Postoje dvije legende o čovjeku koji je izmislio numeraciju na modernim metama za pikado. Prva je ona o izvjesnom Brianu Gamlinu, stolaru iz Burya u Lancashireu. On je 1896., tvrdi ta teorija, u svojoj 44. godini izradio pikado ploču s numeracijom koja se koristi i danas. Međutim, ne postoji nikakav pisani trag da je taj čovjek, za kojeg se tvrdi i da je umro sedam godina kasnije, uopće postojao, zbog čega se i sumnja da je to istina. Drugu je verziju 1992. ispričao Thomas Edward Buckle, sin Thomasa Williama Bucklea. On je tvrdio da je njegov otac izmijenio varijaciju pikada London Fives, koja ima 12 segmenata, te stvorio ovu današnju s njih 20, ali ni Buckle mlađi nije imao neki konkretan dokaz za to.
Bez obzira na to koja je od ove dvije priče istinita — ili možda nije nijedna? — ideja iza ovakvog načina numeriranja segmenata na ploči prilično je jednostavna. Ona je trebala smanjiti učestalost onoga što bismo mogli nazvati sretnim pogocima.
Ukratko, trebalo je pronaći način da se i na službenim natjecanjima i za vrijeme razonode u lokalnom pubu razdvoje oni koji imaju vještinu i znanje od hazardera koji bi tek tako bacali strelice i nasumično pogađali vrijednosti koje su im donosile pobjedu. Postoji ukupno 2.432.902.008.176,640.000 — navodno, jer matematika mi ne ide ni približno toliko dobro da bih provjerio taj podatak koji sam kopirao s Googlea — različitih rasporeda svih polja na meti, a Gamlin ili Buckle ili netko treći očito je došao do onog koji se smatra gotovo savršenim i koji favorizira one koji imaju vještinu u odnosu na one koji se oslanjaju na sreću.
Međutim, pikado je takva igra u kojoj je u teoriji i dalje moguće — a nije da se ponekad i ne dogodi — da mnogo slabiji igrač u potpunom neznanju baci puno bolju ‘ruku’ od onoga koji dokazano ima vještinu. Štoviše, nije realno, ali nije ni potpuno nemoguće, da pijani lik s pivom u lijevoj ruci i cigaretom koja visi s usana, lik koji nikad u životu nije u ruci držao strelicu za pikado, baci savršenih 180. Važno je pokušati — baciti strelicu i pogoditi u metu, pa što dođe, dođe.
Zaista ne postoji nikakva realna osnova da donesemo smislen zaključak kako bi Milošević mogao biti od koristi reprezentaciji BiH
Otprilike tako — kao veliko i naoko dobro situirano, ali i dalje prilično neugledno, glasno i bezobrazno društvo za šankom u pubu — djeluje Nogometni savez Bosne i Hercegovine u svojim pokušajima da pronađe izbornika A selekcije.
Predsjednik saveza — što je uloga koju od ožujka 2021. obnaša 35-godišnji menadžer zaštite na radu i zaštite životne sredine i na kojoj je naslijedio tada 61-godišnjeg prometnog inžinjera — je najodgovorniji i kao takav jedini koji bi mogao imati strelice. U toj fiktivnoj priči, ostali članovi Izvršnog odbora (jedno)glasno ga bodre i grohotom se smiju dok ovaj zajebava Zvjezdana Misimovića, bocka ga strelicama i pretvara se da će mu prepustiti da i on baci bar jednom.
Onda zamahne pa pogodi jedan — taj Gamlin, ili Buckle, ma tko god da je, taj je baš neki bezobrazan čovjek, baš da tu stavi jedinicu, samo jedan jedini bod! — pa ljutito baci ponovo i pogodi mršavu peticu. Onda kaže nešto na bugarskom, zatvori oči, i pljas: ravno u dvostruku 18-icu. Nije to tako loše, nije ni savršeno, ali hajde, za amatera je sasvim okej. Ali ne daju mu njegovi drugovi mira, a i on je mlad, zelen, hoće se dokazati. Pa pošalje Zvjezdana po strelice, da oproba ponovo, trostruko 20 ili ništa. I ono bi ništa, jedva tri boda. I još zamalo da pogodi tog istog jadnog Misimovića, koji se srećom na vrijeme sklonio u stranu, jer što on ima s ovim?
