Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Švabin mali

Fenomen Amara Osima

Za one koje dolaze s juga svaka je sarajevska zima teška i duga, ali ova je i za one koji dolaze s juga Grbavice — doduše, i sa svih ostalih tribina ovog jedinstvenog stadiona — neočekivano bila najteža i najduža valjda još od onih ratnih. Ne zbog prljavog blata i crnog leda u koje se na rijetko čišćenim gradskim ulicama brzo pretvore prve romantične pahulje snijega ili ogromnog sivog oblaka smoga koji tjednima skriva plavo nebo i sunce i bez razlike truje sve one koji se vuku ulicama bosanske prijestolnice. Na takvo nešto su, uostalom, već navikli — nego zbog činjenice da njihov Željezničar već desetljećima nije bio u ovako velikoj i debeloj krizi.

Prošla je trebala je biti dobra godina za Plave, koji su se nakon teških post-ratnih godina stabilizirali i od bosansko-hercegovačke neovisnosti na onu jednu titulu prvaka iz Jugoslavija dodali još njih ukupno šest kao i šest nacionalnih kupova, što ih čini najtrofejnijim klubom u ovoj zemlji. Dugo su se na Grbavici mučili s infrastrukturom, ali su u međuvremenu dovršili novu istočnu tribinu i dobili potpuno novi teren, pa se rezultatski iskorak činio kao logično očekivanje navijača jednog od najpopularnijih klubova u BiH. Prošle sezone osvojili su kup i bili drugi u prvenstvu iza Zrinjskog, ali kola su se već s prvim danima nove sezone počela bespovratno koturati niz provaliju.

Na njenom početku bilo je (očekivano) ispadanje iz Europe iza kojeg je uslijedio otkaz za tek dovedenog trenera Slobodana Krčmarevića, i to nakon samo dva kola u prvenstvu. Njega je zamijenio vojnik kluba Milomir Odović, ali početni uspon bio je samo privid pred totalni krah. Željezničar je od poraza u kupu u Širokom Brijegu u rujnu u 11 utakmica upisao tek dvije pobjede, a jesenski dio sezone završio je s pet uzastopnih poraza — osim od Sarajeva i Širokog, poražen je i od Zvijezde 09 iz etno sela Stanišić pored Bijeljine, od Tuzla Cityja (kako se od ove sezone zove momčad Sloge iz Siminog Hana) te od Krupe na Vrbasu. Navijači su reagirali tražeći ostavke klupskog rukovodstva, nakon jedne od utakmica zamalo su se i fizički obračunali s igračima na terenu pa je jesenski dio sezone, na čijem je kraju Željezničar četvrti s čak 15 bodova zaostatka za prvoplasiranim Sarajevom, završen totalnim kaosom.

Međutim, kako to obično biva u ovakvim situacijama, sa zadnjim danima godine kaos je postao još i veći.

Odović je, dakako, i prije kraja sezone postao bivši, a favorit navijača za njegovu zamjenu bio je Amar Osim. Sin proslavljenog Ivice Osima Željezničar je vodio u dva navrata i bez njega bi trofejna dvorana ovog kluba bila mnogo siromašnija — on je između proljeća 2001. i jeseni 2003. osvojio dvije titule prvaka i dva nacionalna kupa, da bi potom između 2009. i 2013. dodao još tri prvenstva i dva kupa — i nije nikakvo čudo da je omiljen među navijačima koji su silno željeli njegov povratak.

Tako je 4. prosinca u medijima osvanula vijest da je Osim razgovarao s klupskim predsjednikom Senadom Misimovićem, a sam Amar je potvrdio da je razgovor bio služben i ozbiljan. Međutim, samo sedam dana kasnije klub je objavio kako je Amar Osim zatražio isplatu 128.000 maraka (oko 486.000 kuna) na ime “zateznih kamata po pravomoćnim presudama iz 2006. i 2008.” te kako je pokrenuta prinudna naplata nad Željinim računom, ali i da je prema raspoloživoj dokumentaciji kluba sav dug prema Osimu izmiren.

U BIH trenutno ne postoji nitko tko tako dobro poznaje njen nogomet, njegov karakter i način na koji se kratkoročno može napraviti puno, a izgubiti gotovo ništa

Prošla su tek četiri dana od toga prije nego što su Upravni i Nadzorni odbor kluba javnim saopćenjem poručili da podnose neopozivu ostavku i napuštaju klub. Skupština kluba — kojoj se kao njen član obratio i Amar Osim, detaljno objašnjavajući što znači football a što club — održana je 23. prosinca i na njoj je Željo dobio novo rukovodstvo, a prvi korak novog predsjednika Nihada Selimovića bio je razgovor s Osimom kao kandidatom za trenera. U međuvremenu se pojavila i informacija da je Željezničarov dug prema dobavljačima, izvođačima radova na stadionu, bankama te igračima i zaposlenicima višemilijunski, a da su računi ili blokirani ili da je na njima nula. Kaos.

