Na posudbi

Timbeeeeer!

Dobrodošli u Portland, Soccer City

Za trenutak se činilo da se negdje u daljini čuje zvuk motorne pile.

Nije to bio nikakav spektakularan gol. Portland je dobio korner s desne strane i loptu je namjestio Argentinac Diego Valeri. Oko terena u Disney Worldu bilo je nešto ljudi, na semaforu je stajalo 1-1, nogometaši i treneri su se glasno dozivali, njihovi glasovi parali su sparinom nabijenu floridsku noć. Peruanski vratar Pedro Gallese raspoređivao je suigrače u kaznenom prostoru, a Valeri je polako hvatao zalet. Gallese je imao zadnju riječ, viknuo je suigračima na španjolskom, upozorio ih da otvore — kao i u našoj tradiciji — quatro ojos.

Onda je nastupila tišina. To je Novo normalno u nogometu, ta jedna ili dvije sekunde iščekivanja u kojima nitko ne viče i ne govori ništa, ne dok igrač ne udari loptu i ona ne preleti nekoliko metara, uđe u kazneni prostor i pretvori se u okidač za galamu. Ova je pala pred usamljenog Eryka Williamsona, koji je isfintirao panično natrčalog suparničkog defenzivca, fino se namjestio na drugu nogu i šutnuo loše, jako loše. Toliko sporo da je Orlandova obrana slabo reagirala; pogodio je nekako suigrača Jeremyja Ebobbisea, a ovaj je instinktivno skrenuo loptu koja je došla do Darija Župarića.

Nekadašnji Cibalijin i Pescarin stoper, koji je u omladinskim kategorijama nosio dresove i Bosne i Hercegovine i Hrvatske, našao se na savršenom mjestu u savršeno vrijeme. Proslijedio je loptu u mrežu i svojim Portland Timbersima donio trijumf u finalu turnira MLS Is Back te osigurao im nastup u CONCACAF-ovoj Ligi prvaka iduće sezone. Župariću je to bio prvi pogodak za Portland; nije bio spektakularan, ali jest stigao u najvažnijem mogućem trenutku.

Portland Timbers jedna su od rijetkih američkih nogometnih momčadi koje imaju sve, a ovaj put su imali i Darija Župarića na pravom mjestu u pravo vrijeme

Kada je Župarić zimus Rijeku mijenjao kišnim i sivim Portlandom, vjerojatno ni sam nije bio svjestan što će ga ondje tamo zateći i o kakvoj se ekipi zapravo radi.

MLS već više od dva desetljeća — ove godine liga navršava 25 godina — ima problem sa stereotipima, i to ne samo Europi nego i doma. U Americi, i među ljubiteljima američkih sportova generalno, profesionalni nogomet se — onaj amaterski, odnosno školski ima potpuno drugačiji i puno važniji status — smatra svojevrsnim izrodom iz te super bogate sportske obitelji koju čine četiri velika tradicionalna: football, baseball, košarka i hokej na ledu.

U našim krajevima, a moglo bi se kazati i generalno u Europi, osim kvalitativne razlike MLS-ov je problem potpuno suprotan: ovdje ismijavamo njegovu amerikanizaciju, odnosno organizaciju natjecanja, samih franšiza, ali i pristup navijača koji je potpuno drugačiji od tradicionalnog europskog.

Međutim, u svemu tome Portland i njegovi Timbersi izdvojili su se kao svijet za sebe.

Grad je to tek 25. po veličini u Sjedinjenim Državama, ali grad koji već neko vrijeme nosi neslužbenu titulu hipsterske prijestolnice Amerike. Silikonska šuma, kako joj tepaju, dom je nekolicini tehnoloških giganata među kojima je najveći Intel, a Portland je i centar industrije sportske odjeće i obuće, pa su u gradu američka i svjetska sjedišta ili barem dizajnerska studija nekoliko najvećih svjetskih kompanija poput Adidasa, Under Armoura te, naravno, domaćeg giganta Nikea.

