Kada je prošlog ljeta na Liverpoolovoj turneji po Sjedinjenim Američkim Državama Xherdan Shaqiri prvi put ušetao u svlačionicu svog novog kluba, morao se osjećati jako čudno.
Samo dva mjeseca ranije on je spuštene glave zurio u pod, slušajući uvrede i zvižduke s tribina tmurne Britannije koje su se polako praznile nakon što je Crystal Palace preokrenuo vodstvo Stoke Cityja i poslao ga u crni ambis Championshipa. Xherdan je tog dana postigao i gol, svoj osmi prvenstveni u prošloj sezoni i ukupno 15. u 92 utakmice koliko je odigrao za Potterse, ali to nije bilo ni blizu dovoljno — u Stokeu je okarakteriziran kao jedan od glavnih krivaca za strmoglavi pad, igrač kojeg jednostavno nije bilo dovoljno briga. Nije on tada ni skrivao da je jedan od onih koji traže bilo kakvu izlaznu kartu, bijeg u novi i bolji život, ali kada je Jürgen Klopp kasnije tog ljeta i službeno poslao ponudu i aktivirao njegovu otpusnu klauzulu vrijednu 13 milijuna funti, Shaqirijev problem postao je i neočekivano veći.
Možete ga voljeti ili ne voljeti, ali je činjenica da je Liverpool jedan od najvećih svjetskih klubova. Procjenjuje se da se njegova navijačka baza sastoji od nešto više od 600 milijuna navijača diljem planeta. I bez obzira na to što trofeji na Anfield ne dolaze često, ondje su očekivanja uvijek ogromna. Pogotovo nakon sezone u kojoj je Mohamed Salah utrpao 32 ligaška gola i predvodio momčad do finala Lige prvaka te plasmana među četiri najbolja u domaćem prvenstvu. Shaqiri na prvu nije bio prirodno pojačanje, ne za takvu svlačionicu i takvu momčad, ne za ambicije koje su se Kloppu nametnule same po sebi. Potencijal i talent nikada nisu bili sporni, ali izgledalo je kao da je njegova karijera postavljena naopačke, kao da je taj uvijek nasmijani dječak na vrhu bio na svom početku i da je sve što je uslijedilo nakon toga bilo samo dio neizbježnog propadanja.
I kada je prvi put ušetao u svlačionicu, bio je svjestan da svi oko njega sumnjaju. Ne samo navijači kojima Kloppova kupovina nije bila jasna, ne samo dežurni kritičari i komentatori koji su tražili način da što blaže objasne kako je Shaqiri, kada je vrhunska razina u pitanju, vjerojatno ipak gotov, nego i oni koji su ga ondje dočekali i koji su par mjeseci ranije — dok je Shaqiri buljio u pod i oplakivao ispadanje iz lige — igrali najveću utakmicu europskog nogometa.
Iako je i dalje gladan utakmica, sada je tu glad kanalizirao u pravom smjeru i izvlači iz nje najbolje, jednako kako Klopp to radi iz njega
Onda je Xherdan istrčao na teren.
Stadion sveučilišta u Michiganu kultni je na više razina, a tog je dana na njemu bilo točno 101.254 ljudi. S druge strane terena bio je Manchester United, a Shaqiri se samo četiri dana ranije pridružio momčadi. Gladan nogometa od Kloppa je tražio da se treningu vrati i ranije, odmah nakon što je njegova Švicarska ispala sa Svjetskog prvenstva, ali Nijemac ga je silom poslao barem na kratki odmor.
“Odmarat ćemo iduće sezone, kad zaslužimo”, poručio je Xherdan i uskoro ušetao u onu svlačionicu sa svojim trademark osmijehom.
