Ubrzao je i lijevom nogom kontrolirao loptu, presjekao putanju prema unutra. Sergi Roberto nastavio je trkom prema desno, s lijeve strane u kazneni prostor utrčavao je Antoine Griezmann, a na njegov vrh se poput mantinele postavio Luis Suarez. Tri sekunde s loptom, (barem) tri otvorene opcije. Domaći su pokušavali uhvatiti korak, pokriti rupe, ali bilo je to savršenstvo momčadskog nogometa. Gotovo jednako savršenstvu Messijeva individualizma. Savršena kontrola lopte u punoj brzini, savršeno dodavanje u pravom trenutku, savršeni udarac, klinički precizan i dovoljno snažan. Savršenstvo donošenja prave odluke u pravo vrijeme. Najbolje iz dvaju svjetova koja jedan bez drugog ne mogu.

Za to vrijeme, onako u svom stilu, Diego Simeone je poskakivao pored aut linije, kao da želi sam utrčati u teren i prekinuti kontru. Naginjao se naprijed, pa natrag, pa naprijed, kao da, baš poput svojih igrača na terenu, ni sam ne zna koji je pravi trenutak za nekakav klizeći. Ili kao da zna da takav trenutak ne postoji. Zaustavio se, shvatio što je Messi ustvari napravio, opustio se, slegnuo ramenima i kratko zapljeskao. Jebiga, majstor, što da se radi. Nogomet kakav treba biti, onakav u kakvom morate uživati.

Ballon d’Or je sve ono što pravi nogomet, onaj u kojemu vrijedi uživati, nije. Međutim, nazvati ga besmislenim bilo bi pogrešno

Nekoliko sekundi svi smo zajedno i radili samo to, uživali u golu. Netko je, poput Simeonea, u isto vrijeme i žalio, netko je jauknuo dovoljno glasno da probudi ukućane, netko je iskolačio oči i otvorio usta, netko se, poput mene, samo glasno i slatko nasmijao. Gol koji je kod stotina milijuna ljudi izazvao emocije i na trenutak učinio da, zbog ovih ili onih razloga, vole nogomet.

Onda su prošle prve sekunde. Internetom je počeo kružiti video, počeli su kružiti prvi komentari. Netko je, možda netko na Wandi, možda netko u svom domu u New Delhiju ili Lagosu ili Vinkovcima ili Guadalajari, prvi spomenuo engleski izraz za Capra hircus hircus, jednu od najrasprostranjenijih domaćih životinja. Onda je netko prvi naglas prebrojao Zlatne lopte — a znalo se da je Messijev gol najava za sutradan i njegovu rekordnu šestu — netko je prvi postavio GIF s uplakanim Cristianom Ronaldom, netko mu je odgovorio, netko je odgovorio njemu,…

I uživanje je završilo.

Na ideju o Zlatnoj lopti početkom 1950-ih prvi je došao, barem prema dostupnim podacima, nekadašnji nogometaš i u to vrijeme novinar France Footballa Gabriel Hanot. On je ustvari i jedan od začetnika ideje zajedničkog natjecanja za europske klubove, a individualna nagrada za igrača trebala je biti samo dio te njegove ideje globalizacije nogometa.

Za razliku od vremena koje mi pamtimo, nogomet se u to vrijeme mogao gledati i pratiti gotovo isključivo uživo, pa su jedini mogući parametar za proglašavanje najboljeg na svijetu mogli biti novinari koji su bar donekle putovali i gledali različite najbolje igrače tog vremena. Istina, i u to vrijeme ona je bila jednako subjektivna i često nerealna — do 1990-ih niti jedan igrač izvan Europe nije dobio tu nagradu — ali je donekle imala edukativni karakter za ljude koji o nogometu nisu mogli znati stvari na način na koji se on servira nama.

U više smo navrata — i to gotovo svi nogometni autori s Telesporta — pisali o paradoksu koji je ovakva nagrada sama po sebi. Onako kako je ljepota u oku promatrača, tako je i individualna kvaliteta u nogometu. Svi smo mi na neki način subjektivni i ovom sportu pristupamo s emocijama koje kontroliramo bolje ili lošije, pa je pitanje — i uvijek će biti — koliko je taj naš subjektivan dojam dovoljno snažno mjerilo nečije trenutne kvalitete. I da jest objektivan, koliko ima smisla?

Naravno, drugi i jednako veliki problem je onaj sa samim konceptom individualne nagrade u momčadskom sportu. Ili, da se vratim na početak, što je onaj maestralni Messijev gol bez Sergija Roberta, De Jonga, Griezmanna i Suareza? Ili bilo kojeg Barcelonina igrača koji je u tom trenutku rutinski odrađivao svoj posao?