Međutim, kada su same sportske momčadi u pitanju, onda je ovaj grad zapravo daleko od američkog sna. Od gradova slične veličine ili većih, samo je San Antonio jednako malo zastupljen u najvažnijim profesionalnim sportovima u Americi — Portland od četiriju najpopularnijih sportova ima tek franšizu u NBA-u. No, činjenica je isto tako da u Portlandu obožavaju sport, pa nije nikakvo čudo da je tu ogromnu rupu popunio soccer.

Za razliku od većine MLS franšiza, povijest Timbersa mnogo je starija od same lige. Nogomet je u Portland stigao s britanskim mornarima krajem 19. stoljeća, a i prije Drugog svjetskog rata profilirao se u jedan od najpopularnijih sportova u gradu. Ozbiljnu popularnost stekao je, dakako, sredinom 1970-ih, kada su Timbersi postali franšiza tada najjačeg američkog natjecanja, NASL-a. Dok je čitav svijet s divljenjem gledao šepirenje Pelea i Franza Beckenbauera po New Yorku, odnosno Georgea Besta i Johana Cruyffa po Los Angelesu, na tada nepopularnom Sjeverozapadu momčad je stvarao nekadašnji Aston Villin menadžer Vic Crowe. On je okupio momčad sastavljenu većinom od Britanaca i dogurao do finala, ali uskoro je franšiza ušla u probleme s novcem, pa je na početku 1980-ih ugašena.

No, na Providence Parku, stadionu koji je danas drugi najstariji potpuno nogometni u ligi, nogomet je pustio korijen i popularnost mu je samo rasla. Timbersi su, nekad s drugačijim imenima, kroz godine igrali u nižim rangovima američkog nogometa, a s obzirom na malo lokalno tržište kakvo Portland jest, ti su pokušaji propadali. Događale su se i pauze od nekoliko godina kada su u pitanju profesionalne momčadi, ali navijači su ostajali i u samom gradu stvarali atmosferu zbog kojeg danas Portland ima nadimak Soccer City.

Bila je 2007. godina kada su se vlasnici u to vrijeme USL momčadi koja je dijela ime i baštinila tradiciju Timbersa udružili s navijačima, a onda i gradskim vlastima, te krenuli u veliki zajednički projekat vraćanja Portlanda na nogometnu kartu Sjedinjenih Država.

Upravo je Providence Park imao jednu od najvažnijih uloga. Stadion je to čija je izgradnja započela 1893., a dovršena 1926., i koji je od početka bio jedan od rijekih kojemu je primarna uloga bila da ugosti nogometne utakmice. Za razliku od velike većine sportskih objekata u SAD-u, sam stadion nalazi se gotovo u samom centru grada, što mu daje europski štih i skoro pa kultni status. Kada ga je grad odlučio renovirati, MLS je 2009. pristao ligu proširiti za dodatnu franšizu, i to već postojeću.

Sljedeći korak u stvaranju današnjeg statusa Timbersa napravili su navijači.

Trebalo je potvrditi status nogometnog grada, ali to im nije bilo teško s obzirom na to da je već u prvoj sezoni prosjek gledatelja je bio gotovo 19.000, koliko je stadion mogao i primiti. Od te sezone brojke stalno rastu, a stadion je gotovo po pravilu ispunjen, pa je i nakon proširenja na kapacitet od 25.000 na listi čekanja za sezonsku ulaznicu ostalo više od 13.000 ljudi.

Portland je zavolio svoj nogomet, ali mu je ljubav pokazao na drugačiji način od većine drugih.

Na sjevernoj tribini stadiona još su se u USL danima kupljali navijači koji su pokušavali iskopirati europski stil navijanja. Njima su se pridružili imigranti iz Europe, pa je uskoro navijačka skupina počela dobivati ozbiljne obrise. Danas ona navodno broji gotovo 6.000 članova i aktivna je na svim Portlandovim utakmicama kroz konstantnu podršku pjesmama, skandiranjem i ogromnim koreografijama. Ono što je zapravo najneobičnije u tom konceptu je njihova neovisnost o Timbers organizaciji, nešto što u Sjedinjenim Državama u pravilu nije slučaj.