Ni Liverpoolov dres na njegovoj pomalo komičnoj i jedinstvenoj konstituciji ne izgleda kao kod drugih; štucne mu se, iako ne potpuno podignute, ipak nekako spoje s hlačicama i sakriju kožu, a nabijena ramena i prsa popune premalenu majicu pa često podsjeća na previše samouvjerenog patuljka na steroidima. Koji jako dobro igra nogomet, doduše.
Protiv Uniteda je tog dana ušao na poluvremenu i bilo ga je posvuda; trčao je više od ostalih, pravio pritisak, bez pogovora se vraćao u obranu, klizao na svaku loptu i skakao u svaki duel. Ili barem pokušavao. Nije to za njega bila prijateljska utakmica, nije bio još jedan trening ili spektakl za bogate lokalce; za Shaqirija je ta prva utakmica s Unitedom bila prilika da onima koji sumnjaju pokaže gdje mu je mjesto. Šutio je i radio. Na kraju je još reprizirao i svoj najljepši gol u karijeri, onaj protiv Poljske s Europskog prvenstva u Francuskoj — namjestio se u Unitedovu kaznenom prostoru i škaricama majstorski pogodio za konačnih 4-1 za njegov Liverpool.
Xherdan Shaqiri jedan je od onih nogometaša koji su sve napravili težim putem i s njega nikada nisu ni pokušali sići. Bile su mu četiri godine kada su tata Isen i mama Fatime zaključili da za obitelj Shaqiri nema budućnosti u Gjilanu. Mjesto koje Srbi zovu Gnjilane nalazi na jugoistoku Kosova i prije rata je bilo jedan od industrijskih centara ove pokrajine. Tvornica radijatora i klima uređaja Jugoterm te tvornice duhana i baterija zapošljavale su veći dio grada koji je po popisu iz 1991. godine imao nešto više od 50.000 stanovnika, od čega je više od 70 stanovnika bilo albanske nacionalnosti.
Nogomet je, dakako, oduvijek bio najpopularniji sport u ovim krajevima, a tamošnji sportski povjesničari zapisali su da je prvu nogometnu loptu u ovaj grad donio — Alojzije Stepinac. To da je ovaj hrvatski kardinal kratki dio života nakon povratka iz Prvog svjetskog rata proveo u ovom gradiću povijesna je činjenica; to što je 1922. radio ondje s loptom ostaje misterij. Vjerojatno Stepinac ne bi bio oduševljen činjenicom da su komunisti nakon rata lokalni klub nazvali Crvena Zvezda, ali nakon raspada Jugoslavije u ovom je gradu obnovljena FK Drita, klub koji je u međuvremenu postao i jedan od najpopularnijih u ovoj zemlji i koji pored svog imena ima i dvije titule prvaka te jedan nacionalni kup.
Xherdan i njegova braća su rat i sve ono što je uslijedilo na Kosovu gledali sa sigurne udaljenosti, iz malenog sela Augst nadomak Basela. Obitelj Shaqiri nije pričala njemački jezik, pa je Isen za početak prao suđe a Fatime radila kao čistačica. Sinovi su za to vrijeme samo igrali nogomet. Xherdan je uvijek bio najmanji i najslabiji, pa je brzo postao svjestan da će mu za uspjeh biti potrebne brzina i vrhunska tehnika. Lopta mu se lijepila za noge, a kada bi lijevom potegnuo s 20-ak metara, često se lijepila i za mrežu, pa su u FC Baselu ubrzo shvatili kakvog dragulja imaju. Nije mu bilo ni 18 kada je debitirao za prvu momčad i odmah se nametnuo kao vođa i jedan od najvažnijih igrača.
Svjetla reflektora odgovarala su ovom mladiću koji je nakon utakmice s Manchester Unitedom u prosincu 2011.. u kojoj je dvaput asistirao za Baselov trijumf 2-1, bio zasut ponudama velikih klubova. Međutim, njegovo srce pripadalo je Bayernu, pa je srcem i odlučio kada je stigao poziv iz Münchena. To što su mu konkurenciju činili Franck Ribery, Arjen Robben i Thomas Müller nije ga prestrašilo; on je bio uvjeren u svoje sposobnosti i nije sumnjao da će uskoro postati Bayernova prva zvijezda.
