U ovaj posljednji prozor, kako sada doslovno prevodimo engleski izraz za reprezentativni termin, ušao je s jednom slabom, ali rezultatski rutinskom utakmicom — Lihtenštajn 5-0 — i ovom u Erevanu koja mu je bila ‘biti ili ne biti’. BiH je u Armeniji na momente izgledala solidno, realno je moglo otići i na drugu stranu, ali je izgubila, primila je četiri komada i zapela na pet bodova zaostatka za Fincima i dva za Armencima.

Teoretska šansa u zadnje četiri utakmice postoji, ali Prosinečki nije glup čovjek. Zbrojio je dva i dva i dobio četiri, a to četiri znači da ovakva BiH, na način na koji igrači igraju pod njegovim vodstvom, ne može ni u snu dobiti četiri utakmice zaredom, bez obzira na to tko je s druge strane terena. Što jednostavnom matematikom opet znači da neće preko kvalifikacija na Europsko prvenstvo.

Možemo se svi zajedno gađati floskulama i frazama, ali i ovaj ciklus je potvrdio da je jedan od ključnih nedostataka ove generacije manjak karaktera

Znači — poštapalica koju Prosinečki obožava — sve bi trebalo biti jednostavno da jednostavnije ne može. Cilj nije ispunjen. Izbornik koji je sebi i momčadi postavio taj cilj preuzeo je odgovornost. Kriv sam. Donio je moralnu odluku i odlučio se povući, ostaviti dovoljno vremena i prostora da neki njegov nasljednik kroz kvalifikacije upozna ekipu, digne joj samopouzdanje i onda kroz baraž Lige nacija možda izbori plasman na Europsko prvenstvo.

Međutim, u nogometu — a pogotovo u BIH nogometu — ništa nije jednostavno.

Kako to obično kod nas biva, čitava priča stala je u taj vrh ledenog brijega koji stidljivo viri iznad površine. Sasvim nam je dovoljan kao takav, kao razlog za sve što se događa, bez obzira na to što je njegov korijen — ili što već ogromni kamen ima na dnu — tamo negdje u mračnim dubinama koje teško i vidimo. Nije se Robi tako ni ohladio, a već je počela ona za većinu važnija utrka, guranje za pozicije koje će se dijeliti nakon njega, prioritizirajući odgovor na pomalo naivno pitanje što je sljedeće umjesto da se prvo dođe do odgovora na ono mnogo važnije koje je uostalom i preduvjet stvaranja nečeg novog i drugačijeg.

Zašto se ovo dogodilo?

Zašto je ekipa koja je još prije pola godine bila proglašena za kolektivnog heroja nacije i favorita ove skupine u istim tim medijima i među navijačima preko noći postala skupina diletanata kojoj se, eto, ne da? Zašto je izbornik koji je prije šest mjeseci bio taktički genij, vizionar i spasitelj nogometa u ovoj zemlji odjednom postao totalna neznalica i nogometni analfabet? Zašto je i kako nastala iluzija da je sve dobro i kako je tako brzo spaljena?

Možda bi na neko od tih i takvih pitanja koja se od nedjelje navečer gomilaju odgovorio i Prosinečki, ali nitko ga se nije sjetio pitati. I dojučerašnji izbornik, koji je onako između redova provukao priču o tome što misli, sasvim sigurno bi rekao da se radi o jako velikom broju faktora koji su utjecali na ovakav razvoj situacije i kako stvari nikada nisu samo crne i bijele.Nema sumnje da je jedan od problema ove selekcije upravo bio Prosinečki, kao što je izbornik, logikom stvari, uvijek jedan od problema kada ne ide. Ali isto tako ostaje činjenica da je on samo maleni kotačić u stroju koji se usput počeo raspadati. I jedini koji je preuzeo odgovornost za ono što mu se dogodilo.

A što mu se zapravo dogodilo? Naravno, to je samo moje mišljenje — kao što je, uostalom, i čitav ovaj tekst — ali ostao je nekakav gorak dojam da se Robi u ove manje od dvije godine u Sarajevu naprosto izgubio.

