Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Na posudbi

Tko je Duško Bajević?

... i zašto je logičan izbor za BiH kaos

Novi izbornik nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine je Duško Bajević. Dobro, vijest je to koju ste već čuli, četiri dana je stara, ali i taman dovoljno prežvakana i probavljena da se slegnu dojmovi, spusti lopta i podvuče crta.

Točno 25 dana, što je mnogo manje nego inače u BiH i mnogo više nego što je normalno, nakon što je za najgori rezultat u posljednjih 10 godina uručena zahvalnica Robertu Prosinečkom, Nogometni savez Bosne i Hercegovine u subotu je predstavio novog izbornika. Ta gotovo četiri tjedna zamarali su nas službenim i pogotovo onim planski puštenim neslužbenim naglabanjima o obveznim procedurama i teškim pregovorima, priču o osobnim interesima pretvorili u obranu (svatko svojih) nacionalnih pitanja, naivne prepadali pričama o suspenziji i namjernim podmetanjima, a onda doslovno u pola sata potvrdili ono što svi znaju već danima.

I nije to ništa neobično za krovnu organizaciju bosanskohercegovačkog nogometa. Od tih ljudi smo već navikli da prije svega misle na sebe i svoje zadnjice, pa tek onda, onako usput, i na nogomet. No, tema je to za neku drugu priču, a vremena će svakako biti. Iduća godina je izborna, aktualni predsjednik bit će zamijenjen predstavnikom FS Republike Srpske, u kojemu je u svojevrsnom puču nakon 13 godina vladavine pao aktualnom predsjedniku lojalni Mile Kovačević, i veliko je pitanje kakve će interese imati nova garnitura predvođena Vicom Zeljkovićem te koliko će se slagati s Elvedinom Begićem i Ivanom Beusom i njihovim interesima.

U takvoj situaciji izbor čovjeka kakav je Bajević bio je sasvim logičan. I ne samo jer je Begiću i društvu trebao netko tko je dovoljno veliko ime da potpuno preuzme svjetla reflektora i pažnju preusmjeri s njih na sebe, barem nakratko, a većem aktivnom treneru nisu i nikada neće imati pristup.

Što točno Bajević s čisto nogometne strane može ponuditi Bosni i Hercegovini, apsolutni je misterij

Bajević se još 2011. aktivno uključio u rad Saveza i to kroz Komitet za normalizaciju, gdje je zajedno s Ivicom Osimom bio najzaslužniji za spašavanje od suspenzije. U praksi je to značilo da je već odavno unutra i da je svjestan okruženja, što ga je u trenutku kada je pokazao zainteresiranost automatski promoviralo u jedinog kandidata. Međutim, jednako je važan i sportski aspekt: Bosna i Hercegovina kroz dvije utakmice ipak može izboriti plasman na Europsko prvenstvo i trebao joj je izbornik koji je brzo rješenje, ali i dovoljno iskusan i kvalitetan da se nosi s pritiskom koji ove dvije utakmice i okruženje u kojem trenutnu reprezentacija radi nose. Realno, Bajević je u tom smislu, barem za nivo Bosne i Hercegovine, teška kategorija.

No, dobro, tko je uopće taj Duško Bajević i čemu zapravo najednom toliko ushićenje njegovim angažmanom?

To je pitanje koje se posljednjih dana postavlja i češće nego što bi trebalo i smjelo. Znate već onu priču o legendama i njihovu vječnom nasljedstvu koje ne pada u zaborav, ali prava je istina da ono, ako nije pretvoreno u nekakav nacionalni mit, živi tek među njegovim suvremenicima i lokalnim društvom. Priče s vremenom blijede, stariji ih nemaju kome pričati jer mladi imaju nove heroje, i veliko ime lebdi poput eha koji u ogromnoj praznoj sobi dugo odzvanja, ostaje u glavi, a da zapravo i ne znate zašto.

A Bajevićeva priča ustvari stane u jednu poprilično jednostavnu rečenicu — on je jedan od najboljih igrača i trenera u povijesti Bosne i Hercegovine.

Nogometnu karijeru započeo je u rodnom Mostaru, gdje je nakon dominacije u omladinskim kategorijama — konjičkom Igmanu je kao junior utrpao 11 komada — u ljeto 1966. priključen Veležovoj prvoj momčadi. Već u rujnu te godine debitirao je na prijateljskoj utakmici u Dubrovniku protiv GOŠK-a, da bi mu trener Mirko Kokotović tri mjeseca kasnije, šest dana prije 18. rođendana, dao i prvi prvoligaški start i to protiv Hajduka. U zimskoj pauzi, na Februarskom turniru 1967., utrpao je tri gola u dvije utakmice i gotovo automatski se prometnuo u prvog napadača Rođenih.