Onda je na posljednji dan stare godine službena klupska stranica potvrdila da je Amar Osim novi šef struke, a mjesec dana totalne ludnice će se i konačno završiti sutra kada će Osim i službeno biti predstavljen na Grbavici.

Osim mlađi je, kako to obično biva u ovakvim slučajevima, ni kriv ni dužan veliki dio svoje karijere proveo u sjeni oca. Rođen i odrastao u Sarajevu, gdje je Ivica u Željezničaru stekao legendarni status prvo kao igrač, a kasnije kao i trener, Amar je igračku karijeru započeo upravo u tom klubu za koji je debitirao kao 19-godišnjak. Jasno da su očekivanja bila velika, pritisak veći, a sjena nad njegovom glavom ogromna, pa je nakon malo manje od 60 utakmica u pet godina za Želju 1991. otišao u Francusku i ondje je nastupao za poluamaterske niželigaše Saint-Die i ASPV Strasbourg prije nego što se vratio u Sarajevo i slabašnu karijeru završio u matičnom klubu.

I trenerska je od početka bila obojena istim čaršijskim bojama i pričama karakterističnim za ovo podneblje — više nije bio samo tatin sin, nego i propali nogometaš koji je dobio priliku raditi s omladinskim kategorijama kluba. I naravno da je kada je u proljeće 2001. s 34 godine prvi put sjeo na Željezničarovu klupu i dalje za većinu bio poznat kao — Švabin mali.

Međutim, bila je to uloga u kojoj se snalazio sjajno i sve više postajao — Amar. Doduše, u prvom mandatu u Želji tek je na momente odavao o kakvom bi se karakteru i treneru moglo raditi. Po dolasku je svoj autoritet počeo graditi na najiskusnijem i najvažnijem pojačanju koje je klub doveo prije njega kada je iz Dinama stigao reprezentativac Nermin Šabić. Momčad je pod njegovim vodstvom igrala upravo onako kako je specifična Premijer liga, tada još bez klubova iz Republike Srpske, i zahtijevala. Bile su to jedine dvije sezone samo s momčadima iz Federacije i u obje je Željo bio skoro pa dominantan — 2001. prvak sa sedam bodova više od Brotnja i 10 od Sarajeva, godinu kasnije čak 11 više od drugoplasiranog Širokog i +15 u odnosu na gradskog i najvećeg rivala. Željo je čak i u Europi napravio rezultat vrijedan respekta — došao je do trećeg pretkola Lige prvaka, gdje je izgubio od Newcastlea, i kasnije u Kupu UEFA tijesno ispao od Malage.

Ipak, iako omiljen među navijačima, Osim još uvijek nije imao ni status ni snagu kakvu će tek kasnije steći u Želji pa je prva serija loših rezultata značila i otkaz.

Odlazak u Japan na mjesto pomoćnika ocu Ivici u JEF Unitedu nije pomogla njegovu renomeu i egida “tatin sin” je u čaršiji ponovno odzvanjala sve glasnije. Nakon što je Ivica preuzeo japansku reprezentaciju, Amar je ostao JEF-ov prvi trener i s momčadi osvojio i Liga kup, ali slabi rezultati u prvenstvu koštali su ga posla te natjerali na gotovo dvogodišnji odmor koji je prekinuo prihvativši ono što je izgledalo kao jedina ponuda i prilika za spas karijere — sarajevski Željezničar.

Ipak, bilo je to puno više od toga za Amara.

Već u prvoj sezoni Osim je Željezničar vodio do nove titule prvaka — Željo je uz gol razliku +30 bio na +6 bodova od Širokog Brijega, a Sarajevo ostavio na debelom minusu od 11 bodova. Sezonu kasnije bio je treći, ali je osvojio kup, da bi onda 2012. titulu prvaka vratio na Grbavicu i to s devet bodova više od Širokog. I dalje se pričalo kako mu tata Ivica sastavlja momčad i taktički priprema utakmice, ali na takve je besmislice Osim mlađi odgovarao rezultatima koje je potvrdio i iduće godine, postavši prvi trener (i klub) koji je u zajedničkoj Premijer ligi obranio titulu (i osvojio duplu krunu). Sve da mu je tata i crtao po ploči, mlađi je Osim bio taj koji točno znao kako nogomet u BiH funkcionira i kako izgraditi ekipu koja je u stanju osvojiti titulu.

Živo se sjećam jednog njegovog intervjua godinama kasnije za Avaz u kojemu objašnjava kako su klubovi u njegovo vrijeme “mutili”.

“(Mutiti) znači da ne moraš plaćati ništa. Ni poreze, ni doprinose, ni dobavljače, ni igrače, ništa. Nekad si mogao reći — evo ti papiri i mrš. Kakvi porezi. Dobavljačima kažeš dođem ti.”

