Nema onih koji pamte da su ikada vidjeli bilo što slično. Prvi je na scenu stupio Haris Seferović i nagovjestio da Francuzima neće biti lako. Priču je zakomplicirao Ricardo Rodriguez — on je iz penala mogao Švicarsku uvesti u raj, ali nije, ali su je prema istom narativu odveli ponovno Seferović i Mario Gavranović. Na kraju je Yann Sommer uspio pročitati misli mladog Kyliana Mbappéa i odbraniti njegov udarac s bijele točke, a šokirani i iznenađeni Švicarci su izašli na ulice i slavili. Iskreno, emotivno, pomalo i zbunjeno, i svi zajedno, jednostavno slavili.
Istina jest da ranije i nisu imali sličnih prilika. Trijumf nad svjetskim prvacima i vjerojatno individualno najboljom reprezentacijom na prvenstvu bio je tek prvi put nakon 1954. da je Švicarska prošla u četvrtfinale velikog natjecanja, prvi put nakon četiri ispadanja u osmini finala. Ali ipak je to bilo posve neočekivano i malo je tko o tome uopće razmišljao; fetivi i, kako im tamo tepaju, ‘sekundarni’ Švicarci zajedno su slavili najveću pobjedu generacije koja je obilježila moderni švicarski nogomet.
Kada je početkom 1990-ih Roy Hodgson zamijenio Švedsku, u kojoj je također napravio revoluciju, za Švicarsku, tamošnji je nogomet bio daleko od vrhunskog. Od domaćinstva Svjetskog prvenstva davne 1954. Švicarci su samo dvaput igrali na velikom natjecanju i izgubili sve svoje utakmice, pa se ni od Engleza koji je nakon dvije godine u Xamaxu postao izbornik nije očekivalo puno.
Međutim, Hodgson je natjerao Savez na potpuni restart, prije svega kada su u pitanju metode rada na treninzima, pokušavši tako izgraditi strukturu koja će dati rezultat kroz reprezentativna natjecanja. U tadašnjem nogometu razlike su bile puno manje, pa su te promjene odmah bile i opipljive; Švicarska se plasirala na SP u Sjedinjenim Američkim Državama i Europsko prvenstvo u Engleskoj. Promijenilo je to mentalitet i pristup nogometu, ali i prvi put u povijesti stvorilo euforiju na čijim krilima je rasla popularnost i važnost nogometa u društvu.
Švicarska reprezentacija već godinama levitira između nogometa i politike
U međuvremenu je Švicarska, sa svojim konstantnim ekonomskim rastom i potrebom za radnom snagom, postala i europska zemlja s najvećim postotkom imigranata u odnosu na broj stanovnika, a važan dio njihove integracije bio je upravo nogomet. Jedan od razloga tome bila je i činjenica da je najveći dio imigranata — njih više od 60 posto — dolazio iz zemalja bivše Jugoslavije, Albanije, Portugala, Turske, te susjednih Njemačke i Italije, redom zemalja u kojima je nogomet imao veliku tradiciju.
U godinama koje su dolazile ta su se dva faktora sasvim logično spojila. Švicarski nogomet se nastavio razvijati i modernizirati, stvarajući tako vrhunske uvjete za razvoj mladih igrača, a oni su velikim dijelom dolazili iz imigrantske zajednice, prije svega talijanske i njemačke, ali kasnije sve više i svih ostalih.
Hodgson je u Americi imao tek pokojeg Talijana i Nijemca, a zbog ozljede prvenstvo je propustio Kubilay Türkyilmaz, koji je zato uz Stephanea Chapuisata i Ciriaca Sforzu igrao u Engleskoj dvije godine kasnije. Na Europsko prvenstvo u Portugal putovali su Murat i Hakan Yakin, a igračima albanskog porijekla vrata je otvorio Milaim Rama. Švicarska je od 2004. propustila tek jedno veliko natjecanje, Euro u Poljskoj i Ukrajini, a momčad je sve više ovisila o igračima imigrantskog porijekla.
