Londonska željeznička stanica Euston izgrađena je 1837. i danas, ne uključujući obližnju istoimenu underground stanicu, ima 18 platformi za vlakove. To je na papiru tek peta stanica u Velikoj Britaniji po godišnjem prosječnom broju putnika — ispred nje su, također odreda londonske, Waterloo, Victoria, Liverpool Street i London Bridge. Međutim, Euston Station — na kojemu je kava uvijek grozna pa je radije zamijenite odličnim i uvijek svježim pivom u obližnjem The Euston Tapu — željezničko je središte koje povezuje London s drugim velikim gradovima u Velikoj Britaniji. Glavni britanski grad tako je upravo preko Eustona povezan sa sjeverozapadom zemlje (dakle, Manchesterom i Liverpoolom, između ostalih), West Midlandsom (gdje je Birmingham) te Walesom i Škotskom.
Šire gradsko područje Londona, prema službenim informacijama, ima oko 15 milijuna stanovnika (a neslužbeno bar za trećinu više). Na godišnjoj bazi posjeti ga oko 20 milijuna turista. U nedjelju koja je za nama, dobar dio njegova centra je usto bio blokiran jer je London, kao i mnogi drugi gradovi u Europi, slavio World Car Free Day, pa je motornim vozilima bio zabranjen prolaz u strogi centar grada. I naravno, bio je to najbolji mogući povod da aktivisti u borbi protiv globalnih klimatskih promjena na jednom mjestu okupe 100-tinjak tisuća ljudi i pokažu što misle. Što bi vjerojatno bilo malo lakše da te nedjelje na dvije (Circle i District Line) od 11 linija metroa kojim dnevno prođe pet milijuna ljudi preko 270 stanica nisu započeti već unaprijed planirani radovi.
Na sve to su mogli računati i u Premier ligi, ali oni koji sastavljaju raspored ne ovise samo o svojim željama. Štoviše, oni prije svega moraju udovoljiti vlasnicima skupih televizijskih prava, ali i klubovima koji nastupaju u Europi i važan im je svaki sat odmora više. Pa su tako — dakle, da naglasim, planirano — u jedan dan, koji su brendirali kao Super Sunday, u širu gradsku jezgru Londona nabili čak četiri premierligaške utakmice.
Na papiru je sve izgledalo relativno dobro. Na krajnjem jugu londonske nogometne mape Crystal Palace je dočekivao Wolverhampton, Manchester United je gostovao u Olimpijskom parku kod West Hama, a Chelseajev Stamford Bridge, na kojem je igrao Liverpool, dijeli gotovo čitav gradski centar od Arsenalova Emiratesa na kojemu je gost bila Aston Villa.
Iskoristili su čitav neradni dan i potrošili teško zarađeni novac da bi gledali čitavih 45 minuta, prema naredbi. Ima li to ikakvog smisla?
Međutim, za prometnu i londonsku policiju stvari su izgledale potpuno drugačije. Naime, sve četiri grupe navijača — iz Wolverhamptona, Birminghama, Manchestera i Liverpoola — tog su jutra stizale na istu stanicu: Euston.
Treba li uopće trošiti slova na objašnjavanje da je huliganizam u Engleskoj daleko od mrtvog i da su sukobi navijača i dalje relativno česti, pogotovo kada se radi o rivalima kakvi četiri nabrojana kluba sa sjevera jesu? Međutim, tamošnja policija pokušava svoj posao raditi maksimalno odgovorno i omogućiti svojim građanima — a među njih, naravno, spadaju i nogometni navijači — da se osjećaju sigurno i vode normalan život. Tako je do posljednjih vlakova koji su te noći otišli prema sjeveru ukupno 186.027 NOGOMETNIH NAVIJAČA dvaput prošlo kroz kapije četiriju londonskih stadiona.
Svi oni, uključujući i gostujuće navijače, uredno su platili svoju ulaznicu i pronašli svoje mjesto prije početka utakmice. Sa stadiona su, pod budnim okom policije, izašli malo manje od dva sata kasnije. I, što je za ovu priču najvažnije, prije prvog i poslije posljednjeg sučevog zvižduka na utakmici njihova voljenog kluba.
