Prođe i prva bosansko-hercegovačka nogometna super srijeda! I to kakva!
Dobro, dobro, malo pretjerujem, jer nitko je nije nazvao tako, nitko vjerojatno nikad ni neće, pogotovo ne nakon onoga što smo vidjeli na terenu (barem u jednoj utakmici), ali ovo u teoriji jest bio potencijalno najzanimljiviji i marketinški najisplativiji premijerligaški dan u posljednjih nekoliko godina. Igrom slučaja, ili bolje rečeno nesposobnošću ljudi koji vode nogometni savez i samo, odavno neregularno natjecanje, na isti su dan igrana dva rivalstvom najveća derbija u ovoj zemlji: sarajevski i mostarski.
Usto se poklopilo da su i sva četiri kluba u vrhu ljestvice, poklopilo se i to da su u prošlom kolu sva četiri ostvarila važne pobjede, poklopilo se i to da se sarajevski klubovi međusobno bore za Europu, ali i to da su mostarski klubovi u ovoj sezoni branitelji dvaju jedinih trofeja koji su u igri, prvenstva i kupa. Sve se poklopilo. I realno, veći potencijal za nešto što bi se moglo nazvati savršenim nogometnim danom, nečie što bi moglo biti mamac za publiku i promociju samog proizvoda teško da se mogao staviti na jedno mjesto i teško da će u skoroj budućnosti moći.
Rezultat je, kao što to obično biva u BiH nogometu, bio jako slab. Vidjeli smo jednu užasnu i jednu dobru utakmicu, vidjeli smo vjerojatno i starog-novog prvaka, ali i u dvije utakmice savršenu sliku svih problema koje ova liga ima, na terenu i oko njega.
Premijer liga na televiziji ne poznaje koncept studija, stručnih komentatora, analize igre ili suđenja, odnosno približavanja gledateljima
Ali bi prije svega zaista bilo ekstremno zabavno vidjeti i čuti što se zapravo događa u blještavoj novoj zgradi Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine kad planira ovakve nogometne dane. I kako je moguće da uspiju smisliti ovakve kolosalne i naprosto neobjašnjive gluposti? Zamislite, ti silni nogometni znalci i stručnjaci za marketing i promociju i odnose s javnošću i za što sve ne, njihovi sinove, braća, svastike i koga već nisu zaposlili, i još najveća regionalna sportska televizija koja ima prava na prijenose, odnosno njihovi magovi za produkciju i komercijalizaciju — svi su oni zajedno nekako došli do zaključka da se najveći i najvažniji derbi, onaj koji okuplja klubove s najvećom navijačkom bazom iz najvećeg grada u zemlji, odigra u srijedu u 13 sati.
Ali to, kako se ono kaže, nije sve. Naime, 148. sarajevski gradski derbi između Sarajeva i Željezničara igrao se u srijedu u 13 sati na neutralnom terenu u Zenici i bez publike.
Pročitajte to još jednom, po mogućnosti naglas i mislim da će vam biti jasno apsolutno sve o ljudima koji vode nogomet u BiH bez da ste ikada ranije pročitali ijednu jedinu riječ. Dakako, oni će vam zato ponuditi i razloge, potpuno nesvjesni — ili, još gore, potpuno svjesni — da su im uzrok isključivo oni. Naime, Sarajevo i Velež trebali su još ranije biti domaćini Željezničaru i Zrinjskom, ali nisu mogli jer su u sklopu projekta NSBiH mijenjali travnatu podlogu na svojim stadionima. Međutim, taj se posao — koji je u većini zemalja, pa i u Hrvatskoj, trajao između 45 i 60 dana — razvukao na više od devet mjeseci; kod Veleža je gotov pa je klub mogao igrati na svom terenu, a kod Sarajeva nije, pa ono nije imalo kud.
Sarajevo je nakon nekoliko kola na Koševu bilo domaćin na Bilinom polju u Zenici, jednu je utakmicu odigralo u Mostaru, Veleža će idućeg vikenda vjerojatno dočekati u Travniku, ali organizacija utakmice bilo gdje značila je i mogućnost da na tribinama budu navijači. A to je za NSBiH ipak pretjerano komplicirano, pa su ondje odlučili da se derbi odigra u Trening centru Saveza u Zenici i bez prisustva publike. Ondje, naravno, nema reflektora — pa i da ima, televizija bi dala prioritet Ligi prvaka, što je i normalno — pa je Nogometni savez ovaj put mudro odlučio ionako veliku publiku koju liga ima reducirati na one koji na radni dan u 13 sati mogu sjesti ispred svojih televizora i odvojiti malo više od dva sata. To je revolucionaran marketinški potez: nogometna super srijeda za penzionere i nezaposlene. Eto vam skajevi i bitisportovi i foksovi i evrosportovi i daznovi, tako se radi.
Na samom terenu, Sarajevo i Željezničar uklopili su se u penzionerski duh, pa su nas počastili možda i najgorom utakmicom sezone.
Treneri, dakako, uvijek imaju spreman alibi, jer ovo je “teška utakmica, u kojoj je najvažnije ne izgubiti, pa su obje ekipe igrale u grču”, ali nije se činilo da bilo jedan, bilo drugi ima pravi plan kako pobijediti; samo kako ne izgubiti. Sarajevo je možda ostavilo malo bolji dojam jer je više imalo loptu u nogama, ali za ekipu koja je samo ove zime uložila gotovo milijun maraka sve je to premalo i blijedo i neuvjerljivo. S druge strane, Željo je u prednosti na ljestvici i sigurno je u startu bio zadovoljniji bodom, pa mu je takav bio i pristup. No, kako je to nakon derbija lijepo rekao njegov trener Edis Mulalić: nitko ne želi igrati ovakve utakmice, nekad se samo dogode.