Ono što je Ballon d’Or već desetljećima zapravo je nagrađivanje već nagrađenih, davanje trofeja ljudima koji su trofeje već osvojili, bespotrebna glupost koja se u međuvremenu pretvorila u prehajpanu dosadnu oskarovsku priredbu koja u principu ne zanima nikog tko ima malo prisniji odnos s nogometom.

Skupa odijela, crveni tepih, preplaćeni glazbenici, gomila izvještačenih osmijeha, izjava i floskula koje ne znače ama baš ništa jer nitko u njih ne vjeruje. Paradoks vlastitog paradoksa, Ballon d’Or bira najboljeg koji nije nužno najbolji. Manifestacija je to o nogometu u kojoj nema nogometa, nema (prave) lopte, nema igre, nema atmosfere, u kojoj je sve unaprijed isplanirano, u kojoj se svi drže scenarija koji se danima, tjednima, mjesecima ranije zna. Ballon d’Or je sve ono što pravi nogomet, onaj s početka teksta, onaj u kojemu vrijedi uživati, nije.

Međutim, nazvati ga besmislenim bilo bi pogrešno.

Nakon televizacije kroz koju je prošao 1990-ih, nogomet je u posljednjih desetak godina ušao u novu fazu svog razvoja — internetizaciju. Globalni je to biznis koji je godinama rastao, dobivao masovnost i stvarao ogromno pratiteljstvo koje je s pojavom društvenih mreža dobilo i svoj glas. A masovnost u ovom smislu posljedično je i sasvim logično razvodnjela i onako upitnu objektivnost i kvalitetu. U takvom stanju stvari razvijali su se i moderni mediji, pa je nogometni mainstream s vremenom postao izobličena, bljutava, neprobavljiva materija u kojoj caruje površnost i clickbait.

Dva dana nakon Messijeve i Barcelonine majstorije i jutro nakon što je taj isti Messi po šesti put proglašen za najboljeg igrača na svijetu samo su potvrda toga. Bio je dovoljan jedan pogled; jedan od najčitanijih hrvatskih portala imao je svih šest glavnih tekstova — ili vijesti, objava, kako se to već zove — o Zlatnoj lopti, ali o samom Messiju nije bila nijedna. Hvalio se Luka Modrić, i to kroz tri različite, u jednoj ga je Giorgio Chiellini proglasio varalicom, onda ono kako nećete vjerovati što je rekao Virgil van Dijk, a što je napisao nekakav novinar iz Šri Lanke. Moji u Bosni i Hercegovini dodali su i reakciju sestre Cristiana Ronalda koja je užasno ljuta na Van Dijka, skoro koliko je i Robert Lewandowski ljut što je Poljak.

Svaka objava, svaki tvit, svaki youtuber imao je svoje komentatore, svoje teorije zavjere, svoje argumente u blesavoj, glupoj i potpuno besmislenoj raspravi zašto je ovaj bolji igrač od onoga, zašto je onaj pokraden, zašto je ustvari ovaj koza. Na svaki glupi komentar nadovezao se novi. Svaki klik dobivao je još jedan. I tek negdje usput izabran su najbolji i u nekim drugim kategorijama, negdje usput netko je osvojio i poneki bod, netko je osvojio i neki trofej, netko je zabio neki majstorski gol, netko se radovao, netko je plakao. Netko je napisao nešto o velikom Lionelu Messiju, jednako velikom Cristianu Ronaldu ili nekom trećem, nogometno jednako ili barem približno moćnom. Netko je pisao o nogometu.

Ali danas je to najmanje bitno, jer to nije dovoljno da trendaš, da imaš veliki reach, da imaš dovoljno lajkova i fejvova. Zato je Ballon d’Or još jednom ispunio svoju novu, modernu zadaću i s naslovnica izgurao onu golčinu zbog koje Messi jest najbolji na svijetu, golčinu koja je zanimljiva i u kojoj se uživa, ali koja ipak nije dovoljno klikabilna. Zato nam je vratio one priče koje jesu; priču o sisama njegove pratiteljice, Cristianovom nepojavljivanju na svečanosti ili Lukinim zubima. Vijesti vrijedne komentiranja i nesuvislog raspravljanja. Vijesti iz modernog internetiziranog zlatnoloptaškog nogometa.

I zato, ne znam što radite ali kad ste već ovdje i ako volite nogomet, pogledajte taj Messijev gol bar još jednom. Ignorirajte Ballon d’Or i sav taj cirkus.

I samo uživajte u nogometu.