Osim je znao kako napraviti rezultat, a taj rezultat mu je dao maksimalno poštovanje navijača, što je s vremenom u praksi značilo i moć i apsolutnu kontrolu nad klubom. Amar Osim više nije bio samo Švabin sin nego je postao najvažniji čovjek poslijeratnog Željezničara i klub je posložio onako kako je želio, ali je to silno povjerenje vraćao rezultatima. Povratak u Želju bio je majstorski volej s 30 metara pod prečku — naučio je kako savršeno funkcionirati u čaršiji kakva je sarajevska i klupskom nogometu kakav je bosansko-hercegovački te se prometnuo u njegovu najmarkantniju figuru. Toliko moćnu da se 2013. nakon ljetnih priprema kao trener prvo samovoljno povukao na odmor, onda na mjesto sportskog direktora, a potom i naprosto odustao od mjesta u Željezničaru, a da mu to gotovo nitko nije zamjerio.

Kakav je zaista trener Amar Osim?

Nije važno ni je li on trenerski genijalac, taktički revolucionar ili samo jako pametni sin koji zaviruje u očeve bilježnice, prepisuje i lijepo priča. Ništa od toga nije važno jer je danas postalo potpuno nezahvalno pisati i pričati o Amaru Osimu kao treneru i nogometnoj ličnosti. Razlog tome je činjenica da je mišljenje o njemu toliko podijeljeno da ne postoji sredina i bilo kakva objektivnost je potpuno zamagljena. Postoje samo oni koji ga bespredmetno podržavaju i koji ga obožavaju, te oni koji ga mrze bez mjere i traže mu mane i nedostatke. Samo je pitanje percepcije u koju će vas od ove dvije skupine ugurati, bez obzira na to što i kako napisali i koliko se pokušali voditi činjenicama. Dijelom je za to kriv i sam Osim, koji je svjesno oko sebe napravio visoki zid i prema bilo kakvoj kritici se postavlja s visoka, uz solidan komad arogancije, koristeći bahatost kao svojevrsni obrambeni mehanizam.

No, jasno je da je Amar Osim danas mnogo zreliji i pametniji nego što je bio prije 18 ili 10 godina kada je radio u Željezničaru.

“Moja filozofija je da u nogometu nema filozofije” i dalje je — filozofija. I iz nje je Osim izvukao maksimum, apsolutno svjestan svog okruženja i aktualnog bizarnog stanja u BIH nogometa u kojemu je mnogo važnije tko govori nego što govori. Specifično držanje i ophođenje jesu važan dio te njegove filozofije, ali ne onoliko koliko sposobnost da nogomet i sve što ga okružuje banalizira do te mjere da počinje zvučati nadrealno.

Na kraju dana činjenice su najvažnije, a njima se — barem iz sadašnje perspektive i kratkoročno gledano — najviše mogu i trebaju radovati Željini navijači.

I naravno da je istina i to da je ovo svojevrsno samospašavanje “vojnika Ryana”. I pored kratkih i slabih epizoda u Japanu i Kataru, kao i gomile spekulacija i priča o ponudama klubova iz regije (među kojima je navodno bio i Zdravko Mamić i njegov Dinamo), Osimova trenerska karijera i njegov utjecaj začahuren je na slabu nogometnu Bosnu i Hercegovinu. S 51 godinom i dvije u kojima nije radio ništa, Amar Osim svjestan je da mu je najveća prilika za trenerski iskorak konačno doći do mjesta izbornika.

U nekoliko navrata je bio jako blizu, uključujući i ovaj zadnji kada je u fotofinišu izgubio od Roberta Prosinečkog, ali kritičari su uvijek imali argument više u tome da je daleko od ozbiljnog posla. Zato Osim u Željezničaru — ondje gdje ga najviše vole i poštuju i gdje s obzirom na svoj sada već legendarni status ne može nikako izgubiti — bez rizika može pokušati napraviti posao dovoljno ozbiljan da ga se u nekom idućem izboru konačno kvalificira za selektora nacionalne selekcije.

A to bi u praksi značilo da Željezničar kojeg će sutra preuzeti u potpunom kaosu i s višemilijunskim dugovima kroz relativno kratko vrijeme dovede do mira i stabilnosti. Jasno, mir i stabilnost u ovom slučaju mogu mu donijeti samo sportski rezultat, a to je jedino što je Osima oduvijek i zanimalo. U Bosni i Hercegovini trenutno ne postoji nitko tko tako dobro poznaje njen nogomet, njegov karakter i način na koji se kratkoročno može napraviti puno, a izgubiti gotovo ništa. Trener koji savršeno poznaje ligu, savršeno poznaje sustav, koji zna regrutirati jeftino, koji je u stanju kontrolirati svlačionicu i cjelokupnu organizaciju sportskog sektora kluba na nivou na kakvom je Željezničar.

Ovakav Željo zato je sve što njemu sada treba, ali je i Amar Osim sve što Želji sada treba.