Ali kad izabereš teži put onda je, znate već, teško.
Shaqiri je u Bayernu imao status talenta i ulaganja u budućnost, ali priliku nije dobivao ni približno onoliko često koliko je želio. Odigrao je 52 bundesligaške utakmice, od čega točno pola od početka. S druge strane, u takvoj situaciji je sazrijevao i razvio tri važne karakteristike koje će ga pratiti nakon odlaska iz Bayerna, u kratkoj i skoro zaboravljenoj epizodi u Interu, u ulozi koju je dobio u Stokeu ili oduvijek imao u švicarskoj reprezentaciji i ovoj najvažnijoj sada u Liverpoolu.
Prva je ona koju bismo nazvali özilovskom — ta da su mu performanse bile na sasvim neujednačenoj razini. Nije bilo kontinuiteta, a u takvom stanju stvari pretvorio se u igrača dvije različite krajnosti, onog koji te ili oduševi ili potpuno razočara, bez neke sredine. Zabijao je vrhunske golove, nosio svoje momčadi kao glavni i potpuno dominantan igrač kojemu jest mjesto među najboljima i kojemu se naprasno želite klanjati, ali je jednako često — ili češće -— bivao najlošija karika i bez ideje kako da se vrati u život.
Međutim, Klopp je znao i za njegovu drugu važnu karakteristiku koja se savršeno uklapala u njegov ovogodišnji Liverpool. Shaqiri je s vremenom naučio biti igrač rotacije; njegovi široki bokovi — znate što zapravo hoću reći — naviknuli su se na hladnu klupu i čekanje pravog trenutka za odrađivanje zadatka. Nije on u ovom slučaju nužno nekakav super-sub; on je samo još jedan kotačić u Kloppovoj mašini kojoj je upravo trebalo takvo osvježenje. Kosovski Švicarac je danas toliko zreo da mu je jasno kako je i ovako važan dio momčadi. Iako je i dalje gladan utakmica, sada je tu glad kanalizirao u pravom smjeru i izvlači iz nje najbolje, jednako kako Klopp to radi iz njega. Nijemac ga najčešće koristi na desnoj strani u formaciji 4-2-3-1 sa Salahom u sredini, a upravo je ta promjena i njegovo uvođenje donijelo preokret u nedjelju i derbiju s Unitedom. Shaqiri je opet bljesnuo na vrijeme i zabio, Joseu osigurao otkaz, a engleskoj ligi barem zanimljivu utrku za prvaka.
I na kraju je sasvim sigurno da se Shaqiri jest onog ljetnog dana na Michiganovu stadionu osjećao jako čudno kada je prvi put ušetao u Liverpolovu svlačionicu. Sve te velike zvijezde, svi veliki igrači gledali su ga ispod oka, sa sumnjom u njegove mogućnosti i njegovu kvalitetu. Gledali su igrača koji je u tamo nekom Stokeu upravo ispao iz lige.
A trebali su gledati igrača koji jedini među njima treba posebnu sobu za trofeje koje je osvojio; za tri titule prvaka i dva kupa u Švicarskoj, dvije dvostruke krune u Njemačkoj, Svjetsko klupsko prvenstvo, europski superkup i Ligu prvaka s Bayernom. Mladića koji je bio na tri mundijala i dva Europska prvenstva i to (većinom) kao glavni igrač reprezentacije koja je ostvarila solidan rezultat. Trebali su gledati nadarenog mladića koji možda još nije iskoristio sav svoj potencijal, ali koji je naučio kako iskoristiti svoje mane i pretvoriti ih u prednosti. Koji je sazrio i koji će im pomoći da nauče pobjeđivati i kada izaberu teži put.
Igrača kakvim ga sada jasno vide.