Promoviranje Sulejmana Repca u šefa struke dvije sezone kasnije značilo je početak stvaranja najboljeg Veleža u povijesti. On je pravljen na domaćim snagama – gotovo svi igrači bili su iz Mostara i okolice, a temelj mu je bio trio BMV — Bajević, Enver Marić i Franjo Vladić. Bio je to i začetak mostarske trenerske škole čiji je otac bio Rebac, a najbolji učenik upravo Bajević.

Međutim, nije Rebac jedini utjecao na ovog vrsnog strijelca, koji je 1969./70. zajedno sa Slobodanom Santračem bio najbolji strijelac jugoslavenske Prve lige, a ukupno u 568 utakmica za Velež zabio 468 golova. U prvenstvu je zabio 166 golova, što ga čini trećim najboljim strijelcem svih vremena, iza Santrača i Darka Pančeva, a jedini je koji je dvaput uspio postići po pet golova u istoj utakmici, i to oba puta protiv Maribora. Prvi napadač reprezentacije postao je nakon ‘minimundijala’ u Brazilu, gdje je Venecueli također zabio pet golova, i jedini reprezentativac Jugoslavije u povijesti koji je na Svjetskom prvenstvu, 1974. u Njemačkoj u trijumfu protiv Zaira, zabio hat-trick.

Lojalan Mostaru i Veležu, odbijao je i veliki i bogati Beograd i Zagreb i Split, ali se ipak razvijao uz najbolje trenere tog vremena. Pored Repca, u reprezentaciji je radio s Vujadinom Boškovom, onda i Tomislavom Ivićem, Miljanom Miljanićem i Milanom Ribarom, da bi nakon 28. rođendana preselio u atenski AEK i ondje započeo suradnju sa Zlatkom Čajkovskim. Iako je Velež igrao sjajan nogomet, Bajevićeva generacija dohvatila je četvrtfinale Kupa UEFA, ali ne i domaći trofej, koji joj je 1974. pobjegao na gol-razliku.

Nakon dolaska u Atenu činilo se da ga peh nastavlja pratiti. Doživio je tešku ozljedu meniskusa, ali po povratku u momčad Čajkovski mu je modificirao ulogu, vratio ga bliže sredini i pretvorio u svojevrsnog playmakera, a AEK je osvojio duplu krunu.

“Grci su igrali spor nogomet s puno soliranja i individualizma. Onda je Čik predstavio visoki presing, uveo automatizme, i na iznenađenje smo postali prvaci”, objasnio je jednom prilikom.

Nakon četiri uspješne godine u Grčkoj vratio se u Mostar gdje ga je čekao poseban zadatak. U sezoni koju je s klupe vodio Leo Hrvić ponuđeno mu je da postane šef struke i preuzme nadolazeću generaciju sa Semirom Tuceom, Seadom Kajtazom, Predragom Jurićem… Bajević je doslovno iz kopački prešao na klupu — prije zadnjeg kola sezone 1982./83. znalo se da je novi trener, a službeno je debitirao 14. kolovoza 1983. pobjedom na Koševu protiv Sarajeva. Tri dana kasnije tek se oprostio od nogometa, i to u prijateljskoj utakmici s Hajdukom.

Bilo je samo 35 kada je preuzeo Rođene, a već dvije godine kasnije ovom klubu donio je i tek drugi (i zadnji) trofej u povijesti. Slagao je momčad od domaćih mladih igrača i pretvorio je opet u jednu od najboljih ekipa tog vremena, čija je kruna bila pobjeda nad Dinamom Ćire Blaževića u finalu Kupa 1986. Njegov trenerski talent prepoznao je sedam godina stariji Osim, koji ga je u to proljeće 1986. instalirao u stručni stožer reprezentacije kao svog prvog pomoćnika i najbližeg suradnika.

Utjecaj najboljih jugoslavenskih stručnjaka s kojima je radio Bajević je znao iskoristiti i stvoriti unikatan stil koji će ga prometnuti u jednog od najuspješnijih trenera s naših prostora. Godine 1988. napustio je Osimovu Jugoslaviju i Velež, nakon što je jednom bio treći i jednom drugi, i vratio se u AEK, klub koji trofeje nije dodirivao od njegova igračkog odlaska. Već u prvoj sezoni napravio je senzaciju i osvojio titulu prvaka, a onda dokazao da je to sve, samo ne slučajnost. U idućuh 11 godina osvojit će osam titula grčkog prvaka — uključujući i onu iz 1993. kada je bio ispred Osimova Panathinaikosa — a ukupno je skupio 15 pehara u svim natjecanjima, što ga čini daleko najtrofejnijim bosanskohercegovačkim trenerom ikad.

