Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Švedska: Hladno, al’ standard

Nema više Zlatana. Ima (neočekivanog?) uspjeha

Znate onu tisućljetnu narodnu teoriju po kojoj je konačni zavodnički uspjeh nekog muškarca potpuno neovisan o njegovoj fizičkoj ljepoti i prvenstveno ovisi od upornosti i predanosti krajnjem cilju? Dobro, postoji druga, malo kulturnija, za roditelje važnija i među njima mnogo popularnija verzija iste teorije, koja kaže kako fakultet na kraju ne završavaju pametni nego uporni. Nogometna reprezentacija Švedske, njene prezentacije i najviše od svega rezultati u kvalifikacijama i na završnici Svjetskog prvenstva u Rusiji još jedna su potvrda apsolutne točnosti te teorije.

Jer Švedska je ružna. O, jako je ružna. Švedska je dosadna. Baš je jako dosadna. Švedska je za neutralce skoro pa negledljiva. Ali Švedska, kao Mujo u onom vicu u kojem ne želi Sulji pomoći oko selidbe, ima neizlječivu spolnu bolest. Boli je, znate već što. Briga.

Švedska, koja je razočaravajuće prvo ostala u fazi natjecanja po skupinama na Europskom prvenstvu u Francuskoj, pa je onda zamijenila izbornika u globalnim okvirima potpunim anonimusom, a na kraju izgubila i najboljeg, najvećeg, najatraktivnijeg i u društvenom smislu najvažnijeg igrača svih vremena, u kvalifikacijama je iza sebe ostavila prvo uvijek napaljenu Bugarsku, s kojom je igračkom kvalitetom otprilike u istom rangu. Ali je ondje ostavila i veliku i totalno zbunjenu Nizozemsku, za što je usput morala pobijediti i superpotentnu Francusku. Pa je u baražu hladno izbacila još veću i još zbunjenijuu Italiju. Da bi onda došla u Rusiju i ondje iza sebe za tri daljine ostavila najhajpani i na prvi pogled nezaustavljivi Meksiko i, malo li je, svjetskog prvaka Njemačku. Samo da bi na kraju svladala Švicarsku i napravila zasad najveći uspjeh u posljednje 24 godine, izborivši četvrtfinale Svjetskog prvenstva.

Jest, Šveđani su baš ružni — no, za razliku od mnogo ljepših, Šveđani sve redom, opet, zna se što. Nadmudre.

Kako?

Priča, dakako, nema smisla bez svojih početaka. Nogomet je u Švedsku, kao i u većini drugih zemalja sjeverne Europe, stigao preko dokonih britanskih mornara koji su loptom ubijali vrijeme na dokovima. Zemlje Sjeverne Europe su sa svojom ubrzanom industrijalizacijom imale prednost tako da su ispunjavale sve ključne uvjete za brzi razvoj organiziranog sporta u društvu. Kako piše David Goldblatt u The Ball is Round, ovaj dio Europe se ubrzano urbanizirao; imao je i veliki bazen muškaraca srednje klase s viškom vremena, ali u isto vrijeme i geografski centraliziranu radničku klasu te komunikacijsku infrastrukturu koja je povezivala gradove. Osim ta četiri vrlo važna faktora s kojima je nogomet vjetar u leđa dobio i u Nizozemskoj, Belgiji i Danskoj, Švedska je imala još jednu vrlo važnu prednost.

Andersson nije razmišljao o estetici, važan je bio samo rezultat

Za razliku od ogromnog dijela zemalja srednje i istočne Europe, ovo je bio dio kontinenta koji nije imao prevelikih problema s tuđim pretenzijama na teritorij i nametanjem neželjene moći i vlasti. Otud i nešto što bismo mogli nazvati neopterećenošću koja se uskoro pretvorila u anglofiliju ili čak anglomaniju — Skandinavci i sjevernjaci generalno, za razliku od ostalih, nisu čekali da im razvoj nogometa (i ne samo njega) dođe iz Britanije, nego su po njega išli u Britaniju. Istina, zbog snažnog razvoja drugačijih sportova — prije svega gimnastičke discipline Ling, svojevrsne verzije sokolskog pokreta, te zimskih sportova — kao i klimatskih uvjeta, Švedska je za susjedima kasnila desetak godina, ali već krajem 19. stoljeća imala je prva dobro organizirana nogometna natjecanja s igračima i trenerima nogometno školovanim u Engleskoj.

