Sad je jasno da su za neke nogometni navijači postali samo konzumenti, a da su nogometna natjecanja pretvorena u proizvode koje im skupo prodaju. Sebičnost je zamijenila solidarnost. Novac je postao mnogo važniji od slave, pohlepa važnija od lojalnosti, dividende važnije od strasti.
I to je istina. Ali da vam je prije samo 20-ak dana netko, onako uz pivo, čips i četvrtfinalni dvoboj Lige prvaka, izvan svakog konteksta pročitao ovih par rečenica i upitao vas da pogodite o kome govore, odnosno tko je jedan od najvećih krivaca za takvu situaciju, mogao bih staviti desnu ruku u vatru da bi dobar komad vas — odnosno, nas — bez ikakvog usprezanja ispalio četveroslovni akronim koji označava europsku nogometnu organizaciju. I ne bi pogriješilo.
Međutim, prvi odlomak ovog teksta nisam napisao ja, samo sam ga preveo i malo doradio kako bih parafrazirao ono što je ustvari prije tri dana izašlo iz usta prvog čovjeka te iste organizacije znane kao UEFA, Aleksandra Čeferina. I to možda i najviše govori o tome u kakvoj situaciji se europski nogomet danas nalazi, zašto je tamo i zašto se ustvari dogodila čitava super priča sa super ligom superklubova.
Naime, ovo što je 12 europskih klubova — ne najjačih, ne najboljih, ne najpopularnijih, ne najbogatijih, ne najtrofejnijih, nego u ovom trenutku najadekvatnijih za takav potez — napravilo ovog tjedna nije bilo ništa novo, spektakularno i neočekivano, ako isključimo sam tajming događanja. Pogotovo nije bilo ništa revolucionarno ili nešto što bi iz temelja promijenilo sport koji poznajemo i volimo. Odnosno, promijenilo bi, ali ništa drugačije od onoga što već mijenjaju i što će s vremenom promijeniti njegovi aktualni vladari.
Usred borbe za pravdu i protiv Super lige, UEFA je predstavila super ligu, samo ju je propustila tako nazvati
Nije to bio nikakav rat različitih ideologija, bio je to samo pokušaj puča.
Tipični slijed događaja za slabo vođene, loše organizirane, prirodnim potencijalima enormno bogate, egocentrične i sebi svrsishodne totalitarne diktatorske režime. Skupina izuzetno utjecajnih starih generala tražila je promjene kakve bi pomogle isključivo njima i njihovim sljedbenicima koji se nalaze u velikoj krizi, a kada ih nije dobila, bar ne sve što je tražila — pod okriljem noći, bez da to znaju i najvažniji suradnici i najvjerniji vojnici, uvjerena da svakako ima ogromnu podršku naivne armije — organizirala je puč, pokušavši preuzeti vlast. Ne popraviti, ne pokvariti, ne promijeniti, nego naprosto preuzeti vlast i preusmjeriti većinu sredstava sebi.
To što je ta umišljena skupina samozvanih autoriteta precijenila vlastitu veličinu i utjecaj, to što su se još jednom pokazali nesposobnima i nedovoljno inteligentnima, odnosno neorganiziranima i međusobno podijeljenima i pokvarenima, to ne mijenja činjenicu da ništa od ovoga nije bio pokušaj stvarne promjene korijena sustava nego tek pobuna, zabijanje noža u leđa i pokušaj preuzimanja ključeva sefa. Pobuna koja je došla unutar tog istog sustava.
I nakon ovih nekoliko dana sasvim je logično, pogotovo sa svakom novom izjavom Florentina Pereza i Andree Agnellija, zapitati se kako je moguće da takve kompletne budale vode takve velike klubove kakvi su Real Madrid i Juventus. Sasvim je logično zaključiti i to da se uz tek malo više truda, malo manje samodopadnosti i egoizma, a puno više lukavstva, uz bacanje mrvica gladnima i siromašnima, odnosno lažnim predstavljanjem ovog puča narodnom revolucijom, lako moglo dogoditi da su svoj plan mogli provesti preko noći i već kroz nekoliko sezona imati sve što su poželjeli.