Predsjedniku se nabora čelo, skupi oči — možda ne vidi najbolje? — i zamahne opet, ali ovaj put prije nego što je strelica i doletjela do ploče, prije nego što je i vidio što će biti, jedva da se i zakačila opet za broj tri, on odluči da to nije dobro i iščupa je, ovaj put potpuno ignorirajući nesretnog Misimovića. Jer najbolje bi bilo da proba ponovo. A ono, zašto ne? Učinilo mu se da mu je netko dobar u ovome, netko star i iskusan, rekao da će mu pokazati kako se to radi, ali se nije javio na telefon, pa i što ga briga, pa može on to sam. Jelda da može? U prolazu pogleda one članove Izvršnog odbora, a oni ga (jedno)glasno bodre, viču mu da je najbolji — nije to za njih ništa novo, vikali su i onom prošlom i jednako uspješnom, vikat će i sljedećem — i da ne može promašiti. I predsjednik opet zamahne. Pa što bude, bude.
Ovaj put još uvijek ne znamo koliko točno bodova nosi polje koje je pogodio, ali znamo da na njemu piše ime Save Miloševića.
Ovaj nekadašnji izvrsni napadač koji je igrao za Partizan, Aston Villu, Zaragozu, Parmu, Espanyol, Celtu, Osasunu i Rubin iz Kazanja, rođen je u Bijeljini, a u reprezentativnoj karijeri skupio je 102 nastupa i 37 golova. U dresovima SR Jugoslavije i Srbije i Crne Gore. U trenerskoj karijeri taj je 50-godišnjak vodio Partizan i Olimpiju, s kojima je skupio ukupno 83 utakmice na klupi, od kojih je zadnja bila prije nešto malo više od 24 mjeseca. Što će u praksi reći da zaista ne postoji nikakva realna osnova da donesemo smislen zaključak kako bi mogao biti od koristi reprezentaciji koja je očigledno prokockala kvalifikacije i koja će put do Njemačke tražiti u baražu.
Može li on to napraviti? Može, zašto ne, šansa postoji. Je li dovoljno dobar trener da bude izbornik ove BiH? Moguće, zašto ne bi bilo moguće. Uostalom, nije da su tom klupom i ranije defilirali vrhunski stručnjaci, čast izuzecima. Hoće li biti u stanju nositi se s pritiskom navijača nakon serije katastrofalnih rezultata? I sa svim problemima koji ga čekaju, poput neodazivanja jednog od najboljih igrača?
Možda hoće. Možda neće. Koja je njegova nogometna filozofija? Način igre koji preferira? Zašto je baš on dobar izbor za selektora BiH? Koliko je sposoban prilagoditi se limitiranoj kvaliteti koju ima na raspolaganju? Koliko suparnicima? Kako reagira na događanja na terenu? Kakav mu je stil vođenja utakmica? Oblači li odjelo ili nosi šuškavac? Odgovara li mu više rad u klubu i kako će se snaći sa potpuno drugačijim poslom izbornika?
Niti na jedno od tih i mnogih drugih pitanja nemamo konkretni odgovor. Jer naprosto ga je nemoguće imati. Možemo nagađati, možemo vjerovati drugima, možemo vjerovati samom Miloševiću, ali činjenica je da su dvije godine u današnjem nogometu jako puno vremena, u kojemu se on možda dodatno razvio kao trener i kao ličnost, ili u kojem nije pogledao niti jednu utakmicu ni na televiziji. Jer apsolutno sve je moguće. Kao što je moguće i nije nerealno da Savo Milošević i njegova nova momčad prođu kroz baraž — u kojem mogu dobiti dvaput po 5-0, a mogu i dvaput na penale nakon što ne zapucaju prema golu, jednako vrijedi — i ostvare povijesni plasman na Europsko prvenstvo.
I postoje mnogobrojne teorije o motivima Vice Zeljkovića i njegovih mahača glavama kad su u pitanju njihovi postupci vezani za reprezentativne selekcije. Većina njih ima mnogo bolje i ozbiljnije argumente od ove o bacanju strelica na pikado. I vjerojatno su točnije. Ali ova najbolje oslikava način na koji u NSBiH trenutno rade. I sama je sebi dokaz, jer je ovo što oni tamo već godinama rade savršena je potvrda da rezultat reprezentacije BiH — ma kakav on bio i što god ovaj ili neki budući izbornik napravio, makar to bilo i nešto što nitko nikad ranije nije učinio — nikako ne može doći zbog znanja i vještine koju imaju ljudi koji vode nogomet u ovoj zemlji ili sustava koji su organizirali.
Što god da bude sutra, gdje god da se strelica zabije — na jedinicu, peticu ili trostruku 20-icu — biće to sasvim sigurno tek slučajni pogodak.
Ili promašaj.