U Grčkoj je, pogotovo među AEK-ovim navijačima, imao status trenerskog boga, ali u ljeto 1996. napravio je potez koji će obilježiti njegovu trenersku karijeru i koji će ga pretvoriti u čovjeka koji je polarizirao grčku javnost. Nakon što je napustio AEK, odlučio je prihvatiti ponudu njihovog velikog rivala Olympiakosa. Iako je prijetnje smrću dobivao na dnevnoj bazi, Bajević je dominirao grčkim nogometom, a Oly je prvi put došao i do četvrtfinala Lige prvaka, gdje je tijesno ispao od Juventusa.

Gdje god da je radio — čak i u PAOK-u, Arisu i Atromitosu — borio se za vrh i trofeje. Dok su stvari funkcionirale onako kako je Bajević planirao, sve je bilo spektakularno dobro, ali kada bi kola krenula nizbrdo, i problemi su bili jednako spektakularni.

U Olympiakosu je tako otpušten dok je momčad bila na prvom mjestu, da bi se nakon dvije godine u PAOK-u vratio u AEK. Ondje su ga dočekali mržnja i nove prijetnje smrću, a on je na to uzvratio sjajnim nastupom u Ligi prvaka, gdje je ostao neporažen u svih šest utakmica grupne faze, uključujući i dva dvoboja s tadašnjim europskim prvakom Real Madridom. Klupu je 2004. napustio doslovno u prvom poluvremenu; navodno je dobio informaciju da su mu navijači vrijeđali suprugu, išetao je sa stadiona dok je utakmica trajala i nije se vraćao.

Za svojevrsnu kaznu AEK-ovcima, opet je otišao, gdje bi drugdje, u Olympiakos — gdje se sukobio s upravom jer je u nekoliko navrata na klupi ostavio skupo plaćenog Rivalda — da bi se potom okušao i u Crvenoj zvezdi. I ondje je brzo ušao u sukob s navijačima, koji su mu ciglama razbili auto i uporno tražili njegov odlazak. Bajević je u porazu od Vojvodine ponovio što je uradio i u AEK-u — odšetao je u 70. minuti i nije se vratio. Bio mu je to tek treći poraz u prvenstvu i Zvezdu je ostavio na vrhu ljestvice. Vratio se u Grčku, gdje je opet vodio AEK, čiji su ga navijači nakon poraza u prijateljskoj utakmici i fizički napali na terenu, a zadnji klub bio mu je 2012. Atromitos.

Što točno Bajević s čisto nogometne strane može ponuditi Bosni i Hercegovini, apsolutni je misterij.

Od 2013. do 2018. radio je kao AEK-ov sportski direktor, ali je 2012. otišao u trenersku penziju, a u nogometu se mnogo toga promijenilo od tada. Koji sustav i način igre preferira i kakav je njegov pogled i nogometna filozofija također je nemoguće predvidjeti; za najboljih vremena kombinirao je različite formacije i stilove, prilagođavao se vremenu i potrebama svojih ekipa.

Nema ni vremena za stvaranje sustava i organizacije; ovaj 71-godišnjak će imati tek nekoliko treninga prije knockout utakmice sa Sjevernom Irskom, a ugovor je potpisao do eventualnog završetka Europskog prvenstva. Što u praksi znači da će njegov autoritet i iskustvo biti glavni argumenti u stvaranju atmosfere opće mobilizacije i naboja kao najvažnijih faktora za prolazak baraža.

Sigurno je, dakle, to da je Bajević poseban i specifičan karakter, najbolji primjer tersa, čovjek koji nema dlake na jeziku, trener čvrste ruke koji se ne libi vući i najradikalnije poteze za koje vjeruje da će mu donijeti rezultat. Za neke je Princ s Neretve i heroj, za druge Izdajica, ali njemu to ne znači ništa — sve što je ikad želio je pobjeđivati, i to pobjeđivati na svoj način. Što netko misli o tome potpuno je nebitno i tako vjerojatno gleda i na rizik da će ga društvo iz NSBiH, krene li po zlu, baciti pod autobus i proglasiti jedinim krivcem. Naprosto ga nije briga.

I zbog svega toga — statusa, znanja, iskustva, autoriteta, samouvjerenosti te ignorancije okruženja i mišljenja tog okruženja — Bajević je potpuno je logičan izbor za kaotičnu Bosnu i Hercegovinu, njenu uzdrmanu nogometnu reprezentaciju i savez. I šanse za uspjeh mu nisu male.

U ruci je jedna tek solidna karta, na stolu još jedna tko zna kakva, ali izbora — osim ići all-in — više nema.