Jer baš to je generalni dojam koji su ostavili: da se ova utakmica samo dogodila, bez nekog velikog doprinosa bilo koga na terenu, ali i s klupe. Je li to nedostatak kvaliteta i znanja, kukavičluk, indisponiranost, loš dan ili nešto peto zapravo je nevažno; sudac Admir Musić ujednačenim je kriterijem — ono što u Želji misle da je gol objektivno je jako teško procijeniti je li prešlo crtu — ovaj put dopustio ekipama da naprave najbolje što mogu, a oni su to ignorirali. Nakon 20-ak minuta igre sve ono što se činilo kao nekakav taktički pristup i plan potpuno se raspalo; utakmica se pretvorila u bespotrebna ispucavanja, (promašena) dodavanja, naguravanja, protestiranja i gomilu prekršaja, pa se ovaj sarajevski derbi ocrtao u savršenu ilustraciju nemoći dvije momčadi da naprave ono što žele.
Termin jedne utakmice jest bio neobičan, ali ArenaSport je generalno malo zainteresiran za Premijer ligu kao televizijski produkt koji zaslužuje pažnju i promociju. I sarajevski i mostarski derbi su — kao, uostalom i većina utakmica ove i prošle sezone — prošli bez nekog specijalnog programa. Premijer liga na televiziji ne poznaje koncept studija, stručnih komentatora, analize igre ili suđenja, odnosno približavanja stvari na terenu i oko njega gledateljima, dok je kritiziranje bilo čega ili koga potpuno nestalo. Zapravo se sve svodi na na prijenose kakvi su se radili i prije 30 ili 50 godina, u kojima sliku na ekranu prati komentator, koji onda poslije utakmice kratko razgovara sa trenerima.
Nekoliko sati poslije mučenja u Zenici, u Mostaru smo gledali potpuno drugačiju predstavu.
Doduše, i ondje su se ljudi iz Natjecateljske komisije potrudili da naprave cirkus. Zbog nepostojanja klasičnog gostujućeg sektora na stadionu koji se još gradi — on je kasnije improviziran, ali nedovoljno dobro da primi navijače u ovakvoj utakmici — zabranili su dolazak gostujućih navijača. S kojima su se onda solidarizirali u domaćoj navijačkoj skupini, pa smo imali jedan prisilni i jedan dobrovoljni bojkot i bar za trećinu manje gledatelja na tribinama. Jer koga briga za navijače, nije da je cilj promovirati utakmice i samu ligu te privući ljudi još ljudi na tribine.
Ali barem je sve prošlo bez problema i fokus je bio ondje gdje treba biti, na terenu. A na njemu je Zrinjski napravio veliki korak prema novoj tituli prvaka. Nakon što je jesen završio sa samo tri boda prednosti nad prvim pratiteljem, pa izgubio šefa struke Sergeja Jakirovića, stvorio se dojam da će ostali imati barem priliku da se približe Zrinjskom i da na kraju gledamo utrku za titulu. Međutim, ispostavilo se da je Krunoslav Rendulić samo nastavio ondje gdje je Jakirović stao; u prvih pet utakmica proljeća (uključujući i Kup) Zrinjski je ostvario pet pobjeda, pa je već na +12 i u polufinalu Kupa.
Velež, koji je bio u naletu i bez primljenog gola u prve četiri utakmice, jest bio oslabljen neigranjem nekoliko važnih igrača, napravio je i nekoliko velikih pogrešaka, ali bez obzira na to Zrinjski je potpuno dominirao i zasluženo slavio.
Za razliku od sarajevskog, u mostarskom derbiju se zaista igrao nogomet: Sarajlije su zajedno napravile 37 faulova i imale ukupno 41 i pol minutu aktivne igre; Velež i Zrinjski su bili na 22 prekršaja i solidnih 57 i pol minuta. Rođeni su svoju bitku izgubili na sredini terena, ali su i dalje pokušavali doći do suparničkog gola kroz lopte u dubinu, što je za Zrinjski i njegovu pokretljivu, dosta direktnu igru s mnogo centaršutova u kazneni prostor bilo nedovoljno. Nije bila super, jer nije bilo svih koji su željeli biti, ali jeste bila jako lijepa nogometna srijeda.
Mostarski derbi tako na kraju jest popravio dojam dana. Pune tribine, pozitivno nabrijana atmosfera, taktičko nadmudrivanje, dobro suđenje i sasvim solidan nogomet zapravo su samo potvrda da nogomet u BiH može puno više i da ima veliki potencijal. S druge strane, sarajevski su klubovi odigrali slabu utakmicu, ali događa se i boljima te samo po sebi nije problem.
Jest, međutim, to što su natjerani igrati u takvim uvjetima, u kojima je teško bilo i očekivati da utakmica bude zadovoljavajuća, a kamoli spektakl, vraćajući nas nekoliko koraka unazad, u realnost ozbiljnih problema koje ova liga ima. Problema kojima je uzrok isti, ali i s kojima se nitko, iz ovih ili onih razloga, ne želi suočiti.
I zbog kojih je i ova, ali i svaka sljedeća srijeda ili subota, bez obzira na poneki bljesak pozitive, bila samo obična, siva i tmurna, daleko od onoga što može biti.