Ali i pored njihove gluposti, jasno je da se ovih 12 klubova zapravo vodilo sasvim razumnom logikom, gledajući isključivo iz svoje i perspektive svojih konzumenata: mi smo ti koji generiraju najviše očiju, generiramo i najviše novca. Istina, već sad uzimamo daleko najviše, ali imamo i pritisak tih svojih konzumenata da radimo rezultate, inače neće trošiti novac, pa nismo u stanju biti racionalni i trošimo previše. Trošimo puno više nego što imamo jer moramo. Dakle, ne znamo s parama ali nam je jasno da nam trebaju, pa zašto da s te hrpe na koju mi najviše bacamo ne uzmemo još? Za početak ćemo uzeti kredit od nekoliko milijardi, bez pravog plana kako ćemo ga vratiti, ali što može poći po zlu? Pa mi smo ti koji najviše zarađuju…
Naravno, u toj priči je, osim vlastite nesposobnosti, zanemarena i gomila drugih faktora koji posljedično drastično smanjuju vrijednost proizvodu, jer je kroz stotinu godina tradicije napravljen tako da naprosto ne može opstati sam, ali što očekujete od ljudi koji desetljećima troše više nego što imaju, i to predstavljaju kao dobar način poslovanja? To je njihova perspektiva i sasvim je logično da vjeruju u nju. Kad kažu da spašavaju nogomet, oni to zapravo i misle. Jer misle da su oni nogomet.
Međutim, to što je 15-ak milijardera pokušalo stvoriti Superhik ligu u kojoj će oduzimati od siromašnih da bi davali bogatima nije nešto što bi nam trebalo otvoriti oči, jer tako nogomet funkcionira već 30-ak godina i više. Problem je u tome što druga strana u ovoj priči to zapravo nije, jer na njoj se ustvari već dugo ponašaju tako da gledaju isključivo svoje interese i svoje bogatstvo, i to tako da pomažu bogatima da budu bogatiji.
Iako je njihov PR mnogostruko bolji, i dalje je činjenica da u Nyonu sve svoje mehanizme već desetljećima prilagođavaju prvo najbogatijima, onda vlastitim interesima i interesima malenog kruga ljudi koji diže ruke, dok su za veliku većinu koju čine siromašni namijenjene samo mrvice. Možda i najbolja ilustracija toga u ovom trenutku je novi sustav europskih natjecanja.
Usred borbe za pravdu i protiv Super lige, UEFA je predstavila super ligu, samo ju je propustila tako nazvati.
To je zapravo Agnellijev koncept, koji kod najbogatijih nije prošao samo zato što im ne garantira željenih 16 mjesta, iako su ona u praksi tu. Gotovo je udvostručen broj utakmica, bit će povećan i nagradni fond, velikim ekipama ostavljen je ogroman prostor za rezultatske kikseve, a spremne su i dvije divlje karte za one koji na terenu ne izbore plasman. Poanta je zapravo u tome da je UEFA ovaj put dala puno, iako nije sve, ali uz njenu trenutnu politiku je vrlo izvjesno da će u bliskoj budućnosti, možda već sa sljedećom promjenom sustava, sama stvoriti sve ono što bogati traže.
I to nas dovodi do suštine, koja je ustvari prilično jednostavna. Principi na kojima u teoriji funkcionira UEFA (i FIFA) jesu dobri, jer na nogomet gledaju kao na zajedničko dobro, od kojeg koristi trebaju imati svi. Ali to je i dalje izuzetno zatvorena, netransparentna i elitistička organizacija; ona funkcionira u malom, ali savršenom krugu koji zanemaruje svoju najvažniju funkciju, a ona bi trebala biti kontrola upravljanja nogometom. Umjesto konkretnog detektiranja najvećih problema, odnosno jasnih i jednakih pravila za sve, krovna organizacija je prvo prihvatila biti dijelom, a onda i jednim od najvećih uzroka tih problema, dovevši nogomet u stanje u kakvom danas jest. Nisu oni nikakvi dobri momci, oni su potpuno isti, samo se prodaju bolje i pametnije.
U pravu su dvanaestorica žigosanih kada kažu da je nogomet u problemu i da su promjene prijeko potrebne. U pravu su i u UEFA-i kada kažu da je nogomet u problemu i da su mu promjene prijeko potrebne. Najviše od svih su u pravu navijači kada kažu da je nogomet u problemu i da su mu promjene prijeko potrebne. Stvar je u tome da su svi jako dobro svjesni tog problema, ali se nitko ne želi uhvatiti u koštac s pravim rješenjima jer su u tom krugu apsolutno svi, i svi bi nešto izgubili — neki svoje klubove, neki trofeje, neki proslave na trgovima, dominantnost u natjecanjima, neki svoje gazde, neki svoja tržišta…
Ili, kako bi to lijepo rekao glavni čovjek europskog nogometa, nekima je novac je postao mnogo važniji od slave, nekima pohlepa važnija od lojalnosti, nekima dividende važnije od strasti. Sebičnost je zamijenila solidarnost.