Iako od samih početaka jako podijeljeni na gradske klubove buržoazije i radničke klase, Šveđani su se brzo razvijali uz veliki britanski utjecaj kroz trenere i ideje, pa su već 1908. bili među pet momčadi koje su igrale na Olimpijskim igrama (i izgubili od Velike Britanije 12-1). Nogomet je doslovno eksplodirao u 1920-ima i to nakon što su socijaldemokrati prvi put preuzeli vlast u zemlji. Gradski klubovi dobili su konkurenciju u malenim sredinama koje su gotovo po pravilu gravitirale jednoj velikoj industrijskoj grani, koja je opet ulagala u nogomet kao zabavu za radnike. I dok je Švedska 1924. osvojila brončanu medalju na Olimpijskim igrama u Parizu, kod kuće je formirano jedno od najkvalitetnijih prvenstava u Europi u to vrijeme.

Kada je Drugi svjetski rat konačno bio gotov, Švedska je u ekonomskom, ali i nogometnom smislu bila ispred ostalih. Neutralnost, koja je većim dijelom rata bila samo prividna, ostavila je prirodne i ljudske resurse nedirnutima. Švedski nogometni savez za trenera je odmah angažirao Engleza Georgea Raynora, čije inovativne ideje nisu bile prihvaćene u domovini. Raynor je preuzeo momčad i za dvije godine izgradio njenu kralježnicu na braći Knutu, Bertilu i Gunnaru Nordahlu, te Gunnaru Grenu, Nielsu Liedholmu i Henriku Carlssonu. Izbornik je službeno bio Rudolf Kock, ali Raynor je taj koji je vodio momčad; Šveđani su protutnjali Londonom, u finalu svladali Jugoslaviju i osvojili zlato na Olimpijskim igrama 1948.

Međutim, u to su vrijeme Šveđani i dalje slijepo forsirali potpuni amaterizam u nogometu, nekoliko godina ranije čak izbacivši Malmö FF iz lige zbog varanja s plaćama igrača. Dok je Zapadna Europa čvrsto prihvaćala kapitalistički profesionalizam, a Istočna stvorila instituciju državnog amaterizma u kojemu su igrači i dalje odlično zarađivali, Šveđani su se naivno držali priče o važnosti sudjelovanja i natjecanja jednakih. Zato je nakon Olimpijskih igara doslovno čitava momčad napustila zemlju — većina igrača je otišla u Francusku, Španjolsku ili Italiju i ondje gradila karijere koje su automatski značile i zabranu igranja za reprezentaciju. Švedska napadačka linija Gre-No-Li (Gren, Gunnar Nordahl, Liedholm) u Milanu je pisala povijest, ali za rigidni Stockholm oni su bili neželjeni plaćenici.

Trajala je ta glupost sve do 1967., a još sedam godina u Allsvenskanu nisu mogli igrati stranci, i to je skupo koštalo Švedsku. Od osvajanja trećeg mjesta s krnjom momčadi na Svjetskom prvenstvu 1950. do 1970. i Mundijala u Meksiku, igrali su tek na prvenstvu 1958. kojemu su bili domaćini i došli do finala. Najbolja generacija svih vremena mogla je možda dominirati europskim nogometom, ali to Šveđani nisu prepoznali — nogomet je gubio utrku s ostalim sportovima, prvenstveno hokejom. Bilo je jasno da su napravili puni krug; Šveđani su se ponovno okrenuli korijenima i pozvali u pomoć Engleze.

Kada je Raynor prvi put stigao u Göteborg, zapisao je kako je ostao šokiran otvorenošću Šveđana — nacija je to u kojoj je svatko spreman saslušati, prihvatiti kritiku i poslušati savjet. “Ljudi su ondje gladni i žedni nogometa i jedva čekaju da uče”.

Ista atmosfera sredinom 1970-ih dočekala je Boba Houghtona. On je 1974. preuzeo Malmö i odmah osvojio titulu, a potom je Halmstadu preporučio svog prijatelja Roya Hodgsona. Dvojac je potpuno transformirao nogomet u zemlji — predstavili su novi sustav s četvoricom u zadnjem redu, zonsko markiranje, presing i njihove momčadi su se međusobno utrkivale za trofejima. Englezi su započeli revoluciju, a Šveđani su je iskoristili i otišli korak dalje — promijenili su filozofiju, maksimalno su unaprijedili rad s omladinskim selekcijama, omasovili nogomet, ojačali domaće prvenstvo i stvoren je temelj za generaciju koja će 1994. donijeti najveći rezultat u modernoj povijesti i polufinale Svjetskog prvenstva u Sjedinjenim Državama.

