će skoro preuzeti broj jedan nacionalnog tima i biti jedan od spasitelja reprezentativnog nogometa. Everton je navodno za njega iskeširao 30 milijuna funti; bit će najskuplji engleski vratar svih vremena, a plaća mu je vjerojatno na sličnoj razini na kojem je Hartova.

Supertalentirani mladi vratar, jako veliki novac u igri, transfer u veći klub i ogromna – usudim se reći, nerealna – očekivanja. Sve je to prošao i Joe Hart, i to ne tako davno. I danas se muči pronaći klub.

Čudni su putevi gospodnji.