Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Svetac

I Iker Casillas, veliki San Iker, samo je čovjek

Nema veze prakticirate li neku religiju, samo vjerujete u Boga ili nešto što nazivate tim ili nekim drugim imenom; ako ste i ateist koji odbija bilo kakvu ideju o konceptu vjere, sasvim je sigurno da ste u jednom trenutku svog života za dobro ili — vrlo vjerojatnije — loše krivili sudbinu.

I njena definicija je sama po sebi pomalo komplicirana i po njoj bi taj pojam trebao predstavljati silu koja prema vjerovanjima upravlja životom ljudi i odvijanjem događaja; sve što je u skladu s takvim vjerovanjem predodređeno da se čovjeku dogodi; odnosno neumitni slijed u čovjekovu životu ili u odvijanju događaja. Na ovaj ili onaj način ideja unaprijed određenog obrasca po kojemu se odvijaju svi događaji u životu provlači se sasvim logično kroz različite teološke, ali i filozofske pravce koji se u principu protive religiji, pa ipak život smatraju predodređenim lancem uzroka i posljedica.

Sudbina, jebiga.

Jose Luis Casillas, po zanimanju učitelj zaposlen kao službenik u Ministarstvu obrazovanja, jako voli nogomet. Krajem 1980-ih i početkom 1990-ih svaki njegov vikend bio je gotovo isti. Petkom bi ispunio listić sportske prognoze s 14 parova, sin Iker bi na putu do škole svratio i uplatio novac kojeg bi mu ovaj dao, a onda je Casillas senior pored tranzistora brojao utakmice koje nije pogodio. Sve do vikenda u kojem je pogodio sve rezultate. Doduše, zaboravio je dodati bonus-par pa je propustio jack-pot, ali navodno je vrijednost dobitka i dalje bila milijunska.

Suvišno je pričati o tome što je San Iker značio za Real Madrid i španjolsku reprezentaciju; ustvari je to nogometno bogohuljenje

Jose Luis se razveselio, veselila se čitava radnička obitelj, svi osim malog Ikera. On je, naviknut na poraze, prestao vjerovati u oca i njegovu sposobnost prognoziranja; listić je bacio, a novac potrošio. Tata, nismo dobili milijune. Oprosti. Sudbina, jebiga.

Ikeru Casillasu bilo je 16, a već sedam godina je svakodnevno radio u La Fabrici, gdje je bio vratar u omladinskim selekcijama Real Madrida. Bila su to druga vremena — supertalentirani dječak kojemu se predviđala solidna karijera i dalje je s drugovima redovno išao u školu, i valjda petkom uplaćivao očevu sportsku prognozu. U studenom 1997. tek se smjestio na sat tehničkog dizajna, kada je direktor škole pokucao na vrata učionice. Casillas, dođi malo u moj ured. Bodo Illgner se ozlijedio na treningu, lakše ozlijeđen bio je i drugi vratar Santiago Canizares, pa je Jupp Heynckes pored Pedra Contrerasa trebao još jednog golmana da putuje s momčadi u Trondheim na susret grupne faze Lige prvaka.

Tog je dana Iker naučio najvažniju lekciju o sudbini. Ona, između ostalog, nudi prilike. Samo se treba znati nositi s njom i te prilike iskoristiti.

Nakon sezone u C momčadi u četvrtom rangu natjecanja, Iker je debitirao za prvu momčad Real Madrida, i to na San Mamesu protiv Athletic Bilbaa. Tri dana kasnije u Pireju protiv Olympiakosa je postao i najmlađi golman u povijest Lige prvaka (rekord će kasnije oboriti Mile Svilar) koji je započeo utakmicu. U prve dvije utakmice primio je pet komada i, kako se to lijepo kaže, poslovično nepovjerljivi Santiago Bernabeu nije bio spreman podignuti palac gore. Čak ni nakon što je trijumfom nad Valencijom u finalu Lige prvaka 2000. u Parizu postao najmlađi golman koji je osvojio ovo natjecanje.

Dvije godine kasnije Madrid je bio u novom finalu, a Casillas na velikom iskušenju. Vicente Del Bosque nije bio veliki obožavatelj, forma je bila u silaznoj putanji, greške se nizale jedna za drugom, pa je do Hampden parka i sudara s Leverkusenom Casillas izgubio mjesto prvog golmana i bio je tek zamjena Cesaru Sanchezu, dovedenom iz Valladolida. Real je onim volejom Zinedinea Zidanea vodio 2-1, ali je djelovao kao da je izgubio energiju i da ide prema dolje.

Ali onda je sudbina pružila novu priliku.

Cesar se 25 minuta prije kraja ozlijedio — praznovjerni Iker pored aut linije požurivao je kondicijskog trenera Javiera Minana da mu otkine rukave, ritual za koji je vjerovao da mu donosi sreću. Utrčao je na teren i djelovao potpuno izgubljen, ali je do kraja bio najbolji igrač momčadi koja je proslavila novu titulu. A on ugrabio još jednu šansu.

Da priča o sudbini mora biti više od puke slučajnosti potvrdilo se tog ljeta. Canizares je i dalje bio daleko najbolji španjolski vratar i sigurni broj 1 za Svjetsko prvenstvo u Japanu i Južnoj Koreji. Njegovo (navodno?) brijanje postalo je legendarno — ispala mu je bočica s kolonjskom vodom, odbila se od umivaonika i razbila se na komade od kojih je jedan ozlijedio Santiagovu nogu do te mjere da nije mogao igrati. Iker jest — tada još uvijek nedokazana i nedorečena Španjolska je zapela u četvrtfinalu kod domaćina Južne Koreje, ali je Iker s dva odbranjena penala protiv Republike Irske i magičnom obranom u toj utakmici s Korejcima zaslužio kanonizaciju.