Dan ranije, u subotu i to s početkom u 16:30 sati, u Tuzli se igrao derbi 9. kola nogometne BH Telecom Premijer lige. Domaći Tuzla City, koji je u tom trenutku imao 17 bodova i bio na vrhu ljestvice, na tuzlanskom je gradskom stadionu, koji dijeli s gradskim rivalom Slobodom, dočekivao vlasnika dvostruke krune iz prošle sezone i drugoplasiranu momčad s jednakim brojem osvojenih bodova, FK Sarajevo.
Tuzla je po broju stanovnika treći po veličini grad u Bosni i Hercegovini. Prema popisu iz 2013. ima oko 110.000 stanovnika. Koliko znam, ako se nešto nije promijenilo, Tuzla nije povezana direktnom željezničkom linijom sa Sarajevom, pa ako želite vlakom onda ćete (mislim) u Doboju morati presjesti na lokalni vlak i čitav put će trajati oko sedam sati. Što u principu znači, da ako ste nogometni navijač, vlakom nećete u Tuzlu na utakmicu.
Gostujući navijači — naravno, ako žele biti u gostujućem sektoru i otvoreno navijati za svoj klub — tako se do stadiona Tušanj, čiji je kapacitet oko 7.200 sjedećih mjesta, prebacuju isključivo organiziranim prijevozom. Prema kompliciranim važećim zakonima, policija svakog kantona u Federaciji ili policija Republike Srpske, ovisno o tome gdje se utakmica igra, u svoju nadležnost preuzima osiguranje navijača. To u praksi znači da svi navijači gostujućeg kluba pod policijskom pratnjom uđu u kanton/entitet, budu dovedeni do stadiona i na isti način se vrate na put prema svojoj kući.
Tako je, naravno, bilo i ove subote. Navijači FK Sarajeva — teško mi je procijeniti njihov točan broj, ali barem njih 200-tinjak koji su odlučili subotnje poslijepodne zamijeniti za putovanje do Tuzle kako bi gledali domaće prvenstvo i bodrili svoj klub — krenuli su na vrijeme i u Tuzlu ušli na vrijeme. Svi oni odvojili su i novac za putovanje, reći ćemo minimalno 20-ak konvertibilnih maraka (oko 75 kuna), a onda još uredno platili ulaznicu za utakmicu koja je koštala 10 KM.
Međutim, nitko od njih nije vidio početni udarac na derbiju kola.
Onda je u sedmoj minuti Dušan Hodžić u šesnaestercu srušio Saida Husejinovića, a nitko od njih ni to nije vidio. Vrijeme je bilo lijepo, sunce je grijalo Tušanj i domaće navijače, njih par tisuća, a trenutno najbolji strijelac prvenstva Vojo Ubiparip stavio je loptu na bijelu točku. Jako kratak zalet, loptu u desnu, golman u lijevu stranu, na semaforu je 1-0. Ali nitko od navijača Sarajeva, osim onih ispred televizora, to nije vidio. Oni, s ulaznicama u džepu, nisu bili na stadionu. Njih je policija zadržala, i to sve dok nije odigrano gotovo pola sata utakmice. Navodno, tek onda je za njih — ili za druge sudionike u ovom događaju? — bilo sigurno da iskoriste svoju plaćenu ulaznicu i uđu na stadion.
Ondje su iz prve ruke odgledali 15-ak minuta prvog poluvremena, odmorili se još 15-ak minuta, vidjeli drugi gol Tuzla Cityja na otvaranju nastavka, a onda, nakon 75. minuta utakmice zamoljeni — točnije, naređeno im je — da napuste stadion. Radi svoje i sigurnosti drugih sudionika u ovom sportskom događaju. Ako nisu željeli sukob s organima javnog reda mira i ljudima zaduženim za osiguranje utakmice, sve što su mogli uraditi bilo je poslušati naredbu i napustiti stadion. I tako propustiti gol kluba za koji navijaju i zbog kojeg su u dva smjera prošli skoro 300 kilometara i putovali pet sati — dakle, iskoristili su čitav neradni dan i potrošili teško zarađeni novac kako bi ga gledali čitavih 45 minuta.