U međuvremenu se liberalno švedsko društvo dodatno promijenilo — migracije su izmijenile demografsku sliku zemlje, a nogomet je počeo izvlačiti najbolje iz toga. Tradicionalna skandinavska hladnoća, skromnost, disciplina i timska igra kao korijen svega dobili su potpunu kontru u kreaciji, osobnosti i istaknutom individualizmu, čiji će najdrastičniji i najvažniji predstavnik s vremenom postati Zlatan Ibrahimović. Zlatan je u potpunosti promijenio ne samo švedski nogomet, nego i društvo u cjelini. Nacionalna momčad najednom je postala potpuno drugačija i za svoje sunce je prvi put imala individualca umjesto kolektiva.

No, otvaranje europskog tržišta i jačanje najvažnijih europskih liga u isto su vrijeme označili i slabljenje u europskim okvirima siromašnih švedskih klubova. Za razliku od nekih drugih zemalja u kojima povlašteni troše i ono što nemaju, švedski klubovi imaju jasnu samokontrolu i ne iskaču iz vlastitih mogućnosti, što je u praksi značilo novi egzodus najboljih igrača. Momčadi poput Malmöa, koji je igrao finale Kupa prvaka 1979., ili IFK Göteborga koji je osvojio dva Kupa UEFA, više naprosto nisu bile moguće, s obzirom na to da su igrači zemlju napuštali još kao tinejdžeri.

Kada je prije dvije godine Zlatan završio svoju reprezentativnu karijeru, švedskoj nacionalnoj momčadi se prognozirao totalni krah. Bez prave zvijezde, bez igrača vrhunske kvalitete i s ogromnim limitima izgledalo je kao da je to konačni kraj jedne velike nogometne nacije. No, Šveđani su kroz proteklih više od 100 godina nogometne povijesti spoznali najvažniju stvar — učiti na vlastitim pogreškama. Umjesto nerealnih očekivanja i nerealnih ambicija, shvatili su da je još jedan način došao do svog vrhunca i da je vrijeme da se restartaju i vrate korijenima.

Nacija koja je žedna i gladna nogometa i voli učiti u međuvremenu je i na vrijeme shvatila da će se to jednom neminovno dogoditi i da je najvažnije izgraditi sustav, pa je to posljednjih 20 godina i radila. Ono što su napravili prateći savjete Engleza 1980-ih sada su znali i sami — rad s mladima među najboljim je u Europi, kao i konstantna edukacija i razvoj mladih trenera kojima se daju prostor i prilika u domaćim klubovima. Ogromna pažnja posvećuje se školskom i amaterskom nogometu i njegovoj masovnosti, a nogometna infrastruktura opet je u kontinentalnom vrhu.

Za izbornika su instalirali Jana Olofa Anderssona, koji je svoju karijeru isključivo gradio u Švedskoj i koji je ustvari i sam produkt sustava. On je, naime, 2011. preuzeo momčad IFK Norrköpinga, koja više od 20 godina nije osvojila ništa. S ograničenim resursima godinama je stvarao momčad koja se jedva održavala u ligi, da bi onda 2015. doslovno bez ijednog pojačanja izdominirao prvenstvom, obrisao pod puno bogatijim momčadima poput Malmöa, AIK-a i IFK Göteborga i osvojio titulu prvaka.

Bio je to prvi korak — Šveđanima je trebao čovjek koji zna upravljati ograničenim resursima i ograničenim talentom. Momčad je gradio na tradicionalnim vrijednostima — taktičkoj disciplini, organizaciji, borbenosti i “jedan za sve” mentalitetu — i oko limitiranog talenta koji je imao na raspolaganju. Momčad u kojoj su i dalje vrlo važan faktor igrači imigrantskog porijekla koji joj daju širinu i identitet nove i moderne Švedske ponovno se vratila korijenima i iz tradicije izvukla najbolje, spojivši sve u jednu cjelinu.

Andersson nije razmišljao o ljepoti, nije razmišljao o estetici, važan je bio samo rezultat. Zato je drugi korak bio logičan: trebalo je zaraziti onom spolnom bolešću ostatak nacije. Prve dvije utakmice bez Zlatana igrane su pred polupraznim tribinama, ljudi nisu željeli ružan nogomet. Ali to je trajalo dok nisu počeli pobjeđivati. Svladan je Portugal, pobijeđena je Francuska, pala i Italija, srušeni su Meksiko i u skupini ostavljena Njemačka. U utorak je poražena i Švicarska i Anderssonova je Švedska u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva, prvom nakon SAD-a 1994.

Švedska koja nije produkt improvizacije, slučajnosti i individualne kvalitete, nego reprezentacija jedne zemlje i njenog sustava. Ružna, dosadna, siva i većini negledljiva, ali uspješna Švedska.