Došao je kao netko tko ima veliko nogometno ime, još veće nogometno iskustvo i, za jednu ovakvu zemlju, sasvim solidnu trenersku reputaciju. I sad kada ga bjesomučno cipelare dok je na zemlji, treba biti realan i reći da je njegova momčad često izgledala kao da ima glavu i rep, a da je on kao trener imao filozofiju i ideju što mu je činiti s ovim kadrom kojeg ima. Međutim, umjesto da ostane s dvije noge čvrsto na zemlji nakon početnih uspjeha i tu ideju razradi, a filozofiju nametne momčadi, Robi je sebi dozvolio da prihvati mentalitet mahale. Umjesto analize i neutraliziranja brojnih mana koje je njegova momčad pokazivala i kada je pobjeđivala, Prosinečki je poletio visoko i zaboravio koliko je to opasno kada nemaš dovoljno čvrsta krila.

Mahala ga je tapšala po ramenima i titrala mu jaja, hranila ga lažnim samopouzdanjem i Prosinečki je dopustio sebi da mu rezultati i površni dojam u potpunosti zamagle stvarnu sliku. Precijenio je i sebe i pogotovo momčad te se gotovo isključio iz realnosti. Vrtio je različite varijacije jedne te iste ideje, lutao i improvizirao, te tako izbjegavao konfrontaciju s pravim problemima.

Da se razumijemo, sasvim je logično da mu se ideja o tome kako igra treba izgledati zasnivala na dvojici najboljih igrača koje je imao, Miralemu Pjaniću i Edinu Džeki, ali je problem to što Prosinečki i njegovi pomoćnici nisu u međuvremenu ni pokušali premostiti problem koji nastaje kada jedan od ovog dvojca zakaže ili ga naprosto nema. Usto, napustila ga je i sreća, koju je imao u enormnim količinama u Ligi nacija, pa su se kola, kad su krenula nizbrdo, počela nezaustavljivo kotrljati. U Erevanu, recimo, Prosinečki nije napravio ništa pretjerano loše, ekipa je čak igrala i relativno dobro, ali uništile su ga individualne pogreške i katastrofalne reakcije igrača.

Što nas dovodi do jako važnog problema njegove selekcije.

Izbornik je preuzeo odgovornost, ali nije naglas rekao je da je njegova velika pogreška bila i ta što je slijepo vjerovao u ove igrače. Nije mnogo eksperimentirao, nije isprobavao nekakva rješenja koja su mu se nudila s ove ili one strane, nije pretjerano rotirao čak ni unutar momčadi; Prosinečki je imao svoj kostur i držao ga se. Problem je u tome što, ispostavilo se kasnije, što taj kostur, osim što nije bio dovoljno dobar i nije imao pravu strukturu, nije bio ni od prevelikog povjerenja. Nedostatak prave konkurencije potpuno je uspavao ovu ekipu ili barem dobar komad njenih stalnih članova koji su od selektora dobili bespotrebni osjećaj sigurnosti čak i kada su potpuno ispadali iz koncepta i uništavali ono što je smatrao svojom filozofijom. Predstavljao je to kao stvaranje kulta reprezentacije, ali sve što je stvorio je zatvoreni krug koji se uljuljkao u svoju zonu ugode.

I to nije isto što i priča o realnom nedostatku kvalitete i talenta kod ove generacije. Nije nikakva tajna da ova Bosna i Hercegovina nema ogromnu individualnu kvalitetu, ali ono što dijeli dobre trenere od loših upravo je sposobnost da iz onoga što ima izvuku maksimum. Postoji ogromna neravnoteža u kvaliteti, ali daleko od toga da je ovo selekcija za koju je logično da gubi u Tampereu i Erevanu, kako se posljednjih tjedana pokušava predstaviti. Ni Finska, ni Armenija, a ni Grčka nisu individualnim kvalitetom bolji od Bosne i Hercegovine, ali sve te tri selekcije nadigrale su BiH i izbacile je iz utrke za Europsko prvenstvo. I sve tri su to učinile na isti način — iskoristivši mane koje BiH ima i koje su izbornik i njegova momčad očito odlučili ignorirati sve dok nije postalo prekasno.

I to je poanta — selekcije poput ovih, koje nemaju veliki bazen igrača, moraju se prilagođavati suparniku i situaciji, a to je ono što je Prosinečki tvrdoglavo odbijao napraviti, pogotovo protiv nominalno slabijih ekipa.