Kada je 2019. švicarska reprezentacija do 19 godina osvojila titulu svjetskog prvaka, njena okosnica bili su Secondosi, kako u Švicarskoj nazivaju drugu generaciju doseljenika. Nassim Ben Khalifa je bio jedan od najboljih igrača turnira, kapetansku vrpcu je nosio Freddie Veseli, a svoju ulogu imali su i André Gonçalves, Granit Xhaka, Ricardo Rodriguez, Sead Hajrović, Pajtim Kasami, Maik Nakić, Igor Mijatović i Joël Kiassumbua. Pogodak u finalu protiv domaćina Nigerije postigao je i najbolji strijelac tog prvenstva Seferović, a čitava zemlja slavila ih je ove momke kao generaciju od koje se očekuje da u bliskoj budućnosti bude konkurentna najboljima na svijetu.
No, stvari su bile daleko od jednostavnih.
S vremenom je u Švicarskoj jačao antiimigrantski sentiment i desničarske populističke partije imale su sve veću podršku za svoje ksenofobne i segregacijske stavove. Zapravo je radikalna desnica, kao i ljevica, oduvijek imala svoju podršku, ali je najveći komad društva negdje u sredini. Tolerantna je to zajednica, ali je zbog svoje tradicionalne zatvorenosti — ne prema ‘drugačijima’, nego prema strancima, čak i ako dolaze iz drugog sela — stvorila osjećaj opreznosti i straha od promjena u društvu te došla u situaciju da se dva potpuno suprotna pola bore za njihovu naklonost. A često su to činili upravo kroz nacionalni nogometni tim.
Jasno je da je kulturna raznolikost i zajedništvo te selekcije jedan od glavnih i najsnažnijih argumenata jedne strane, koja potencira da je reprezentacija preslika uspješnog društva. Međutim, nogometna reprezentacija već godinama je i savršen argument za one koji kritiziraju takvo društvo i integraciju imigrantske zajednice, tvrdeći da upravo kroz nogomet očita razlika između papierli-Schweizera i Urschweizera.
Priča ide sve do Türkyilmaza, koji je s vremenom postao jedan od najboljih švicarskih igrača u povijesti i drugi najbolji strijelac reprezentacije, ali je odbio igrati utakmicu protiv Turske kako ne bi bio proglašen izdajnikom. Brojni su primjeri igrača koji su nakon odrastanja i igranja za mlade selekcije Švicarske odabrali druge zemlje — da spomenemo samo slučaj Ivana Rakitića i Izeta Hajrovića, te dobrog dijela albanske i kosovske reprezentacije — a nakon pobjede nad Srbijom na Svjetskom prvenstvu mnogo se više pričalo o ‘orlu’ Xherdana Shaqirija nego o uspjehu reprezentacije koja je dohvatila osminu finala.
Još tri dana prije sad već povijesne utakmice sa Francuzima u podijeljenoj švicarskoj javnosti debatiralo se gotovo isključivo o nenogometnim stvarima. Nogometaši su predstavljani kao razmažena derišta koja u teška vremena na pripreme reprezentacije dolaze ferrarijma i lamborghinijima i koji plaćaju letove frizerima da ih šišaju u Bakuu. Rasprava o privrežnosti Secondosa, o tome tko pjeva himnu, tko drži ruku na srcu, tko stvarno osjeća Švicarsku kao domovinu i tko se iskreno bori za nju uvijek je otvorena.
I to je zapravo suština priče o švicarskoj nogometnoj momčadi, koja već godinama zahvaljujući svojoj, ali i specifičnosti samog društva, levitira između nogometa i politike i nije bila u stanju napraviti korak za koji je možda i bila sposobna. I zbog koje je bilo nemoguće očekivati da će se dogoditi išta što bi Švicarce, fetive i sekundarne, izvelo na ulice da zajedno slave.
Jasno je svakome da su Seferovićevi i Gavranovićevi golovi i taktika Vladimira Petkovića i Sommerov obranjen penal i trijumf nad svjetskim prvacima samo različite nijanse ružičaste na naočalama kroz koje ovog ljeta Švicarci gledaju oko sebe. Ali u isto vrijeme su i snažna poruka i argument za one koji tvrde da ova reprezentacija, iako s objektivnim sportskim limitima, zajednički može napraviti jako puno toga.
Samo ih pustite da budu nogometaši i igraju nogomet.