Možda zvuči patetično, ali malo je suvišno pričati o tome što je San Iker u godinama koje su dolazile značio za Real Madrid i španjolsku reprezentaciju; ustvari je to nogometno bogohuljenje. Svetac je na ruku stavio kapetansku vrpcu u obje momčadi i službeno potvrdio ulogu vođe. Jedan od najboljih golmana svih vremena na madridskom trgu Plaza de Cibeles bio je jednako često koliko i kip grčke božice Kibele. Osvojio je i na tom mjestu proslavljao sve što jedan nogometaš može osvojiti: domaće lige, kupove, superkupove, europska i svjetska klupska natjecanja — dobro, nema Europa Ligu — te europsko i svjetsko prvenstvo. Sve, baš sve je osvojio. Apsolutni pobjednik. Jedan od najboljih svih vremena.

Ali po nekom pravilu svaki ovaj naš unaprijed određeni obrazac ima uspon, vrhunac i prečesto strmoglavi pad.

U prosincu 2012., nakon više od 600 kompetitivnih utakmica za Real Madrid, Casillas je ostao na klupi. Ušao je u sukob s tadašnjim trenerom Joseom Mourinhom. Portugalac je u Madrid doveden kako bi prekinuo Barceloninu dominaciju i u tome je uspio na svoj način, a El Clasico se pretvorio u jednu od najgadljivijih utakmica u svjetskom nogometu.

Iker je u toj ludnici pokušao biti glas razuma — nazvao je svog najboljeg prijatelja iz reprezentacije Xavija i ponudio da se zakopaju ratne sjekire zbog višeg dobra, a to je bila La Roja. Međutim, Mourinha nije bilo briga za reprezentaciju i nije želio ispuštati sjekiru iz ruku; Casillas je za njega postao izdajnik. Počele su priče o curenju informacija iz svlačionice, o tome kako Sara Carbonero — Ikerova supruga i novinarka — kolegama odaje detalje o momčadi i kako je Iker nelojalan Madridu.

Dečko koji je bio personifikacija Real Madrida i za kojeg su i sami govorili kako “nije Galactico, jer je rođen u Móstolesu” najednom je postao neprijatelj kluba. Ni sezona pod Carlom Ancelottijem nije pomogla; njegova je karijera išla silaznom putanjom, a vrhunac je bila utakmica s Nizozemcima u Brazilu koju je sam Iker nazvao “najgorom u karijeri”.

Mogu vam sada i ovdje napisati jako puno o tome kako sve više mladih nogometaša i sportaša generalno ima problema sa zdravljem, prvenstveno sa srcem. I mogu vam govoriti o mnogobrojnim istraživanjima, o tome da je prema nekima od njih svaki šesti nogometaš ugrožen, odnosno da današnji pregledi, iako vrhunski, ni sada ne mogu sa sigurnošću utvrditi srčane mane. Možemo govoriti i o tableticama koje uzimaju nogometaši, a da ni sami ne znaju reći što uzimaju. Možemo citirati desetine liječnika koji govore o lošim uvjetima, o slabom planiranju treniranja, o ishrani, o ovome ili onome. Ali čini mi se da prečesto zanemarujemo najjednostavniju stvar.

I nogometaši su ljudi.

Naravno, neću reći da poznajem Ikera Casillasa. Sreo sam ga tek par puta, kao i ostali novinari, u dvoranama za konferencije ili u mix zoni, najčešće s razvučenim osmijehom od uha do uha. Ne znam kakav je čovjek, ne znam što osjeća, ne znam što misli. Niti zna bilo tko od nas. Ali čini se kao jedan od onih ljudi koji će za sebe zadržati sve ono što ga muči. Jedan od onih koji će osmijehom sakriti sve što ga tišti. I koji nikada neće reagirati.

Ni kada da mu kažu da više nije potreban, da može ići. Pustit će tek koju suzu, ali nikome neće zamjeriti ništa. Neće prigovoriti ni kada mu kažu da je jebeni izdajnik. Kad mu s tribina viču da više nije nikakva legenda, nikakav svetac, da je jebena krtica, maldito Topor. I kad mu viču da je spor, da je slijepac, matori idiot koji ne treba više nikome. Rupetina, budala, kreten, glupan. Kad mu psuju i majku i oca i brata i onu njegovu Saru koja okolo prodaje informacije. Puta. Kad mu psuju djecu. Vrijeđaju, vrijeđaju, vrijeđaju.

Samo šutiš, stisneš zube, trpiš. Držiš u sebi. Zbog drugih, zbog ljudi oko tebe, ne želiš nikoga opterećivati. Takav je život, ponavljaš sebi, ideš gore pa dolje pa gore pa dolje, tako je svima. Ljudi su takvi, jebiga, sudbina je takva. Sve dok jednog dana ne pukne. Jaka bol u prsima. Osjetiš kako ti lijeva ruka trne. Znaš da nešto nije u redu. Osjećaš okus metala u ustima. Bol je jača i ne možeš više izdržati. Imaš osjećaj da srce puca. Jer puca.

Sudbina je zajebana stvar baš zato što i onda kada su stvari loše možete reći da ste bili sretni. Iker Casillas je opet bio sretan — njegovo je srce na trenutak popustilo dok je bio na treningu, uz liječnike koji su mogli reagirati na vrijeme. Zato je danas Iker Casillas živ i ovo što mu se dogodilo može shvatiti samo kao upozorenje. Ali isto tako ono može biti i upozorenje svima onima koji ne razmišljaju o izgovorenom i urađenom, o posljedicama. Onima koji ne razmišljaju o sportašima kao običnim ljudima, s problemima kakve imamo svi.

Čak i kada su sveti kao veliki San Iker.