Timbersi su s vremenom stvorili i specifične tradicije i priče koje nema nitko drugi, pogotovo ne u tom dijelu nogometnog svijeta. Naravno, najzvučnija je ona o Timber Joeyu, svojevrsnoj klupskoj maskoti. On, odnosno njegova pozicija koju je naslijedio od izvjesnog Timber Joea, ostavština je 1970-ih — golove proslavlja koristeći se motornom pilom kojom na stadionu reže veliki trupac, takozvani Victory Log, a odpiljeni komad, onda nosi okolo i svi ga žele dodirnuti ili poljubiti.

No, najvažnija je iznimna povezanost između grada, odnosno lokalne zajednice i momčadi, odnosno njegovih navijača. Portland u novije vrijeme jest poznat kao hipsterski raj, ali je isto tako jedan od američkih gradova s najvećim udjelom bijelaca među populacijom. To je u praksi značilo i duboku podijeljenost i velike razlike u odnosu na manjine. Štoviše, doseljavanje Afroamerikanaca u Oregon bilo je zabranjeno, a u godinama prije i neposredno nakon Drugog svjetskog rata u gradu je bio izuzetno snažan utjecaj Klux Klux klana. S vremenom je to i na drugoj strani tog pola stvorilo svojevrsni pokret otpora koji je s vremenom postajao sve radikalniji, pa je danas Portland jedan od gradova sa najsnažnijom antifašističkom organizacijom.

Timbers Army u Sjedinjenim Državama mnogi vide kao svojevrsnu ljevičarsku skupinu koja tribine koristi za iznošenje političkih stavova — štoviše, imala je problema s vodstvom lige koje je zabranilo određene antifa simbole na stadionima — ali sami navijači imaju potpuno drugačiju percepciju stvari. Oni sebe ne vide kao političku organizaciju, odnosno smatraju se apolitičnimi i otvorenim za apsolutno sve, ali borbu za ljudska prava, protiv rasizma, homofobije i fašizma, te pomaganje samom društvu i stvaranju boljeg mjesta od Portlanda naprosto smatraju svojom ljudskom obavezom.

Tako su navijači kroz svoje humanitarne organizacije u proteklih nekoliko godina darivali više od 500.000 dolara i sudjeluju u gotovo svim većim društvenim projektima u gradu. Za njih ne postoji razlika između društvene zajednice i Timbersa — oni su jedno.

Portland Timbers imali su apsolutno sve što su mogli poželjeti — sjajnu podršku, stadion usred grada i europski stil funkcionaranja na američki način, ali nedostajao im je pravi rezultat. Posljednju i jedinu titulu prvaka osvojili su 2015., što je u nogometu davna prošlost. U novu sezonu ušli su sa stidljivim ambicijama i osvojili 10 bodova iz pet utakmica prije nego što je sve zaustavila pandemija.

MLS je, za razliku od velike braće iz svetih sportova, odlučio napraviti presedan — da bi dobio predstavnike u međunarodnim natjecanjima organizirali su bubble turnir u Disney Worldu. Sezona će biti nastavljena, ali važnost turnira MLS is Back bila je itekako velika. Portland je prošao kroz skupinu kao prvi, onda izbacio Cincinnati, New York City FC i Philadephiju te dogurao do finala s ‘domaćim’ Orlandom.

Portland Timbers jedna su od rijetkih američkih nogometnih momčadi koje imaju sve, a ovaj put su imali i Darija Župarića na pravom mjestu u pravo vrijeme. Njegov prvi pogodak donio im je toliko željeni i za grad Portland vrlo važan trofej.

I na trenutak se činilo da se negdje u daljini čuje zvuk motorne pile.