No, on je sad napravio ono što je trebao i preuzeo je odgovornost, ali to ne znači da je nemaju i ostali sudionici u ovoj priči. Istina, izbornik je taj koji je morao nametnuti autoritet, onaj čija je trebala biti zadnja, ali na kraju dana igrači su ti koji istrče na teren i njegovu eventualnu ideju moraju sprovesti u djelo. A nisu to činili — ne na način na koji je trebalo protiv motiviranih suparnika kakvi su bili Finci i Armenci. Individualne pogreške i notorne gluposti imale su ogroman utjecaj na događanja i koliko je izostala reakcija izbornika, još više je izostala i pravovremena reakcija samih igrača.

Opet, priča o generalnom nedostatku kvalitete stoji, ali je treba stalno držati u kontekstu konkurencije koja u ovom slučaju nije bila pretjerano moćna. Kako je i sam Prosinečki rekao, jednom je takvo izdanje slučajnost, možda i dvaput, ali ovo što je BiH igrala u zadnjih šest mjeseci pretvorilo se u šablonu za što krivicu, i to njen dobar komad, snose i oni koji na terenu nose dres te zemlje. Možemo se svi zajedno gađati floskulama i frazama, ali i ovaj ciklus je potvrdio da je jedan od ključnih nedostataka ove generacije manjak karaktera.

Naravno, nećemo lupati gluposti o srcu na terenu i pogibiji za svoju zemlju, ali ostaje činjenica da je voljni moment u pojedinim trenucima djelovao kao misaona imenica. Doduše, kroz ovaj ciklus potvrdilo se i to da ova generacija nema pravog vođu na terenu. Nema to nikakve veze s kvalitetom, pa ni s autoritetom u svlačionici; uostalom u ovoj su momčadi možda i dva najbolja igrača koje je nacija imala u posljednjih 20-ak godina, ali kvaliteta ne čini nužno vođu na terenu — ne na način na koji je to bio Mirsad Hibić, Muhamed Konjić, kasnije Sergej Barbarez ili na kraju Emir Spahić. I ako već tražimo barem nekakav silver lining u ovome, onda je to činjenica da se upravo u ovakvim vremenima — lošim — stvaraju lideri i možda (i samo možda) ova još jedna velika kriza nekog pretvori u vođu ove generacije ili, još bolje, vođu za budućnost.

Najsigurnije u ovoj novoj površnoj priči je to da ni ova kriza neće izroditi preuzimanje odgovornosti onih koji sjede u foteljama. Selektor jest bio opušten, posljedično su opušteni bili i igrači, ali jedan od razloga takve gotovo anarhističke situacije upravo je katastrofalna organizacija koja godinama vlada u Savezu.

Znate, to je ono o čemu je ustvari govorio Senad Lulić razgovarajući onomad sa Samirom Handanovićem. Oni koji organiziraju nogomet u zemlji, a samim tim i reprezentaciju, stvaraju joj uvjete za rad te joj biraju te izbornike, oslobođeni su apsolutno svake odgovornosti. To što su tri ciklusa otišla u vjetar nema baš nikakve veze s njima, baš kao ni bilo što drugo što ima bilo kakav negativan prizvuk. Oni su tu samo da dižu ruke i primaju dnevnice, eventualno i premije, oni nemaju ništa s nogometom.

Zato je već sada jasno da Robijev nedjeljni skok pod autobus najviše odgovara njima, a najmanje nogometnoj reprezentaciji BiH kao momčadi. Priča bi trebala biti jednostavna, ali nije, jer po njoj za sve postoji samo jedan krivac, a to nikako nije tako. Realno je to da, pogotovo u ovakvom trenutku, reprezentaciju BiH sasvim sigurno neće preuzeti ni bolji ni ozbiljniji trener — ne zato što ga nema, nego zato što BiH takvog ne može privući. Prosinečki je tako, sa svim svojim manama i vrlinama, potrošen samo malo brže nego što su mislili i sada će se vrlo vjerojatno dogoditi isto što se dogodilo i nakon Izraela, odnosno isteka ugovora Mehmeda Baždarevića.

Slijedi nova licemjerna utrka u kojoj će se gurati neka nova imena i neki novi interesi, ovisno o tome što komu odgovara, dok ta odvratna i dosadna priča u potpunosti ne zamijeni onu važniju, o razlozima zbog kojih je Bosna i Hercegovina tu gdje jest.

Gotovo na samom dnu.