Ima li to ikakvog smisla?
Ima li uopće smisla uspoređivati četiri utakmice i gotovo 200.000 ljudi koji u nekoliko sati bez problema dobiju proizvod kojI su platili i jedva 200 onih koji sličan proizvod plate, ali u, za organizaciju višestruko lakšim uvjetima, taj proizvod ne dobiju?
Naravno da nema, ali ništa u bosanskohercegovačkom nogometu nema smisla. Priča o navijačima FK Sarajeva izdvojena je naprosto jer se dogodila baš proteklog vikenda, ali ona se ponavlja na gotovo svim stadionima i svima koji žele svoj klub pratiti sa sektora s gostujućim navijačima. To koliko će dugo Tuzlaci ili Zeničani moći bodriti svoj tim u Mostaru ili Sarajevu zavisi isključivo od nečije procjene. Čije točno, to nije jasno — jer klubovi prebacuju lopticu na policiju, policija na savez, a ovi je vraćaju klubovima. Ili tako nekako, samo da loptica nije u nečijim rukama. Jer nitko od njih ustvari niti zna što radi niti bi se previše trudio da to popravi. Ovako je lakše za sve, osim za nogomet i za navijače, ali njih se ionako najlakše strpa u stereotip o pijanim i drogiranim huliganima.
I ne treba biti nikakav mudrac da se zaključi da je ovakvo stanje direktna posljedica apsolutne anarhije i neznanja koji vladaju u BIH nogometu i Saveza koji je na papiru zadužen za njegovo organiziranje. Ne postoji sistem za bilo što osim za fakturiranje, primanje dnevnica i isplatu putnih troškova. Pa ni za jednostavnu i nornalnu stvar kakva je organizacija nogometnih utakmica i to pred tek nekoliko tisuća, a često i stotina ljudi.
Problem s navijačima postoji, iako je drastično manji nego što ga se godinama pokušava prikazati, ali u Nogometnom savezu umjesto da rade nešto i bar pokušaju taj problem smanjiti, ako ne riješiti, umjesto da pokušaju nogometnim navijačima naprosto omogućiti da gledaju nogomet, oni (opet) biraju skrivati se iza drugih i potpuno ignorirati problem.
Najveća ironija je u svemu tome da je predsjednik Nogometnog saveza BiH Elvedin Begić u njegov vrh stigao kroz godine rada u Komisiji za sigurnost i stadione NSBiH, a onda je — naravno, preko funkcije u Savezu — napredovao sve do UEFA-inog Komiteta za sigurnost i stadione, čiji je bio potpredsjednik. U njegovu CV-ju — valjda kao vrhunac cinizma za zemlju u kojoj nogometni navijači putuju pet sati, plate punu cijenu ulaznice, a onda i pored činjenice da nema nikakvih problema gledaju samo pola utakmice — stoji kako je, pazite sada, izabran u UEFA-in Komitet za organizaciju događaja. Valjda ondje ne mora objašnjavati kako je moguće za svoj novac ne dobiti proizvod koji ste platili.
Teško je uopće naći nekakvu usporedbu u realnom svijetu, jer ne postoji nitko i ništa što toliko bježi od odgovornosti u baš svemu koliko to rade čelni ljudi BIH nogometa. Ako baš moramo, onda društvo iz 10 milijuna nečega vrijedne blještave zgrade u kojoj je novo sjedište saveza (njihova jedinog ‘uspjeha’ u posljednjih pet godina) djeluje kao ponosni roditelji koji bi radosno pozvali sve prijatelje svog djeteta na rođendan i zamolili za što veći poklon, ali naredili onoj malo nestašnijoj djeci da dođu tek nakon što se ovi mirniji malo opuste. I još da odu prije torte, čisto da ne pokvare fotografiranje slavljenika.
Ali čak ni u pokvarenom svijetu kakav je naš, tako loših i pokvarenih roditelja kao što su ovi već godinama prisilni i rijetko bezobrazni staratelji BIH nogometa — nema.
